...

...podsjeća me na jednog pjesnika koji također ostavlja za sobom stihove, svojevrsnog prepoznatljivog mirisa, oblikovane istim misaonim alatom, a onda se skupe pčelice oko cvijeta i tovare svoje bisage. odnose doma. stih ostane onako svjež, neskrutnut. pjesnik ode. tu i tamo ostavi i koju gorču, manje mirisnu.
nedavno je, valljda u nabujaloj sujeti, neku ženu lažno javno optužio da ga, jadnog, proganja, pod izlikom da ju je odbio pa sad ona bijesno, osvetoljubivo, pljuje svoj otrov uokolo. nadam se da to nije taj pjesnik. jer, pjesnik, kako god skrivao svoju intimu, odaje svoj karakter pjesmom. nije važno ni tko je, ni kako se zove, ni kakvu je školu završio, ni gdje živi. ako piše dobro, piše dobro. i neminovno, daje sebe u pjesmu. a daje i kroz komentare. pa je ponekad bolje da samo piše pjesme, jer komentari mogu pokazati više nego što želi. jer, pjesme ionako pokazuju kakav je tko.

"...Kažu da kad zaspimo da zapravo umremo, a ujutro se vratimo u život. Po tome smo svi onda mali Isusi. :)))..."

krivo kažu. mozak i dalje nepomućeno radi, samo otkopča one releje svjesnosti, da ne smetaju, one koji se usprkos svjesnosti o samima sebi petljaju kao zadnji amateri u važnost bivstva. glupi neuroni, kao da ne znaju da se štošta može bezbolno riješiti nekom novom sinapsom ili barem se potruditi iskopati iz usađenog koda već gotovo riješenje.