Čarobni brijeg

Gdje sam zašla?
Lukovi nad visokim prozorima ove palače,
zastrti teškim opnama, nestaju u magli.
Kamin prevraća dim.
Krckaju prazne ljuske kestena.
Njušim u zraku med i vino, i cimet.
Jesen pritisnuta oblacima.
Sanjam neki život.
Sajam život prepun boja i zvončića.
I mirisa ukuhanih trava, ulja i borovine.
Baršunastih haljina i svjetlucavih zrcala na vrhu šatora.
Trublje najavljuju početak dana.
Trgovci u niskom startu očekuju boljitak.
Ja sad živim taj san.
S obrva ti skidam paučinu.
Nismo li ovdje već bili?
Budna spavam.
Duga pod kojom trčiš, ne završava luk u pijesku
Već se nastavlja se kroz sljedeću dimenziju.
I puni saća violetnim krijesnicama.
Usnula živim.
Mislim li da nema smisla?
Misliš li da nema ljubavi?
Od alfa do theta.
Od omege do dna.
I opet.


(Mislim da se sjećam trenutka kad sam shvatila da mogućnosti za mene više ne osjećam kao beskrajne i neograničene. Da sam ja kao beba koja je sama po sebi čitav svemir, i dijete bez cjelovitih sjećanja, i tinejdžer i adolescent kojem je i čitav poznati svemir premali, nekako odrasla u svijest kojoj se naočigled zatvaraju neki putevi, a neki zamišljeni ostaju slijepi ogranci i osušene grane. Je li to taj krug? Odbrojava se unatrag, posprema, dijeli i poklanja višak, dok ne ostane goli minimum sjećanja i najdublje rane koje ću prisilno mislima pretvoriti u tvrdokorne ožiljke na tijelu ovog postojanja.
A davno je Twain zaključio da nitko od nas po noći nije normalan. Trepće unutarnje svjetlo. Nije ugaslo. Niti neće. Ako me pitate, reći ću vam da nemam izbora, da ne ovisi o meni što još gori kao malo purpurno sunce, negdje u zabiti galaktičkog vatrometa.
I jeste li znali da ne postoje zelena sunca. Nešto sa spektrom, frekvencijama, poznatom fizikom, ne mogu biti.
Eto, to je isto. Prije misliš da je ama baš sve moguće, onda naučiš, dovraga ...)