pjesma o tragovima pokraj puta
neobičan dijalog s muzejskim slikama postavljenim u zraku, kao hologramski prikaz, sadašnjost kao spretno montirani kadar kroz koji lelujaju prikazi prošlosti. ne kažem prikaze, nego prikazi, ne sjediš, ne čekaš, hodaš, a oko tebe se preklapaju i pretapaju boje i sjenke.oštra linija rubova zaleluja i polako pretvara u titravu varljivu svjetlost sparnog, mutnog popodneva. ostaje samo impresija jasne boje, kliktaj, bljesak, i onda gusti val koji te valja naprijed...
19.08.2014. u 13:32 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara