Zapisi jednog zavodnika

Pišem i pišem i pitam se jel tko to uopće čita? Pa zašto onda i pišem ako nitko ne čita?

mislis na ove dugačke, predugačke komentare? sve sam ih isprintala i nosim ih na godisnji umjesto knjige... :))

TO ženo!

Imam ruke široke i nježne
kao ovo jutro
koje budni docekujemo
imam ruke koje bi dovoljne bile
da zaustave vjetar
da pokrenu sve turbine
da se na njima radja
da se na njima umire
moje ruke su divna sudbina
onih koje grlim
one ih vode iz mraka u dan
vode ih na mjesta
za koja nisu culi
moje su ruke široke i nježne
kao ovo jutro
koje budni docekujemo

morat ćeš mi dati broj moba, ako zapnem na nekim mjestima... da mi malo pojasniš... :)

MC, zar ne bi bilo logičnije da je upravo obratno...?

Život je trajanje i kretanje. Trajanje, odnosno život, meri se sadržajnošću proživljenog: «Na razne se načine može provesti život; raznim se puteljcima može proći kroz nj... Svako u životu gazi za nekom svojom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom, za nekim fantomom, za nekim tiranom...» Ivan Galeb je gazio za svojom «svjetlošću», opredeljujući se za punoću duha (muzika, kontemplacija, doživljavanje stvarnosti na senzibilan način) i za čovekoljublje. Jer, prema njegovom shvatanju, čoveka treba voleti, pa makar on bio i jedan od velikih grešnika.

Čovek je određen trajanjem i smrću. Smrt je, kao i život, Galebova opsesija, prisutna danju i noću. Da bi zaboravio na nju, on se predaje stalnom kretanju i uvek nosi nemir u sebi. Sve dok to postoji, smrt se čini dalekom i bespomoćnom. Zato i ne treba osuđivati ljude koji ostavljaju zavetrinu i sigurnost trajanja i predaju se neizvesnostima. Zašto? Iz razloga što udobno stanje ravnoteže umrtvljuje biće i ne donosi iznenađenje, ili bilo kakve izazove. U tome i leži razlog što čovek uvek nešto radi i nekud ide- stalno traga za mnogo životnošću, bori se protiv smrti, želi da je nadiđe.

Život traba prihvatiti onakav kakav on jeste, pun uspona i padova. Treba se naučiti živeti u lepoti, ali i u složenosti i protivrečnostima, uvek sa osloncem u ljubavi, umetnosti i prijateljstvu. Smisao istinskog života jeste u jednostavnosti trajanja, a ono je u sitnim radostima, pa makar njihov povod i razlog bili u ništavnom. To je i razlog što Ivan Galeb bolje pamti ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se radovao, čovek mora da ostane dete, da sačuva dete u sebi, jer za radost je potrebno mnogo naivnosti i hrabrosti. Čovek, iz tih razloga, i ne treba da se stidi svojih osećanja. Treba se radovati i sitnicama jer one određuju naš život i daju mu punoću.

Čoveku je potrebna samoća. U životu čoveka treba da postoji lepota samoće, a ona je u tome da čovek bolje upozna sebe, svoju intimu, da potvrdi svoj identitet jer mnoštvo, stalno kretanje u masi, obezličava ono što je individualno. Samo u samoći čovek može da odredi i bolje sagleda situaciju u kojoj se nalazi, ali i dno samoga sebe. Usamljenost, ako dugo traje, teška je, naročito ako čovek nikoga nema u trenutku kad mu je neko najpotrebniji. Samoća je čovekova sudbina jer je osuđen na samoću. Čovek na kraju, ostaje sam, i umire sam.

Treba se čuvati ljudi koje ispunjava samo jedna ideja i pokraće samo jedna misao. Ti ljudi u sebi nose prazninu i monotoniju saharske pustoši. Razlog je u tome što «jedna sama osnovna poluga, jedna sama unutrašnja žica, to je ipak premalo» da bi se bio pravi čovek, veliki čovek.

Život je ono što se želi; život je trajanje, konstatuje Ivan Galeb. Od života treba sve uzeti i sve mu dati. Sve treba osetiti i iskusiti: i radost i bol, opsene i razočarenja, glad i sitost svake vrste. U stvarima vlada «jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao».A prema Ivanu Galebu, ko je to spoznao, taj je dobro proživeo svoj vek; «taj je obišao čitav svoj krug». U svetlu te konstatacije Ivan Galeb i odmerava svoj život. On je proživljen smišljenošću, pa se zato miri sa prolaznošću života jer će reći: «Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu.U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene».

Smrt je druga, ona tužna , mračna strana života. Njome se biće hrani; ona je «stalna i vječito prisutna u nama». Čovek, svestan nje, nosi stalnu težnju da je prevlada. Jedan od načina je «mrziti smrt», «pobijati Smrt», svim sredstvima, stalno. Život je sav od umiranja; on i nije ništa drugo do jedan beskrajan niz umiranja «svojih rođenih i tuđih». Smrt je «srž života», njegov «najbitniji sadržaj». Postoje ništavni i beznačajni životi, ali ne i smrt. Smrt je sveobuhvatni događaj, kataklizma, jedino što je istinito i što se stvarno događa. Naši napori i dela i nisu ništa drugo do pobuna protiv smrti, nepristajanje na smrt, da se ona zavara, traženje izlaza u bezizlazu. Ona je istina koja nikada ne gubi od aktuelnosti. Ipak, ona je realnost i treba je prihvatiti, jer i nakon svih naših činjenja i nemirenja sa njom, ona će ipak doći. A koliko je ima, najbolje pokazuju stare stvari i spomenar, i naša sećanja.

THE WORLD'S largest software outfit, Microsoft has admitted that its Windows Server 2003 Computer Cluster Edition (CCE) product has dropped six months behind schedule.

The product was supposed to come out of beta and move into full release before the end of 2005, but it is starting to look like it is another product which is being pushed into a mythical future where all software is released.

A spokesVole said that new ship targets had been scheduled on the basis of customer and partner feedback, so it is their fault. Obviously.

Microsoft apparently needs to get feedback from such customers to see if they can make CCE more manageable and easier to use.

The move is part of Microsoft’s tentative toe dipping in the field of supercomputers. Lately this has been the domain of Unix and Linux-based clusters. According to the very interesting CIO Today, since Microsoft has no market profile in this area, so it is unlikely that any delay will annoy anyone, other than the bean counters at the Redmond Volehill.

More about this stuff at CIO magazine.

Sveti Dionizije i drugovi, mučenici

(† 258)

Dionizija je, prema svjedočanstvu franačkog povjesničara i biskupa Grgura Turonskoga, sredinom III. stoljeća papa sveti Fabijan poslao u Galiju da bi ondje naviještao Evanđelje. On je misionario tada posve beznačajno galoromansko naselje zvano Lutetia Parisiorum, iz kojeg se kasnije razvio grad Pariz. Tamo je s dvojicom svojih sudrugova Rustikom i Eleuterijem za Decijeva god. 250/51. ili za Valerijanova progonstva godine 258. poginuo mučeničkom smrću. Bila mu je odrubljena glava. Pokopan je 6 kilometara dalje od pariškoga naselja.

Kasnije, tj. oko god. 624., na mučenikovu je grobu bila podignuta glasovita benediktinska opatija St. Denis. Opat te opatije Hilduin oko god. 835. poistovjetio je pariškog mučenika s Dionizijem Areopagitom, koga je u Ateni obratio sveti Pavao. Bilo je to iz želje da bi se osnutak pariške biskupije vezao neposredno uz apostole. Takvih je pokušaja u srednjem vijeku bilo na sve strane.

Kako je Pariz kasnije sve više dobivao na značenju, sve se više širio i kult njegova biskupa sv. Dionizija. On je postao zaštitnikom Franačkoga Carstva, a uvršten je i u broj 14 svetih pomoćnika u nevolji. U ikonografiji ga prikazuju kako drži u rukama vlastitu odrubljenu glavu hitajući iz mjesta gdje je ubijen, današnji Montmartre, prema mjestu gdje je sahranjen, današnji St. Denis. Zazivaju ga u pomoć naročito kod glavobolje. Njegov se lik nalazio i na ratnim zastavama francuskih kraljeva. Spomendan je sv. Dionizija i nakon obnove kalendara ostao kao neobvezatan u Kalendaru opće Crkve. Dakako da se u Parizu naročito svečano slavi.

Sveti Ivan Leonardi

(1541–1609)

Među velike obnovitelje Crkve u Italiji, na smjernicama što ih je zacrtao Tridentski sabor, uz sv. Karla Boromejskoga i sv. Filipa Nerija, valja spomenuti i sv. Ivana Leonardija. Taj je sveti svećenik uz druge pastoralne aktivnosti bio i veoma plodan pisac. Ostavio je iza sebe 36 djela, od kojih je većina još uvijek samo u rukopisu. Obrađivao je dogmatiku, moralku, asketiku, ali pisao i vrijedne rasprave o pojedinim pitanjima kao što su dužnosti roditelja, djece itd. Svi ti spisi odišu duhom čovjeka koji je svim svojim bićem išao za svestranom obnovom Crkve.

Ivan se rodio kao sedmo dijete Jakova Leonardija i njegove žene Ivane, rođene Lippi, god. 1541. u mjestancu Diecimo, nedaleko od Lucce, u pokrajini Toscani. Nakon što je kroz 5 godina pohađao školu župnika u Villa Basilica, poslan je u Luccu k nekome pobožnom Antoniju Parigi da uči za apotekara. Ondje se uključio u skupinu prijatelja koji su nastojali provoditi savršeniji kršćanski život, koji se nisu zadovoljili osrednjošću i koji su osim gajenja duhovnoga života nastojali pomagati siromasima i hodočasnicima. Na taj su način svi oni nastojali djelima kršćanske ljubavi ovjeroviti i svoju pobožnost. Od te je zajednice nastala svojevrsna bratovština ili kongregacija, zvana Colombini.

Ivan je u tom razdoblju života pokucao na vrata franjevačkoga samostana u želji da uđe u franjevce, no nije bio primljen. To ga nije nimalo smelo pa je u dobi od 26 godina, na savjet svoga ispovjednika, napustio farmaciju te počeo studirati teologiju da bi postao svećenik. U studiju je veoma brzo uznapredovao pa je bio obučen u kleričko odijelo, primio niže redove i već tada, pod vodstvom dominikanca Bernardinija, obavljao neke apostolske poslove. Primivši i više svete redove, na blagdan Bogojavljenja 1571. prvi put se kao svećenik uspeo na oltar da služi svetu misu.

Svoj je svećenički rad najvećim dijelom usredotočio na propovijedanje i ispovijedanje. Biskup mu je povjerio na brigu crkvu malteških vitezova, zvanu S. Giovanni della Magione. Kraj te crkve nastojao je otvoriti i školu. U njoj je u prvom redu prema normama Tridentskog sabora želio poučavati u kršćanskom nauku. U tom su mu poslu pomagali i njegovi Colombini. Uspjeh je bio velik pa je biskup grada Lucce Alessandro Guidiccioni Ivanu stavio na brigu pouku u katekizmu u svim crkvama grada. Na njegove su pouke dolazili revno ne samo djeca, već i odrasli.

Da bi se taj važni pastoralni rad što bolje razvijao, svetac je sastavio djelce Dottrina cristiana da insegnarsi dalli Curati nelle loro parrochie à fanciulli della città di Lucca e sua diocesi (Kršćanski nauk koji moraju poučavati dušobrižnici u svojim župama djecu grada Lucce i njezine biskupije). Djelo je izdano u Lucci god. 1574., a kasnije je doživjelo više raznih izdanja. Tko ga čita, divit će se još i danas kako je zaokruženo te kako je mudro priređeno za praksu.

Svečeva je katehetska aktivnost za grad i biskupiju Lucca bila od neprocjenjive važnosti jer je i ondje renesansa ostavila na ćudorednom području svoje loše posljedice, loše po ćudoredni život. Osim toga, baš su u tom gradu djelovali kao propovjednici krivovjernih naučavanja Pietro Vermigli i Bernardino Ochino. Ovaj posljednji je bio kapucinski general i vrlo cijenjeni propovjednik pokore, no učinio je veliku sablazan kad je prešao na protestantizam oženivši u Ženevi jednu ženu iz Lucce. Iako je od toga prošlo već prilično vremena, u gradu Lucci se o tome neprestano pripovijedalo. Leonardi je činio sve da popravi zabunu što ju je među pukom izazvao Occhino. Činio je to neumorno propovijedajući i ispovijedajući. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, koja će se brinuti za sustavnu pouku u vjeri.

U želji za promicanjem općega dobra Leonardi je 1. rujna 1574. u Lucci u crkvi Santa Maria della Rosa osnovao Kongregaciju klerika. Odobrio ju je kasnije i papa Klement VIII. godine 1595. kao Congregazione di preti riformati (Družba reformiranih svećenika). Njegov nasljednik Pavao V. nazvat će je Družbom regularnih klerika Majke Božje. Grgur XV. pribrojio ju je god. 1621. konačno među prave redove.

Radom sv. Ivana Leonardija u Lucci se duhovno i ćudoredno stanje znatno poboljšalo. No nikome nije padalo na pamet da se za to zahvali pravome promicatelju obnove. Štoviše, Leonardija su napadali, klevetali, prijetili mu se. To je došlo tako daleko da je svetac uvidio da mu u Lucci više nema opstanka. Zato je napustio Luccu te pošao u Rim gdje ga je papa Grgur XIII. veoma srdačno primio.

U Vječnom gradu Leonardi se povjerio duhovnome vodstvu 30 godina od sebe starijem Filipu Neriju. Kad je taj svetac god. 1583. sjedište svoga Oratorija premjestio u Valicellu, prepustio je Ivanu Leonardiju s kućom i brigu za svoga ljubimca mačka. Otada su zgrade nekadašnjeg Nerijeva oratorija San Girolamo ispunjavali Leonardijevi studenti.

Iako je Ivan Leonardi u Lucci doživio nerazumijevanje, to nije ništa smetalo ugledu i povjerenju što ga je u Rimu brzo zadobio. Rimska je kurija znala bolje cijeniti njegove darove pa ga je upotrijebila u raznim delikatnim misijama. Tako mu je bila povjerena posrednička uloga u sukobu između Napulja i biskupa u gradu Noli, koju je odlično na zadovoljstvo svih odigrao. Isto je tako uspješno obavio delikatan zadatak vizitatora benediktinskoga samostana Monte Vergine te benediktinaca iz Vallumbrose.

Ivan Leonardi je u svome djelovanju mislio ne samo na sadašnjost, već i na budućnost. Tako je izradio plan svojim regularnim klericima za rad u vanjskim misijama. Filip Neri, koji je od njega bio veći realist, preporučio mu je neka se ponizno ograniči na rad u Italiji. No Leonardi je ipak htio nešto učiniti i za vanjske misije pa je god. 1603., zajedno sa Španjolcem Vivesom, zamislio plan o osnutku misijskoga kolegija Collegium urbanum de propaganda fide, što će ga god. 1627. ostvariti papa Urban VIII., a koji je za misije bio, a i danas je, od neprocjenjiva značenja.

Nekadašnji apotekarski naučnik, koji se kao svećenik cijeli život borio za duhovno i vremenito dobro čovjeka, umro je u Rimu 8. listopada 1609. Bio je sahranjen najprije u crkvi S. Maria in Portico, a zatim mu je tijelo preneseno u crkvu S. Maria in Campitelli, gdje se nalazi i generalno sjedište njegova reda. Blaženim ga je proglasio 10. studenoga 1861. papa Pio IX., a svetim 17. travnja 1938. papa Pio XI.

Dušu toga velikog reformatora Crkve u Italiji lijepo očituje jedno njegovo pismo upravljeno papi Pavlu V. u kojem se zalaže za sveopću obnovu cijele Crkve. Evo nešto iz toga pisma!

»Oni koji namjeravaju započeti obnovom ćudoređa ljudi, moraju prije svega težiti za slavom Gospodnjom. U tako spasonosnom i napornom pothvatu moraju istodobno očekivati i tražiti pomoć od Onoga od koga proizlazi svako dobro. Zatim nek sami sebe stave pred oči onih koje treba obnoviti. Neka budu kao ogledala svih kreposti i svjetiljke postavljene na svijećnjak da bi sjajem neporočnosti i ćudoređa svijetlili svima koji su u Božjoj kući. Tako se blago ne mame na obnovu radije nego prisiljavaju. Na taj način, prema Tridentskom saboru, neće biti traženo od tijela što već nije u glavi te neće doći u pogibao stanje i red cijele Gospodnje obitelji. Osim toga, marno će se brinuti, poput najrazboritijih liječnika, da posvema upoznaju sve bolesti koje tište Crkvu te iziskuju lijek. Tako će biti u stanju da svakoj od bolesti doskoče prikladnim lijekovima.

Što se pak lijekova tiče, odnose se na cijelu Crkvu, jer njena obnova mora započeti isto tako od najviših kao i od najnižih, tj. od vrhova i malenih. Ali ipak oči valja uprijeti prije svega na sve one koji predstoje ostalima da bi obnova započela ondje otkuda se treba protegnuti na ostale.

Nadasve valja nastojati da kardinali, patrijarsi, nadbiskupi, biskupi i župnici, kojima je neposredno povjerena briga za duše, takvi budu da bi im se sa sigurnošću moglo povjeriti ravnanje Gospodnjega stada. Ali spustimo se i od najviših malenima jer ne treba prezreti one s kojima treba otpočeti obnova crkvenog ćudoređa. Nema toga što bi smjelo ostati nepokušano, kako bi djeca bila od najnježnije dobi hranjena iskrenošću kršćanske vjere, svetim ćudoređem. Za tu svrhu ništa nije korisno kao sveti običaj učenja kršćanskoga nauka i izručivanja djece na poduku dobrim muževima koji se boje Boga.

Gospodin se udostojao, blaženi Oče, da mi u ovome času o toj najozbiljnijoj stvari nadahne te misli. To se, na prvi pogled, ukazuje veoma teškim, ali, ako je uspoređeno veličini stvari, učinit će se jako malenim. Velike stvari bez velikih se ne izvode; velike stvari dolikuju velikima.«

Papa Pio XII., sluga Božji

(1876–1958)

Mi se stariji još živo sjećamo vijesti od 9. listopada 1958. na Radio Vatikanu: »Umro je papa Pio XII. Najuvaženiji i najpoštovaniji čovjek ovoga stoljeća te jedan od najvećih papa Crkve prešao je u vječnost danas 9. listopada, u 3 sata i 52 minute. Eugenio Pacelli rodio se 2. ožujka 1876., a za papu je bio izabran 2. ožujka 1939. uzevši ime Pio XII. I tako je postigao starost od 82 godine, 7 mjeseci i 7 dana. Njegov je pontifikat trajao 19 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Katolička crkva i cijeli svijet, kojima je davao svoje izvanredne energije duha, srca i djelovanja, pobožno se sabiru u molitvi oko njegova mrtvog tijela. Zahvaljuju mu za veliko i djelotvorno djelo uspostave mira među ljudima, koji su Božja djeca. Jednodušna molitva za njegovu dušu, koja je danas zadobila plaću pravednika, neka se diže k nebu iz čitavoga kršćanstva!«

O smrti velikoga Pape, čijeg se smrtnoga dana danas s poštovanjem spominjemo, napisao je kardinal Domenico Tardini ove jednostavne riječi: »Uvijek ću se sjećati one, pune zabrinutosti, noći, od 8. na 9. listopada 1958. Bio sam tada kod Pija XII., koji je ležao na samrtnoj postelji. Ležao je prostrt na svome krevetu, teško dišući, nepokretan, zatvorenih očiju i hropcem koji je prijetio da mu prekine disanje. Bila je to smrtna borba. Na naše ljubazne pozive za strjelovitim molitvicama koje smo mu u uho šaptali, više nije mogao odgovoriti. Ako je njegovoj svetoj duši u posljednjoj noći još ostao tračak svijesti, onda je ona sigurno bila udubljena u Boga.« I veliki je papa Pio XII. doživio na sebi ono što svaki smrtnik mora doživjeti, a to je da svatko umire posve sam za se – kako je to nekoć umno rekao dubokoumni Pascal.

No iako je Pio XII. sam umirao, toj je smrti prethodio veoma bujan, bogat, aktivan život. O tome su životu napisane dosada brojne knjige i studije. Ali pisano je o njemu i posve subjektivno, neispravno i nepravedno. Išlo se za tim da se posve uništi njegov ugled i njegov dobar glas na koji i on ima neotuđivo pravo i sada poslije smrti. Zato smatram potrebnim i opravdanim iznijeti ono što slijedi.

Iako se povijest mora pisati »sine ira et studio«, objektivno, hladno, mirno i bez strasti, to koji put čovjek ipak mora izgubiti strpljivost i planuti opravdanim gnjevom kad se bezobrazno blati, ponizuje i osuđuje lik koji to sigurno nije zaslužio. Jedva da u povijesti ima slična primjera da se tako prezire, omalovažava i osuđuje lik čovjeka za koga bi se moglo mirne duše reći kao za Krista: »Ne nalazim na njemu nikakve krivice« – kao što je to slučaj s blagopokojnim papom Pijom XII., njegovim najbližim suradnicima, prijateljima, štovateljima i onima koje je on cijenio. Da se o Piju XII. čuju nepovoljni glasovi iz protivničkoga tabora, tome se ne treba nimalo čuditi jer je Pio XII. kroz dva desetljeća bio glas »u kojem je krik ljudske savjesti u teškim i sudbonosnim vremenima neprestano nalazio svoj izražaj« (nadbiskup Montini, kasniji papa Pavao VI.). Ali je čudo da se i u katoličkom taboru prelazi preko zasluga Pija XII. ne samo s ledenim mukom, nego se čuju glasovi, ako ne baš prezira, a ono, svakako, omalovažavanja. To papa Pio XII., svakako, nije zaslužio.

Kad je ono njemačko nezrelo piskaralo Rolf Hochhut napisalo dramu Namjesnik, u kojoj se Pio XII. prikazuje kao bijedan slabić, ustadoše mnogi na njegovu obranu, među najodlučnijima njegov dugogodišnji suradnik, kardinal Montini koji ga je, sigurno, dobro poznavao. On će kao papa otvoriti i proces beatifikacije za Pija XII., istaknuvši pri tome da mu čovječanstvo mnogo duguje. I onih 700.000 molba koje su stigle u Vatikan, da se za Pija XII. pokrene proces beatifikacije, pokazuju također da naše doba nije baš sasma izgubilo smisao poštivanja pravih veličina i da još imade onih koji poštuju stara i vječna načela i koji se ne povode za sitnim i plitkim novinarskim i propagandističkim piskaralima.

Našoj je hrvatskoj javnosti veoma malo poznato da je u velikom svijetu ustao na obranu Pija XII. Alexis Curvers, pisac romana, rasprava, stihova, koji je za svoj književni rad dobio već više nagrada – kao nagradu SainteBeuve, pa Le Gran Prix Litteraire. Bio je nazočan kod prikazivanja Namjesnika i to ga je iritiralo pa je god. 1964. napisao knjigu Pio XII, le Pape outragé – Oklevetani papa Pio XII. Knjiga sadrži uvod, prvi dio, koji nosi naslov »Moć laži«, drugi dio, koji nosi naslov »Istina će vas osloboditi« i napokon zaključak. Ona je dnevnik silnog negodovanja čovjeka koji, izazvan klevetom, stupa u obranu oklevetanoga. To negodovanje vodi ipak stroga logika, izvanredna dokazna snaga koja se temelji na neoborivim dokazima. Iz nje ne samo da proizlazi istina o liku Pija XII., čiju veličinu ne može umanjiti ni najagresivnija i najpodmuklija kleveta, nego i jasnoća o neobičnim događajima koji se oko nas zbivaju, a za koje su ipak toliki kao slijepi. Napadaji na Pija XII. zapravo su napadaji na Europu, na njezinu jedinstvenu, duhovnu i religioznu prošlost.

Kao moto svoje knjige Curvers je stavio Pascalove riječi: »Tko god se služi lažima radi po duhu demona. Nikakav cilj i nakana ne može opravdati klevetu. I kad bi bilo u pitanju obraćenje čitave zemlje, ne bi bilo dopušteno optužiti nevine osobe: dapače ne smije se učiniti ni najmanje zlo, da iz njega iziđe dobro, a Božja istina ne treba naše laži, prema riječima Pisma.«

U uvodu Curvers među inim piše: »Pio XII. pojavio se kao prvak misli i to se ne oprašta. Činite što hoćete, samo nemojte misliti: to je prva zapovijed nijemog dekaloga koji je XX. vijek nametnuo samome sebi…« Pio XII. je odviše mislio, odviše razlučivao istinu od laži, svjetlo od tame, prava načela od krivih i zato se smrtno zamjerio suvremenom naraštaju koji kao da zaboravlja Spasiteljeve riječi: »Istina će vas osloboditi!«

»Nama je teško procijeniti misao Pija XII. – piše dalje Curvers – on sam se tužio da je njegov glas namjerno bio zagušivan u tisku, pa i u katoličkim krugovima. Nije li jednoga dana priznao nekim posjetiteljima da nije siguran da li njegov autoritet ide dalje od zidova njegova ureda? Njegovo golemo pisano djelo daleko je od toga da u potpunosti, na primjer, bude prevedeno i objavljeno na francuskom. A kolike njegove čudesne izreke imaju snagu da uzgibaju srca i potaknu duhove…«

Evo nekih od tih izreka: »Danas je velika pogibelj umor poštenih!« – To je, kaže Curvers, najtočnija dijagnoza našega vremena.

»Manca Dio!« – Nedostaje Bog. Taj odgovor od nekoliko slogova nije samo odgovor velikoga kršćanina, pisca i mislioca na toliku prazninu koju osjeća suvremeni čovjek, nego on veličanstveno sažima zaključak do kojega je došao i slavni psiholog Jung na koncu života, a koji je bio pun studija, liječničkoga, psihološkog te sociološkog iskustva. Liječnici, umjetnici, astronomi, tehničari, ljudi od zanata, državnici ili jednostavni hodočasnici i uopće, nije bilo slušatelja koje Pio XII. nije zadivio svojim pitanjima, pojmovima, izlaganjem, kao da bi bio stručnjak u svemu. A sve je stvari znao svesti na zajedničko temeljno načelo i svoditi ih na zajedničko dobro.

»Narodi kao i pojedinci ili ižaruju svjetlo ili ostaju neplodni u tami, ili su poučljivi ili se opiru svome pozivu!« Kako duboke, kako značajne, a ipak kako danas već zaboravljene Papine riječi! One su manje zabavne od stanovitih fotografija koje su ga prikazivale kako se služi električnim aparatom za brijanje ili s kanarincem na ramenima ili kako u posljednjoj bolesti udiše kisik.

Curvers doduše ne navodi one snažne riječi što ih je Pio XII. izrekao okupljenom mnoštvu na Trgu sv. Petra 20. veljače 1949., a koje možda najbolje izriču snagu njegove misli: »Veoma je dobro poznato što traži i što očekuje totalitarna i protureligiozna država od Crkve kao cijenu za svoju toleranciju ili svoje sumnjivo priznanje. Ona traži Crkvu koja šuti, dok bi morala govoriti; Crkvu koja oslabljuje Božji zakon i koja se nastoji prilagoditi ljudskom ukusu u željama, dok bi morala taj zakon glasno naviještati i braniti; Crkvu koja se dijeli od nepokolebljivog temelja na koji ju je Krist postavio i koja bezbrižno gradi na pijesku dnevnog mišljenja ili koja se dade voditi od prolazne struje; Crkvu koja se sramotnim osjećajem zatvara u četiri zida svojih hramova i prelazi preko Kristove zapovijedi: Idite na raskršća (Mt 22,9); naučavajte sve narode (Mt 28,19)! Ljubljeni sinovi i kćeri, koji ste duhovni baštinici nepregledne legije priznavalaca i mučenika! Može li to biti Crkva koju ljubite i častite? Možete li u takvoj Crkvi prepoznati pouzdano lice svoje majke? Možete li si predstaviti jednog nasljednika sv. Petra, koji bi pokleknuo pred takvim zahtjevima? Za papu vrijede božanska obećanja. Dapače, i u svojoj ljudskoj slabosti on je nepobjediv i nepokolebljiv; kao navjestitelj istine i pravednosti, kao ugaoni kamen crkvenog jedinstva on raskrinkava zablude, idolopoklonstvo i nevjeru, osuđuje nepravdu te poziva na ljubav prema Bogu, bližnjemu i kreposti…«

Eto, to je snaga misli Pija XII. koja je zanijela mislioca Curversa i on ustaje na njegovu obranu pokazujući moć laži i nemilosrdno je raskrinkavajući, pokazujući da istina jedina može osloboditi čovjeka i zato tko služi istini, tko brani istinu, najviše koristi čovjeku i najvećma brani našu civilizaciju. Curvers je uvjeren da braneći Pija XII. brani Kristovu Crkvu, kršćansku istinu i ljudsku misao općenito. Mi, braneći Pija XII., uvjereni smo da branimo jednu od najsvjetlijih figura XX. stoljeća, koja je zaslužila da bude ures naših oltara. Kušajmo to dokazati nekim činjenicama!

Još dok je Eugenio Pacelli bio nuncij u Njemačkoj, upitao je za njega monsinjor Borgongini Duca, kasniji kardinal, monsinjora Pizzarda, također kasnije kardinala. Pizzardo je odgovorio: »Pacelli je najbolji čovjek u službi Svete Stolice.«

Kratko nakon lateranskog ugovora 11. veljače 1929., kojim je bilo riješeno pitanje papinske države, zahvalio se zbog starosti na službi stari lav, državni tajnik, kardinal Gasparri, koji je u postizanje ugovora bio uložio posljednje sile. Papa Pio XI. nije bio u maloj neprilici da nađe prikladna nasljednika takvoj izvanrednoj ličnosti. Konačno je njegov izbor pao na Eugenija Pacellija, koga je imenovao kardinalom i povjerio mu službu državnoga tajnika i time ga uzeo za prvog i glavnog suradnika. Zna se koliko ga je Papa cijenio i na koji način spremao za svoga nasljednika.

I najkraći konklave, koji je trajao samo jedan dan, u kojem je Pio XII. izabran za papu, mnogo govori koliko ga je zbog njegovih vrlina cijenio kardinalski zbor. Pio XII. je došao na papinsko prijestolje u najteže doba ljudske povijesti, u predvečerje II. svjetskog rata. Sve je učinio da spriječi sukob. Njegov dramatski apel svijetu u kolovozu 1939. ušao je u povijest. Papa je tada rekao ove značajne riječi: »Mirom nije ništa izgubljeno, a ratom se može sve izgubiti!« Kad nije uspio spriječiti rat, dao se na izvanrednu aktivnost da ublaži ratne strahote. Unutar Državnog tajništva osnovao je Obavještajni ured kojemu je bila svrha slati izvještaje o nestalima ili zarobljenicima u ratu. Na taj su ured dolazila brojna pisma u kojima su se tražile obavijesti o nestalima u ratu. Godine 1941. stizalo je na taj ured dnevno prosječno po 2.872 pisma; koncem kolovoza iste godine taj se broj popeo na 6.321, a godine 1943. na 10.000. Sve u svemu, Vatikan je od 1939. do 1947. – kad je Obavještajni ured bio zatvoren – primio 9.891.497 upita, a poslao 11.293.511 odgovora.

Uz tu golemu djelatnost Papa je organizirao i akciju materijalne pomoći. Samo je rimski Circolo san Pietro podijelio besplatno god. 1941. ništa manje nego 94.405 tanjura tople juhe, god. 1942. već 264.112, a god. 1944. čak 1.856.220. U tom je poslu ublažavanja ratnih strahota bio Papina desna ruka monsinjor Montini, kasniji papa Pavao VI. Papa Pio XII. otvorio je vrata svoje ljetne rezidencije Castel Gandolfo ratnim izbjeglicama i smjestio ih što u samoj palači, što u šatorima po vrtovima i parkovima 15.000. Vatikan je mnogim progonjenima pružio azil i to bez obzira na vjeru, naciju, rasu ili političko uvjerenje. Kad su u Rimu vladali fašisti i nacisti, bila su otvorena vrata u samome Vatikanu, a i u drugim vatikanskim ekstrateritorijalnim zgradama Židovima, komunistima, zatim partizanima te stotinama engleskih i američkih vojnika.

Nakon kapitulacije Italije god. 1943. nacisti su pojačali progon Židova u Italiji. Poznato je kako su pozvali predsjednike židovskih općina i stavili ih pred ultimatum: ili u roku od 24 sata položiti 50 kilograma zlata ili će svi rimski Židovi biti deportirani u Njemačku. Jer je bilo malo vremena, Židovi se u očaju obratiše za pomoć papi Piju XII. Taj im odmah stavi na raspolaganje polovinu tražene svote i Židovi su uspjeli platiti tražbinu. Rimski židovski nadrabin Israelle Zolli, koji je našao utočište u Vatikanu, stupio je nakon rata u Katoličku crkvu.

Za cijelo vrijeme rata, a i kasnije, bio je uz Pija XII. kasniji papa Pavao VI., pokretač procesa za njegovu beatifikaciju. On najbolje znade njegove moralne kvalitete i stoga je nakon Hochhutove drame stupio u obranu velikoga Pape pismom nakladniku poznate engleske revije The Tablet, u kojoj među inim piše: »Papa Pio XII. nije ostajao stran životu ni ravnodušan prema osobama i događajima koji ga okruživahu. Htio je naprotiv biti obaviješten o svemu i sudjelovati i uz cijenu nutarnjeg trpljenja na patnji povijesti u koju se osjećao upisan. O toj je stvari Njegova Ekscelencija Osborne, ambasador Velike Britanije kod Svete Stolice, koji je zbog njemačke okupacije živio u Vatikanu, dao Timesu ovo svjedočanstvo: ’Pio XII. je bio najhumaniji, najdobrohotniji i najplemenitiji ljudski značaj što sam ga uopće u tijeku moga dugoga života susreo…’«

Od smrti Pija XII. nije prošlo tako mnogo godina. Svi se još dobro sjećamo kako je njegova smrt ražalostila čitav katolički, a i mnoge iz nekatoličkoga svijeta. Povratak njegova mrtvog tijela iz Castel Gandolfa, gdje je umro, u Vječni grad sličio je trijumfu. Ljudi su pred njim poklecali, molili i plakali.

I oporuka Pija XII., koju je sastavio 15. svibnja 1956., a koja je objavljena nakon njegove smrti, odaje nešto svetačko. Počinje riječima 50. psalma: »Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!« Tim istim je riječima Pio XII., nakon izbora za papu preuzeo također na se teško breme papinske službe i odgovornosti. U oporuci je svojim baštinikom učinio Svetu Stolicu, od koje kao od najbolje majke bijaše sve primio. Zaželio je da mu na bilo kojem posvećenom mjestu tijelo pokopaju što čednije i skromnije. U oporuci moli također sve za oproštenje, ako je koga uvrijedio. Za svoju dušu ne zahtijeva posebnih i određenih molitava jer je duboko uvjeren da će pobožnost vjernika svega svijeta moliti za nju. Ne ostavlja nikakvu duhovnu oporuku jer je sve svoje misli i želje stavio u svoje govore i enciklike. To je sve tiskano u 20 debelih svezaka.

Neposredni nasljednik Pija XII. papa Ivan XXIII. u svojoj prvoj poruci svijetu ovako je kratko sažeo značenje svoga prethodnika: »U ovome uzbudljivom trenutku, u kojem je tajanstvenom voljom božanske Providnosti naloženo na nas veoma teško breme pontifikata nakon smrti našega prethodnika besmrtne uspomene Pija XII., koji ima za Crkvu velike zasluge… upravljamo Bogu žarke molitve…«

Proces beatifikacije dobro će ispitati i proučiti ličnost Pija XII., a i Bog će sigurno reći svoje pa će njegov lik biti nakon smrti još svjetliji nego za života. Uzdamo se i u ovoj stvari u Božju providnost i u mudrost crkvenoga učiteljstva koje će i o Piju XII. izreći najmjerodavniji sud.

Na koncu svoga prikaza, da se ne zaboravi, želim iznijeti i govor Pija XII. hrvatskim hodočasnicima u Rimu 14. studenoga 1939. godine. U njemu je taj Papa, blage uspomene, izrekao ono što misli o nama kao kršćanskome narodu. To nam je kao narodu i njegova vječna suvremena oporuka.

Hvaljen Isus, dragi Hrvati!

Časna braćo i dragi sinovi!

Prošlo je više od deset stoljeća, kada je 879. naš prethodnik Ivan VIII. upravio hrvatskom narodu sljedeće riječi: »Raskriljenih vas ruku pozdravljam i očinskom ljubavi primam i gojim uvijek apostolsku blagonaklonost prema vama.«

Mi ne možemo naći zgodnijeg izraza da očitujemo osjećaje koji danas ispunjaju našu dušu kad imamo tu sreću da možemo pozdraviti u kući zajedničkog Oca vas, predragi sinovi i kćeri, potomci tako starodrevnoga naroda, predstavnici naroda hrvatskoga u punoj njegovoj životnoj snazi.

Vi ste se okupili oko Nas pod vodstvom Naše časne braće, a vaših revnih pastira: metropolita i biskupa, da posvjedočite svoju nepokolebljivu vjernost Stolici sv. Petra, vjernost koja već traje u prošlosti kroz trinaest stoljeća, od pape Ivana IV. po rođenju Dalmatinca, vjernost Rimskoj crkvi, koju vi slavite kao neprevarljivu učiteljicu vječne istine, moćnu zaštitnicu socijalne pravde i neutrudivu u nastojanju oko sloge svih naroda, pokazavši se tako i na taj način, doista, dostojnim časnoga naslova »predziđa kršćanstva«, kojim je vaš narod nazvao naš predhodnik Leon X.

Slavan i ponosan naslov! I dosta, malo poslije kako je veliki svećenik Leon X. te riječi izustio, nastupiše zbog velike navale islama velike poteškoće i teške kušnje u vašoj postojanosti i vjeri, ali vi ste nadvladali hrabro te kušnje kako za navale Turaka, tako i opet u sljedećim borbama za oslobođenje. To nam sve daje čvrstu nadu, štoviše – stalnost i sigurnost da ćete vi još i danas, u vrijeme religioznih raspra i borba oko vjere u Boga i za moralni red, za vjeru u Krista i za blago vrhunaravnoga reda, koji vodi u blaženu vječnost, koje su potresle cijelim narodima, tolikim klasama građana, da ćete vi – kažem ponovno – i sami ostati čvrsti i vjerni nauku katoličkom i odredbama svete Crkve, njezinoj vrhovnoj glavi poput primjera blaženoga Nikole Tavelića, u kome je vjera gorjela poput svete vatre i čija će kanonizacija, ako je tako u planovima Gospodnjim, razveseliti ne više vas negoli nas same.

Vi imate u naravi svojoj one tvrdoće i stalnosti poput vaših planina. O, da bi se taj značaj iskazao u čvrstoći vaše djedovske vjere! Čvrsta i stalna treba da je ta vjera, kao što je stanac kamen s vašeg Velebita, koji prkosi burama i olujama.

Vjera je Kristova intimna zajednica s namjesnikom Kristovim, jest temelj i kao jedno tlo na kome treba da cvate vaš život, život djelatnosti, društvene pripomoći, osobne svetosti.

Poslužite se svim organizacijama crkvenim, napose Katoličkom akcijom, da pokažete što više plodova kršćanske vjere na svim područjima javnoga života. Mi vam danas dajemo ovaj poticaj s toliko više pouzdanja jer nam se čini da nam se smije nada boljih dana, nada jedne bliže budućnosti na kojoj će odnosi između Crkve i države u vašoj domovini biti što shodnije uređeni sa složenim obostranim radom i obostranom koristi. Na toj obnovi treba napose cvasti svetost unutrašnjeg života.

Otvorite svoja srca i načinite slobodan ulaz zakonima Božjim i kršćanskoj savršenosti, spojenoj s kršćanskom svakidašnjom molitvom, sa zajedničkom molitvom u domovima svojim pred raspetim Spasiteljem. Otvorite vaša srca jednostavnošću svoga života u svakoj kreposti i časteći se najužim ujedinjenjem s Kristom, napose u svetoj Euharistiji, s kojom treba da uskladite sve svoje misli, sve svoje riječi, sva svoja djela, s nježnom i sinovskom pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji!

Odgajajte svoju mladež u strahu Božjem… Onda će mir Božji ući u vaše obitelji, sjat će nad vašom dragom domovinom prava i trajna sreća.

Ne možemo bolje zaključiti ove naše riječi nego riječima blagoslova koje je papa Ivan VIII. upravio Hrvatima u pismu koje smo na početku svoga govora citirali: »U svetim molitvama, sjećajući se vas pred Gospodom raskriljenih ruku, Gospodu, svemogućem Bogu, preporučujem vas i svojim blagoslovom blagoslivljem vas u Kristu Gospodu našem do se ovdje i u vječnosti tijelom i dušom blagoslovljeni s Gospodom veselite!«

Takvim osjećajem blagoslivljamo vas, sve vaše obitelji i cio vaš hrvatski narod, a napose vašu mladež, te iz dubine svoga srca podjeljujemo svoj apostolski blagoslov.

Živjeli, dragi naši Hrvati!

Bravo Čarli,Hana,Fors....

Jeben ti pasa, pari mi se ka da čitan Slobodnu;-))

ma daj, ti si meni prva liga..
ja te citam, i vrijedi ti pisati, humoreske i podjebavalice, baß nam svima to treba..
a super ti je prica pd frendice o braku i psihickom ogledalu ;)

pißi, pißi mi, os vemu pißi mi ;))

He he he ..... pa je li uopće netko nešto drugo radi ili svi samo pišu???
Žao mi je Loth što nemam toliko vremena da mogu sve ovo pročitati čak i komentare.....ako ne stignem sve ovo pročitati na godišnjem, onda se nadam da ću imati vremena barem u staračkom domu....

Neću nikoga brisati jer ni vi niste mene brisali.

Ovo mi je osvježilo dan.