Ručkić krčkić

Ma, čitam ja vas, ali nikak uloviti cajta za uključiti se onda kad je aktualno... Čistim kramu iz stana i usput opraštam roditeljima, jest da su nakupili toga za 16-ak prosječnih života, ali nisam ni ja bolja: prije dvije godine sam ispraznila većinu, a sad opet imam što prazniti. No, u ponedjeljak sve to odvozi Reto centar i sad definitivno raskidam sentiš spone s nepotrebnim. Osim u djevojačkoj sobici. Za nju, jednostavno, nemam snage. A doći će Reto opet kad pozovem.

A tu je i Duška. S njom stalno neke peripetije. Jučer se igrala u travi i ubola je pčela u nos! Srećom, nije alergična, nos je ostao isti kao i prije, crn, malen, sladak, vlažan i radoznao. Ali, danas ga nije gurala u procvalu djetelinu. Stari šaponja je uz Dušku razvio želju za šetnjama, iako ih vodim odvojeno, za nju je on prespor, a za njega ona prebrza. I tak ispadne da dobar dio dana prošetam. Vjerojatno baš onaj dio koji sam inače provodila s vama. A hebga! Falite mi, ponekad.

Vidim, Mimsy ustanovljava isto što sam svojedobno i ja, nije da joj želim oteti radost otkrića, štoviše, vjerujem da je svoje zaključke sasvim samostalno oblikovala, a ja se sad s njima slažem, jer su podudarni mojima: mai sve svede na svoju pičku. Što je prilično degutantno s obzirom na maine godine i kulturološku kondicioniranost - nepravedno je to, znam, mladi pičići su apetitlih, a stari unapetitlih, ali tak je kak je. I zato bi mai trebala razviti neke druge strategije privlačenja pozornosti i simpatija, a mogla bi, jer je ona, u osnovi, simpa: pribedasta, prostodušna, otvoreno jalna na sve kojima ide ono što njoj ne ide, iskrena u onoj mjeri u kojoj je sposobna biti iskrena prema samoj sebi, što će reći, ne baš, ali maksimalno koliko može.

Meni je nekak žalosno to što bilo koja žena svojim glavnim životnim uspjesima smatra udadbu, višekratnu, jebačine, višekratne, ili učestalo jednokratne, ukratko, sasvim biološka postignuća, koja s njom dijeli npr. moja mentalno zaostala susjeda, koja je dvaput živjela s frajerima (prvi joj umro, drugog otjerala), djecu nije imala jer joj je mater još zarana podvezala jajnike da njeni nagoni ne bi imali zavisnih posljedica, ali vjerujem da bi R. i to sasvim solidno odradila da je mogla, živjela je sama godinama, iznajmljivala sobu, čistila po kućama i sve u svemu, proživjela jedan častan i ispunjen život. Sad su je sestre (obje žive u inozemstvu) smjesile u dom, jer je postala rastresena, više puta je zamalo uzrokovala požar i/ili poplavu. Ali svrati ona u stari kvart, ima tu prijateljica, sjedne u naš kafić i gušta... Simpa žena. Išlo mi je na živce to što me u mojoj 50. žica da joj pokažem slike sa svoje svadbe, jer njoj je to bilo "nedavno", ali sad više ne zgiljam kad je vidim, stanem i popričamo malo.

S druge strane, ima nešto i u tome što primjećuje mai, a to je da "sretno upareni" zapraf nemaju kaj raditi u "kupleraju". Možda se ponetko i sjeća da sam i sama prije nekoliko godina pokrenula temu zašto smo ovdje, zasnovanu na premisi da smo svi mi ovamo došli potražiti nekoga za ovo ili ono, uglavnom seksualno-ljubavne naravi, pa smo našli ili nismo našli, a ostajemo i dalje iz tko zna kakvih sve ne razloga, iz kojih ne možemo isključiti ni rajc mogućnosti da se opet pojavi netko zanimljiv, da mi sami opet nekome budemo uzbudljivi, da ovdje, osim bloških spački i zluradosti, ima i flerta, i stvarnih razumijevanja, i stvarnih veselica... Pa su baš one koje proziva mai graknule da jock, one su ovdje iz poslovnih razloga, ili literarnih, iliti kajaznam kakvih sve ne, ali nikako iz seksulano-ljubavno-utilitarnih! Jebga, ja im nis povjerovala. Ni tad, nit im sad vjerujem, iako tavorim ovđekarce ignorirajući sve mogućnosti mimo bloške ventilacije. Kad-tad, ja bum poskočila, i znam to. Ili ću jednostavno potiho epilogizirati.

A onda, opet, s treće strane, ne stoji to da se sretni ljudi nemaju potrebu pohvaliti svojom srećom - naprotiv! Je, slažem se s mai da je sreća rijetka i, nažalost, kratkotrajna pojava, ali baš zato, kad te počasti svojom nazočnošću, poželiš svima reći "Gle! Došla je! Tu je!". Od sreće postajemo velikodušni, želimo je podijeliti, ne sebično, ne zato da bismo pobudili jal, nego jer je to osjećaj stran usamljenosti, od usamljenosti kopni, kad smo sretni, trebamo druge sretnike da nam potraje... I najradije bismo sve oko sebe podučili kako je nama uspjelo, pa nek se i oni usreće, pa da skupa sretnujemo... Za ozbač vam kažem. Meni je trenutno tako. I fale mi ljudi s kojima bih to mogla podijeliti.

A kad bih vam ispričala što me usrećuje, vjerojatno mi ne biste povjerovali... A hebga. Bolje će mi biti da konačno skuham ručak!

mai sim mai tam...žalosno je da ni ja nemrem samo tak anuzlirati potrebu za bljuvanjem kad se spomene ta antipatična osoba...ali ima i ljepših stvari u životu....recimo, sanjao sam vegu dva dana dana uzastopce...san nije bio erotske naravi, na tvoju sreću..Negdje u čudnom prostoru smo bili i družili se nekako bez riječi....Žao mi je što sam to reko, ali meni je ionak svejedno...

anulirati

Heh, viš, ete, mislim da u životu postoje svojevrsne najave: nešto sanjamo, nešto nam se pričini, a onda se desi upravo to što je racionalno gledajući bilo privid. Ne, ne laskam si da sam neka konkretno važna osoba u tvojem životu, ali ova moja pojava, ovdje vidljiva, očito ima neko simboličko značenje u tvojem životu. Neloše, nadam se :-)) I zato će se to što si sanjao zasigurno desiti.

Zapravo sam namjeravala napisati prilično poetičan zapis - potaknule su me žute ruže, koje sam lani očajnički žudjela, a nisam ih se usudila ukrasti, jer rastu ondje gdje nisu moje i ne bi ih bilo lijepo ubrati; lani sam bila depresivna, osjećala se jadnom, siromašnom, opustošenom i bez kontrole. A viš, sad znam da sam siromašna, da u većini bitnih stvari nemam kontrole, ali si nisam jadna, i zato sam te ruže s guštom pogledala i zaključila da su baš lijepe ondje gdje jesu. Tek naknadno sam se sjetila svoje žudnje da ih "posjedujem" na par dana u vazi na svojem stolu.

ne znam vegili, to je alkemija neka iz nesvijesti...san je svakako bio ugodan....

Baš lijepo :-)) Sorry što te ignorirah, morala sam sklepati ručak, svi smo gladni.

Malo o ljubomori i zavisti, zorno: Stavim ja Duški na tanjurić čistu rižu - fuj, to ti niš ne valja! Tu istu rižu premjestim u šaponjinu porciju - Mljac, kak je ovo dobrooooo, zakaj on uvijek dobije nekaj bolje nego ja???

Danas smo imali rižoto s kozicama i tikvicama, naravno, bilo je i puno pancete. Kao vođa čopora, ja sam prva jela, a oba psa su me pobožno motrila, ako mi nekaj ispadne iz gupca, jel', nema smisla to baciti... (Mačketina je te fore davno prozrela i zna da je njena klopa premium i da ja ne njupam niš bolje.) I tak, ostane meni komad kruha, kuružnjaka od jučer, pa je uvalim starome u porciju. E, nije on baš naiva, iako jako rado ponjupa stari kruh namijenjen golubovima u parku, tak da je to odma frknuo van. A mala zgrabila, pa pod stol, pa uživancija, mmmmmmmmmmmmmmmm, finooooooooooooooooooooo, tuđe, ukradeno, osvojeno!!!

Eh, viš kak je sreća nepostojana: umire mi ptičić. Moj Kuko. Chili šizi. Bili smo na Vet. faksu, dobio je infuziju i antibiotik, diše, ali ne mrda. Ptičica od 35 grama! Ajoj. Što će biti s njom ako joj on umre? Pojma nitko nema što mu je. Samo je kljoknuo.