...

frankly, my dear...

sudbina
nemaš me kamo sakriti
u očima ti sjedim
ptica u gnijezdu plave mahovine
ni ruke ne možeš isprazniti od mojeg oblika
otresti, oprati svo trunje i mirise
da ne postojim više nikad
možeš obuti cipele
i hitro
zatvoriti vrata
kao i obično
tiho i vješto
da ne čuju susjedi
uzalud pijani odlasci
na brdo s plesačicama
ponizno nizanje krunice
i usrdna molitva nebesima
da iz neke pogrešne, jako pogrešne prošlosti
uskočiš
u slobodnu
prazninu
tako ugodno nepoznatu od moje prisutnosti

ne mogu ti pomoći, dragi,
o tom problemu se moralo misliti još danas
skoro će ponoć
sjekira mirno stoji u kutu
no ti si,
šteta,
prerano uskočio u svoje cipele
i tiho zatvorio vrata da ne čuju susjedi.
a sutra?
bit ću strpljiva i sačekati
da pas zalaje u dvorištu.