Ručkić krčkić

Može se to; ali je poželjno NE znati koliko je teško. Iako uvijek slutimo da lako nije, kad ne znamo, kad imamo iluzija, kad se nadamo, kad jako želimo konačni cilj, onda krenemo, i ustrajemo, i taman kad bismo odustali već smo toliko odmakli da nema natrag. Možemo samo ostati u novoj vrsti kaosa, ili završiti svoju strukturu. Koja, u konačnici, nikad nije savršena, i nikad nije točno onakva kakvom smo je na početku zamislili.

Ne pišem ja sada samo o preuređenju svojeg stana, pišem i o preuređenju svojih razmišljanja, svojih reakcija na osjećaje, na raznorazne okidače, pišem o mukotrpnom procesu koji započinje dugo prije bilo kakve vidljive akcije, a to je prebiranje mislima, niz malih odluka što hoću, što neću, što (još uvijek) trebam ili želim, a što je definitivno za otpis.

I najgore je to što nemreš započeti bombastično, nego opet je tu niz maleckih predradnji, mukotrpnih pomaka, otkopavanje starudije da bi se napravilo mjesto novome... I ne, ne pišem samo o svojoj borbi sa stvarima koje su u moj stan nanijele tri generacije, pišem i o tome kako sam započinjala svoje pripovjetke i romane, kako sam se morala pročistiti od naučenog, zavoljenog, navika, šablona i koliko sam se puta morala pomiriti s imperativima pragmatike, jer nisam imala snage, sredstava, imaginacije ili mogućnosti da prednost dam estetici ili bilo kojem drugom idealu. Pišem i o tome kako još uvijek ne znam voljeti drugačije nego na svoj stari, prošlostoljetni način, jer tu, eto, još nisam zasukala rukave; i možda nikad ni neću. Možda tu svoju starinsku ljubav zadržim poput starih fotografija svoje familije, kojima ću ispuniti cijeli jedan zid u dnevnom boravku. Bili su; jesu; neka budu tu.

I sad, kad me prošao bijes na roditelje koji u pola stoljeća življenja u ovome prostoru nisu smogli snage riješti najbanalnije nepraktičnosti, kojima se nije dalo povući pet metara cijevi da olakšaju kuhanje i bolje iskoriste nemali prostor kuhinje, nego jock, sudoper na jednoj strani, štednjak tri metra dalje, u sredini stol koji samo smeta i za kojim se ne može sjediti dok se kuha... Na primjer. A ima toga mali milijun. I sve je mene dočekalo, sve neriješenosti. Koje sam i ja htjela izbjeći jednostavnom prodajom stana, a zapravo volim taj stan i ne ide mi se; doduše, ni ponude nisu bile baš prihvatljive. Anyway. Oprostih starcima. Jer vidim koliko je to teško; jer kužim da popravak jedne sitnice inkomodira kao i kompletan zahvat u sve sitnice, a za sve nikad nisu imali love, živaca, organiziranosti, hrabrosti, pa ni ideja.

A o ovome pišem i zato jer vidim i kako je vama (i meni, povremeno) teško, zašto nemate volje za generalku, zašto izmišljate sve moguće izlike i kitite ih zvučnim nazivima (npr. "duhovnost", "inteligencija vakva/nakva"), zašto vam je toliko važno odobravanje, a toliko mrska logika, zašto tako jako trebate taj svoj furnir na ormaru u kojem je naizgled nesavladivi kaos ne baš kratkog življenja i ne baš zanemarivog iskustva, grozomornog straha i razbahaćenih navika, od kojih sebe više ni ne vidite, od kojih se ne (pre)poznajete, koji drsko tvrde da ste to zapravo vi i da taknuti u njih znači zatrti vaše vlastito biće.

Teško je, znam. I nikad kraja. I uvijek neka frka. I kad pomisliš da si sve sredila kako treba, eeee, onda ustanoviš neki previd i neku štetu, ali vjerujte mi, ipak je lakše, ipak se može, popizdiš i prevladaš, naučiš smišljati rješenja. Može se.

Dajte!

Meni se potvrdila ona : Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš !
Do sada sam se ubijala prekovremenim radom koji je doduše bio financijski isplativ, i ovaj GO sam morala podrediti tome, ali nema više. Stigla direktiva iz ministarstva.
Nije mi baš drago zbog love, ali konačno ću se odmorit od posla.
Ali, šta me zapravo čeka, vrag će ga znat.

Sad će zločesto zvučati...ali ja sam u svojim dvadesetim godinama života ludi ili hrabro otišla iz sigurnosti roditeljskog doma i s Njim svila naše malo gnijezdo...svaki zid, svaki čavao, svaka žlica je bila samo naša...neopterećena nakupljenom prašinom, dodirima predaka, starim požutjelim knjigama...
Nisam nikad previše razmišljala kada je stvari trebalo ostaviti i krenuti dalje...jer su mi uvijek bili biti ljudi, dragi, najdraži, najbitniji ljudi :))

Kužim, ema. Mnogi ljudi se boje slobodnog vremena, jer onda nema ničega što bi im strukturiralo dan. Ali, imam iskustva s time, i znaš kaj? Sami se vrijeme znamo puno bolje organizirati nego drugi! I sad mi nema većeg gušta nego kad imam godišnjak, pa ustajem kad se probudim, sama od sebe, liježem kad sam umorna, između toga radim što me veseli, a puno toga me veseli, čak i one aktivnosti koje sam ranije smatrala sasvim nezanimljivima. Vele neki (mislim istočnjački) mudraci da se postaje zanimljivo ako se zaista udubiš u ono što radiš.

Doduše, je, lova... To ide u onaj dio kad ideale podređujemo pragmatici; da bismo imali za neke malo važnije ideale. Ili, jednostavno, za život.

Ovco, možda ću i ja zvučati zločesto, ali po meni, puno je lakše ostaviti i otići nego preurediti, popraviti i doraditi. Kako stanove, kuće, tako i odnose s ljudima. Ili sa samom sobom.

Blogme, preuređivati staro je gadan posao. Evo, sad mi po kući burgija majstor za montažu tih mojih grijaćih ploča, kuka li kuka, te kakav je to zid, te se odvali (friško obojan!) komad, te gipsaj, te mu se tipla zronda, te treba neku dvostruko dužu od uobičajene...

Sad je i zauger opet crko. Filter mu se napuni u roku odma, pa to moraš prati, a niš nemreš dok se ne osuši.

I kaj sad? Jel treba srušiti zgradu zato jer nije podatna modernim zahtjevima života (ili bi trebalo reći zahtjevima modernog života?), jel se trebam vratiti na klasično grijanje na drva, jel odseliti...?

Mislim, svi bismo mi da je jednostavno. Osobito majstori koji dobiju istu lovu za jednostavan kao i za kompliciran posao. Ali hebga, ponekad nas sve zagnjavi komplicirano.

I ja sam imala drugačije planove za danas: da on to montira, ja počistim, navečer mi dođu snagatori postaviti linoleum (koji je stigao!) i pretumbati dio namještaja, sutra stolar, preksutra majstor za plin/vodu, a onda detalji, susjeda uglavim da mi postavi 2 karniše (jednoj sam negdje u kući izgubila nosače i to me ždere), onda pomalo preperem suđe, posložim u novu kuhinju, skuham u njoj nešto fino, pozovem goste... Svaki dan objesim neku sliku, onak, pomalo, kad odšacam kam najbolje pašu.

Evo, već je 4. Majstor počeo nešto da možda danas neće biti gotov. I da, naravno da mi dođe da sve pošaljem u tri vražje matere, ali sad to nema smisla, lova je potrošena, naradilo se, promijenilo se... Sad se može samo naprijed, unatoč svim teškoćama.

Zamišljam kako biram nove zastore; i kako točno znam gdje mi je što, sve dok opet ne zavlada moj uobičajeni, odokativni kaos, u kojem se snalazim.

*susjeda uGNJavim... tipfeleri od nervoze

Hm. A ovo je trebao biti najjednostavniji dio posla.

Preklani sam posustala pred ciljem: ispraznila kramu, a onda je nisam dala odvesti. I tak sam je opet napunila. Tak je to i s tim tvz. "duhovnim" stvarima: kreneš, umoriš se, postane gadno i teško, odustaneš... I niš ti nije bolje.

K vragu! Pa ja sam samu sebe naučila engleski, napisala sam i prevela niz knjiga, nadživjela sve svoje bližnje - a ovo sranje od adaptacije me ubija u pojam!

Kad se sjetim prevođenja onog jednog zakona: nakon 15 minuta puca glava! Nerazumljivo, suhoparno, repetitivno, a moraš paziti, moraš smišljati termine koje ne uspijevaš nigdje naći... Ali, prevela sam ga. Bio objavljen, taj moj prijevod. Poslije ga kopirali sretnici koji nisu morali biti pioniri (ne u onom titovskom smislu).

Sad je u kupaonici, a onda ova soba u kojoj pišem. Znači, još tri ploče. Zajebava ga zid u novoj kuhinji, ajd, usrdno se nadam da ovdje neće biti takvih problema.

Jebote, bilo mi je lakše napisati roman od 500 stranica nego izdržavati ovo majstorisanje!

A meni to čak i razmjerno brzo ide - stalno mi pričaju o nekim ljudima koji se zezaju mjesecima, pa i po godinu dana, i to s manjim zahvatima i manjim kvadraturama. Nije mi jasno kak ti ljudi ne prolupaju. Ma, valjda prolupaju, ali onda se i naviknu, ko magare na batine.

Odoh sad, valja isključiti komp i pustiti čovjeka da odradi svoje.

dobar dan..
:) suosjećam..
ali..stop, hold your horses...dubok udah..:)
hoće li biti brže gotovo budeš li se nervirala?
neće..
je, i kaos ima strukturu, determinante..sve će se posložiti
pozz

Idu mi na živce majstori, koji se stalno žale na nešto...nek' naprave i ne'k me ne zamaraju s tim, em sam morala svoj faks diplomirati, em moram njihov, e, neću...jel se može napraviti - može, e onda napravi i šlus...vega, moje saučešće i čestitke, kaj ja znam kojim redosljedom :)