Ručkić krčkić

Zimus, negdje u krajem siječnja, početkom veljače, nazovem ja frendicu, ženu s kojom se poznajem 20-ak godina, i pozovem je da odemo na kavu; veli ona, može, negdje za Uskrs, kad budemo imale nekoliko slobodnih dana. Žena živi sama, radi isti posao kao i ja, ima staru majku, koja živi u drugom gradu, odraslu kćer, koja živi sa svojim momkom, a ona sama nema ni kučeta, ni mačeta. Što da vam kažem, nisam je više nazvala; ni kad sam ustanovila da je ona mene fakat zvala negdje oko Uskrsa.

Jutros izvedem ja prvo šaponju, on je spor, dva-tri koraka pa stane i mora promozgati kam je ono krenuo, ako povedem Dušku, ona, sirota, onako strpljiva i poslušna, legne dok on mozga, ali cijelo vrijeme nešto broji na svojem psećem jeziku, zvuči to poput grlenog, ali suzdržanog mijauka, a kad se stari konačno pomakne, ona bi brzo, ajmo vidjeti ovo, ajmo ono, gle tam prek puta... Zajedno ih vodim samo kad zaista nemam vremena. I tak moj stari i ja s noge na nogu uz bezbroj zastajkivanja junački prevalimo 50-ak metara, kad evo ti našeg malog društva - točnije, Duškinog malog društva - jedna havanezerica, jedna jazavčarka i jedna mješankica. Igrao bi se i on s njima, ali u slow-motionu. Ajd, malo se poigra, velim ja, jel se žurite, idem ja po Dušku. Ne žure se i pričekaju me.

Naravno, padne igračina i maksimalno upetljavanje u lajne, nemreš ih pustiti, ipak smo u centru grada, a svaka od nas zna bar jednu priču o tome kako je cuckić nastradao baš kad uopće nije bilo prometa, frka nas je... U to, evo ti Maxa, 7-mjesečnog haskija od dobrih 25 kila i inteligencijom, svojom i vlasničinom, obratno proporcionalnom masi. Nas tri cuknemo svoje, koje su već tak i tak podvile repove, a haskijeva "mama" će "Pa on je beba!!!". Je, velim ja, ali vaša beba ima 25 kila, a naše oko dvije i pol... Al jock. Ne da se ova krstiti. On je beba i on se treba igrati s bebama. Ne znam kak bi njoj bilo da se s njom želi poigrati netko 10 puta veći, a totalno razuzdan i blesav. Još bih ja Dušku i pustila, treba mali pesek naučiti kako izbjegavati nespretnost velikih, ali nemrem kad je na lajni...

I tak padne dogovor nas malih da odemo u Maksimir. Samo tako, odmah sad, ne treba čekati sljedeći vjerski ili državni praznik. Haskić je ostao u kvartu, tražiti bebe svoje veličine; ili će ga gazdarica odvesti nekamo gdje će se izdivljati bez društva. Šteta! Mislim, simpa su meni i pas i vlasnica, ali hebga, daj skuži da nemreš sve sa svakim! Ako to ne kužiš, stvaraš antipatiju i na koncu ostaneš sama. Uostalom, zna se gdje se u kvartu skupljaju veliki psi; i jebga, ja znam da smo vlasnici simpatične mi s malima, ali i mi volimo svoje pse, i to više nego što simpatiziramo nju; i sigurno više nego ona svojeg, jer svojim psima dopuštamo da oni izaberu društvo koje im paše kad smo u šetnji. Jer šetnja je prvenstveno za NJIH.

Pa smo mi bile u Maksimiru. I bilo nam je bajno! Upoznale smo puno malih psića, a niti jedan veliki nam se nije nametao. Bilo je raznoraznih pustolovina, istraživanja, kopanja, kupanja (fala blogu, ne Duška!), jazavčarka nam se u jednom trenutku izgubila, izgleda da je već puca pubertet pa istražuje samostalnost, vlasnice su se fino napričale, razmijenile recepte i nekoliko životnih mudrosti, a vjerovali ili ne, iako smo sve susjede, uopće nije bilo tračeva!

Duška je sad okupana i pospana, upravo je zaspala grizući svoju košaru, s komadićem šibe u zubima, starkelja dežura u kuhinji, gdje krčka punjena paprika, ja čekam ostale slike s provoda, a ima ih puno boljih nego što je ova moja, i mislim si, da, život je zapravo pseći jednostavan i pasji život je zapraf idealan... Život u trenutku, u guštu trenutka, spontan i izravan.

Hehe, nepoćudno! Mašala :-))

Koliko god bih mai svrstala u kategoriju blesavog haskija iz zapisa, samo dobno drugačije određenog, iako je to nebitno, većina nas podjetinji s godinama, i to ne u smislu bezazlenosti i nevinosti, nego blesavoće, moram se složiti s nečim što je nedavno zapisala: ovdje zaista svaka šuša misli da ima pravo na nekakav odnos s tobom samo zato jer ste se našle/i u istom, premda neopipljivom i nevidljivom, digitalnom prostoru!

A ta ista šuša ti se ne bi uopće usudila obratiti u RL, osim u nekoj servisnoj funkciji, koju ti platiš, on(a) izvrši, a komunikacija se svodi na "izvol'te", "hvala" i "molim".

I paz'te vamo, u tom servisnom odnosu, ja bih takvu osobu mogla čak i jako cijeniti, uvelike poštivati, ali je, jebga, ne bih uvrsitla u one koje puštam u svoj intimni prostor, da se nadovežem na slovkanov blog.

Osim, možda, ako ima psa primjernog temperamentom i dimenzijama mojem, a nije tračbaba, gluperda i općenito dosadna i nametljiva krlja... Međutim, zasigurno jest. Inače bi imala pametnijeg posla nego prijavljivati blogove. I značajnijih uspjeha od toga.

No dobro, svaka budala ima svoje veselje... A ja trebam sad skuhati krumpir-pire. I pripremiti kolač s marelicama za goste, ali i za mene, u stvari, više za mene, ali oni su mi alibi :-))

Tak i ja velim nekim ženskami da je njihova
beba premala za moju bebu.A ne daju se krstiti,
tvrdeći da su još rastezljive.

Rexše, fleksibilnost se očituje u različitim dijelovima duha i tijela. Ali meni nekak ova koju ti spominješ nikak ne paše uz moj zapis!

Ne podnosim prigovaranja!
Meni paše.

E baš si navro, ko haski!

A možda nije prigovor,već konstatacija?
U redu,u neku ruku se slažem.

Idem ja oprat suđe dok se Rex izdivlja ;-))

Danas nisam nešto pametan,idem se raspametiti.