Ne zelim pricati o smislu

Bio je to logican nastavak njihova odnosa, no oni ga nisu znali predvidjeti do tada. Bili su daleko, stotinama kilometara, u tom prostoru u kojem su slali informaciju jedno drugome, a vrijeme se mjerilo jedino kao razdoblje izmedju pojedinih zatitravanja valovoda na pazljivo ugodjenim radarima. Gledali bi pomake tijela drugog kao reakciju na vlastite pomake, unaprijed znajuci da ce drugi te njihove trzaje, i njezni smijesak tumaciti vec u dobrano promijenjenom stanju shvacanja, osjecaju prihvacanja oblikovanom njihovim donedavnim slucajnim grcenjem po kojem ce moci razaznati, i u kojem su si nenamjerno priznavali blizine vrhunaca vlastite uzbudjenosti. Udasi kroz nos i taj brujeci svrbez u ustima, smatrali su, bila im je zajednicka znacajka. U nekom su trenutku pak, slucajno ili ne, mogli pomisliti kako s ta dva udaljena mjesta zapravo ne mogu voditi ljubav drugacije nego kao tu distordirajucu interferenciju saljucih i primajucih valova, onu koja je drugom slala pogresnu informaciju o svakome od njih, onu istu kojom je svatko od njih vidio iskrivljenu sliku drugog. Naravno, njihova ljubav nije sjedila u jednom od njih, ne, ona se skrivala u cijelom prostoru medju njima, i oko njih u obliku poremetnje, modulacije, iskrivljenja informacije. Ljubav, da, ona je ta sifrirana superpozicija po kojoj ne mozemo desifrirati drugog, niti kome objasniti sebe.
***
Moj trzaj promijeni sliku tvog stanja, i ja ne reagiram na tebe nego vidim sliku tebe, poremecenu sobom, a koja je ionako nastala vec tvojim pokretom nastalim na temelju mojeg na kojem si sjedila ti i sarala nerazgovjetne i neodgonetljive obrise svoje sanjane ljubavi.
Kad bismo se drzali za ruke, ljubili se, kad bih prodirao u tebe ili kad bi me ti obuhvacala, kada bismo se milovali, uvijek je bilo tako. I, da nas je tkogod kroz zavjesu kupea u vlaku koja se slucajno zanjihala i ostavila otvor dostatan da nas se vidi, dakle da nas je tkogod kroz tu pukotinu vidio, pomislio bi da je to sto gleda seks, a ne bi znao, jer tesko je to znati, ako nas ne poznaje dobro, ne bi znao da je to zapravo sve uvijek ta ista ljubav. Ta, kako bi tko i znao da smo odvec bliski da bi se mogli zavesti, i da smo odvec na oprezu kako bi nam jasnu bistrinu uzivanja zasjenila sjena strasti, oci su bile uvijek pazljivo prepustene promatranju, sebe, drugog, tijela koja to nisu nego su samo kovitlaci informacija koje putuju od tebe meni, i obratno, a mi, svatko na svom sjedishtu sa svojim brojem, katkad u istom vlaku, svatko na svojoj padajucoj zvijezdi, sjedimo i gledamo zadivljeno promjenu uzoraka odnosa iz kojeg vise nije moguce iscitati sto su uzroci, a sto posljedice, tko je ucinio pomak, a sto je necija reakcija, u divnom preklapanju titraja savrsene neshvatljivosti tog naseg, uvijek zapravo ljubavnickog odnosa.
***
Da li je to hladno, kad mi se nasmijesish, a ja znam da me neces zavesti? Je li to lazno, ako cu zadrhtati dok ti prstima prelazim po kozi, znajuci da nisi zavedena? Zar je ta ljubav koja je u svim svojim oblicima zapravo uvijek jednako prozeta nama dvoma, zar je stoga manje vrijedna? Zar je zato sto je ista, sto je trajna, zato i hladna, ili lazna?
Ne. Samo je drukcija. Samo je ista, stogod mi radili s njom. Ljubili se, ili joj se cudili, vodili ljubav, ili rat, uvijek je zapravo isto. Uvijek smo poput dva vjetra sto sjede u krosnjama drva nekih udaljenih otoka koje zapljuskuju zajednickim vjetrenjem stvoreni valovi okruzeni tim beskrajem mora nase ljubavi.
***
Zalutao medju njenim uvojcima, ficukao sam si takve pjesme u bradu.
 

(ndah, poslovi zovu.. moj naklon slucajni citaoche.)

jako dobro :)

lijepo :))))))))