Ručkić krčkić

Sinoć mi je ptičica ipak umrla. Zvala sam ga "on", iako nisam ziher, mijenjali su poze, malo on gore, malo ona, a oboje su sjedili na jajima. Malo me grize savjest što nisam više žalosna, ali hebga, žalostiš se koliko možeš, isto kao što se veseliš koliko možeš... Više sam vezana za krznaše. Ali, nije samo to: ptičice su bile par i zato me nisu osobito šljivile - ja sam njima bila catering i kvit.

Sad je udova dobila novu krletku (jer ne znamo zašto je gdin epilogizirao pa bi staru trebalo kompletno dezinficirati, što je nemoguće, a i već je napukla ne nekoliko mjesta, pa rekoh, ajde..) i nekak mi se čini da ni ona nije odveć shrvana. Istražuje svoj novi dom, baš kao što ja istražujem i čistim svoj stari, svako toliko svratim do nje i malo si pospikamo. Čitam na netu da su mi sad bolje šanse da me zavoli. Bumo vidli. Mogla bi ona i umrijeti od usamljenosti.

Danas sam si malo mozgala o onima za koje znam da su bili ovdje, a sad ih već dugo nema, ili ja ne kužim da ih ima. Uglavnom o onima koje sam upoznala i uživo. Mili blože, al je tu bilo polupanih lončića!!! Ono, zgodni ljudi, pametni, šarmantni, ali totalno fiju-briju među ušima! Kakvih sam se tek urota od njih naslušala, kakvih praćenja, uhođenja, petljanja s privatlukom, s poslodavcima, s djecom, rodbinom...! I sad si mislim, valjda smo mi preostali ipak ovdje najnormalnija škvadra; ili najžilavija, najotpornija na rizike umreženosti.

Mislim da smo se mi žilavci naučili igrati. Znamo rizike, zato donekle poštujemo i prešutna pravila: sve će postat blogodano i zato se ne prtljaj u ono što ne želiš ugledati na naslovnici.

Kakve sad to veze ima s mojom pokojnom ptičicom? Pa, nekakve ima, jer sam razmišljala o njemu kad mi je ovo palo na pamet. Razmišljala sam o članku u kojem sam pročitala da je dobro kad druga ptičica vidi da je ova fakat mrtva, da onda shvati da ga nema i da ga nisam ja jednostavno nekamo maknula pa onda stalno iščekuje povratak. Ne. Moja je sve vidjela, i da sam mu pokušavala pomoći, i da sam ga odvela veterinaru, i da sam ga vratila živog, i da sam ga pokušavala oživjeti kad je umro. I ostavila sam joj ga neko vrijeme, neka se oprosti.

A ovdje ljudi samo nestanu. I zato, valjda, stalno iščekujemo njihov povratak. I uglavnom ga dočekamo, jer virtualne smrti nisu konačne. Ali, kad se ne vrate, tko zna što je s njima - je li to zbog tih urota, jesu li pronašli sreću i zanimaciju negdje drugdje, ili su, nedajblože, doslovce umrli? Poludjeli možda? Brrrr!

Eto, toliko u ovom javljanju. Idem sad malo popričati s udovicom, a onda dalje na radne akcije. Ili ručkić krčkić, za koji baš i nemam inspiracije. Vidimo se kasnije!

Nego, kako je pokojnik završio?

Jel dobio nadgrobni kamen?
Mortik je svečano otplovio putem kojim obično zlatne ribice bivaju ispraćene na onaj svijet?
Kremiranje u pećnici?
Predan gradskoj čistoći na postupanje?

(štaš, uvijek ima morbidnijeh individua zainteresiranih za tehničke detalje)

Pokojnik je umotan u čarobnu krpicu i polegnut u sarkofag - tapeciranu kutiju u kojoj prije dvije godine dobih neki fini viski. I onda povjeren gradskoj čistoći. A nadgrobni spomenik mu je u ženinom i mojem srcu.

Blago ftičeku...dvije žene tuguju za njim

Znam osobno da je mnogi virtualnih pokojnika zaista i umrlo u RL. Kako si dobro primjetla, is skupine fiju-briju pogotovo, ubrzali odlazak samoinicijatiivno. Tužno je to. Količina tuge i usamljenosti ne smanjuje se proporcionalno boravku na Iskrici!