...

znaš, ne samo da si me podsjetila na neke daklekje, onda još preteške, trenutke istine, nego si to tako sočno životno sročila ko da si snimila neki dobar selfie-dokumentarac. vidim te, vidim te s one potppuno druge strane bolnog neovisnog postojanja, no vide li te oni koji trebaju vidjeti, koji tako nonšalantno damfaju i gledaju u neke ztamišljene daleke oblake, daleko od odgovora i tvojih rezigniranih očiju koje bi se željele zaklopiti da ne vide unatrag, da ne vide sada, ne vide unaprijed ništa osim olakšanja...

ha, koliko smo puta, draga moja, kao i sve ostale, čekale da se nešto zbude, da se pokrene, čekale smo, a onda se događalo, u nama se okrenulo kao magnetno polje (kažu da se zemljino sad preokreće, posljedice: nesagledivo), pa krenule dalje. u poeziju.