Ručkić krčkić

Prošlog tjedna sam kupila novi zauger, a jučer novi tepih; i tak, zapekla me savjest zbog toliko trošenja, a onda si mislim, OK, imam još jedan tepih smotan u podrumu, ali ga imam desetljećima, zar je zbilja grijeh počastit se novim? A sad imam i novi zauger...

I tak, upogonim ja danas taj novi zauger. Blogati! Moj stari nije tako godinama potegnuo ni kad je bio na maksimumu, a kamoli tek na polovici snage! A nije bio najjeftiniji, daleko od toga, jedan od skupljih!

Štoćereć, godinama nisam pozaugala kak treba. E hebga sad! Jesam li trebala znati da može bolje? Vjerojatno. Jesam li trebala željeti bolje? Vjerojatno. A sad više ne bih htjela lošije.

I to je, zapraf, to: prečesto se naviknemo na loše, loše zaugere, loše poslove, loše zarade, loše odnose, loše ljude... Toliko se naviknemo da nam uopće ne smetaju, naprotiv, srčano se borimo da ih ne izgubimo. A zapravo izgubimo pojam o tome što je dobro. Za nas dobro. Amputiramo si svoj idiosinkratični pojam kvalitete.

S druge strane, sad kad imam sve te lijepe stvarce koje me vesele, kad sam na njih potrošila lovu i počela ponovno raditi i uviđati kako je teško tu lovu zaraditi, hm... Nešto mi se i pokvarilo: moj odnos prema životinjcima. Sad bih ja da oni lebde, ne prljaju, ne linjaju se ili da sve to rade u hodniku, na starom linoleumu. A to nije moja filozofija suživota s ljubimcima: oni smiju sve, osim onoga što im škodi ili što mene ugrožava. A malo više čišćenja ili zamjena razmjerno jeftinog tepiha baš i nije neka ugroza. Osobito kad se odmjeri trud potreban za održavanje kakvog-takvog higijenskog i estetskog stanja s veseljem koje mi pružaju.

Jer, nije meni fora da mi pas čuči u uglu i dođe kad ga pozovem, sav pokoran, nego mi je sreća kad se svi okupimo u sobi, Duška u mojem krilu, minceza-princeza na radnom stolu, stari kod nogu, papigica cvrkuće iz krletke, i svi koji to mogu mašu repovima ili predu, i svi smo u skladu, ljubavi i užitku. Meni je radost kad se stari potrudi otići do prostirke za piškanje, a onda promaši nadomak, jer znam da se trudi, zbog mene, svejedno je hoće li uspjeti; a kad Duška zapišne novi tepih (začudo NIJE!), onda znam da to nije zbog neodgojenosti i zloće, nego zato jer je njoj svaka prostirka na podu istovjetna njenoj prostirki za zapiškavanje, ne kuži ona te finese.

I tak, jučer smo boža i ja rasprostrle taj tepih i svi su životinjci došli i provaljali se po njemu. TO je meni veselje!

Odlutah... Cijeli dan multitaskam, malo prijevodi, malo lekture, malo priprema ispita, malo kuhanje (za zvocana: varivo od buće i dva teleća krmića na putru i maslinjaku, sa začinskim travama), malo životinjci, šetanje, igranje, isprobavanje novog zaugera... Zivkanje mojih šefova, ljubazno zivkanje, možda zato jer sam se dvaput žestoko pobunila zbog nekih stvari, jer se, eto, nisam htjela naviknuti na loše, treba ljudima reći kad nisi zadovoljna, inače misle da jesi i niš se ne mijenja... Volim ja njih, volim ja i svoj posao, ali ne volim sve njihove osobine i postupke, kako šefova, tako i samog posla.

I sad se ručkić odkrčkić i mi ćemo lijepo svi skupa kušati kakav je: životinjci dobiju u malim zdjelicama, tek liz, da probaju, a ja više ne mogu pojesti koliko sam mogla prije pa će ostati i za sutra, kad sam dvokratno na poslu. I ostavit ću pse u hodniku, hebga, još mi treba da se naviknem na bolje i odustanem od cjepidlačenja, a pametna mačka je odmah skužila gdje joj je novi nužnik, zatovren i pogodan za kupaonicu, ona smije kamo hoće. Ptičica ne, jer bi nastradala. Ostavit ću im upaljeno svjetlo i uključen radio. I cijelo vrijeme ću misliti kako im je, sumnjam da ću se sjetiti tepiha. A hebga! Neka bude nov još bar malo...

Odoh sad!

Duškica, slatkica ;))

Pohvala za ručak :)