Ručkić krčkić

Priznajem da nemam pojma što se podrazumijeva pojmom "duhovnost" - meni je koliko-toliko poznata samo filozofija, a to je znanstvena disciplina koja ima svoje metode i postulate (meni nedovoljno poznate), a zasigurno se ne bavi nekim partikularim problemima, osim ilustrativno. OK, dobro, postoji i nešto što ljudi nazivaju svojom "osobnom filozofijom", dakle, valjda nekakvim skupom načela kojima se nastoje rukovoditi u svojim postupcima. Ja bih to nazvala lijepom hrvatskom riječju "svjetonazor".

Na blogu, međutim, unatoč tome što je "duhovnost" jedna od najčešće zapisanih riječi, niti je uspijevam dokučiti u značenjskom polju, a blogme ne vidim niti da ima neke veze s filozofijom u prvom ili drugom (svjetonazorskom) značenju. Meni se čini da se tu lamata najobičnijim tračevima i onda tu i tamo ubaci neka riječ koju bi, valjda, trebalo pisati velikim početnim slovom.

A kaj da vam velim... I meni se, nekoć davno, zalomio neki frajer u kojeg sam se jako, jako, jako zaljubila, a on u mene nije; zato jer sam intuitivno, ali ne i racionalno, slutila da me ne voli kao ja njega, činila sam sve da mu se svidim, pa kad je rekao da kod mene voli moju seksualnost, ja sam bila jako seksi, da mu imponira moja neovisnost, ja sam bila jako neovisna, ali on je upravo zbog toga smatrao da mi ne smeta to što ševi okolo. A smetalo mi je. Da me volio, možda i ne bi; da sam mogla biti spokojna u našem odnosu, vjerojatno ne bi. Ili ne do ludila. Ovako - izludilo me.

Desetljeće i pol kasnije, kad sam shvatila da je život neizmjerno, čak nepodnošljivo težak bez kompasa, a taj kompas bi bio svjetonazor, a za stvoriti ga trebaš bar malo filozofije, bar malo generaliziranja, bar malčice uvida u opću bit pojava, od kojih si i sama jedna, eh, dakle, puno, puno kasnije, zapitala sam se zašto me taj tako vozao i zašto sam bila tako nemoćna.

Eh, lakše se zapitati nego odgovoriti. Ego se brani svim mogućim sredstvima dok se zahuktava teška intelektualna mašinerija, prepuna tih nikad razjašnjenih pojmova koje bi trebalo pisati velikim početnim slovima i izgovarati glasom prepunim strahopoštovanja: Ljubav, Žena, Odanost, Sreća, Život... Onda slova smanjiš i iz glasa makneš poštovanje, ali ti ostane strah. I jebga, teško je generalizirati, jer zaljubljenost je ta droga koja ti daje osjećaj jedinstvenosti, kao da nikad nitko drugi nije doživo niš sličnoga, kao da si sama na svijetu, ti i taj tvoj jedini mogući, unatoč svim mogućim - tuđim i vlastitim - iskustvima koja pokazuju da nije tako.

Sad me nazvao majstor za drugi televizor, dolazi, moram skratiti. Pa preskačem sve one mučne međukorake, svu onu neizbježnost kopanja po rani koju sam sama otvorila i koja, valjda, vodi do osobe koja sam "ja", ne ona kakva bih htjela biti, nego kakva jesam, kakva sam bila, koja nije nitko drugi, nego baš ja, zajednička čovječanstvu, posebna sebi... I odmah se bacam na spoznaju, možda meni specifičnu, možda mnogima zajedničku, da sam u ljubavi onom drugom uvijek davala odveć prednosti; pripisivala mu previše moći.

A istina je bila (provjereno!) da je on bio baš kao i ja, sprtljan, zbunjen, zgažen samim sobom i svim svojim iskustvima, i da niš nije znao BOLJE nego ja, nego malo DRUGAČIJE nego ja; ponešto uopće nije znao, a ja jesam; i obratno.

I tak, onda sam ja počela graditi svoj novi svjetonazor, u kojem pojmove valja razjasniti, osobito s ljudima s kojima se želim zbližiti, u kojima se različitost podrazumijeva a neznanje ima dobar komad moći, u kojem pričam u prvom licu i ne očekujem da me svi skuže, i u kojem je odgovornost uvijek na onome tko ima više izbora, a ponekad to nisam ja.

.
potpisujem.

A netko prijavljuje :-))

Bio majstor. 240 kunića. A hebga, gdje svi kunići, može i ovih 240. Ali ne danas, za danas mi je dost inkomodiranja.

Dok se ručkić malo ohladi, evo, ja ću tračati:

Bio ovdje jedan Iskričar, pride bloger, i ševio gdje mu se svidjelo. Koga je sve poševio, ne zna se, ali se nagađa. Sigurno je samo da je poševio više od jedne. I da je više od jedne poševila njega.

Upoznah dotičnog blogera, i ja ga, bormeš, ne bih ševila, nit bih se dala (za)jebavat od njega: nezreli dripac na pragu tzv. "zrelih" godina. Ubi bože dosadan u svojoj zaokupljenošću dojmom koji ostavlja, a nikak shvatit da je osnovni dojam dosada. Kod nas koje se ne bi s njim ševile, jer nam je dosadan.

Što ne znači da je to filozofski, svjetonazorski ili duhovno općeprihvaćen dojam. Štoviše, moj je dojam, s obzirom da on odgovara onom generičkom pojmu "muško" u svojoj visini, težini, dlakavosti i seksualnoj raspoloživosti i raspoloženosti, da ga većina onih koja bi se ševila onak, generalno, s nekim "dobrim muškim" smatra zanimljivim, zato jer im dobro muško fakat treba, pa preskaču taj prvi dojam dosadnjikave samozaokupljenosti i zaokupljaju se sasvim perifernim problemom, a to je koliko su one njemu zanimljive.

:)
i?

A zanimljive mu jesu, čisto jebački i zbog recki, koje treba zbog vlastite dripačnosti i samozaokupljenosti nezrelog klipana bez svjetonazora ili nagnuća da ga stekne neoportunističkim sredstvima.

e bas to.
razumijem.
zapelo mi je za oko sto si napisala - o svom novom svjetonazoru u zadnjem odjeljku.
krecem u akciju, i drzim se toga.
hvala :)

OK, Amygdala. Idem dalje: Zašto sad netko od potpuno egocentričnog tipa očekuje da kuži njezine, također egocentriče, ili pak blaže rečeno idiosinkratične, želje, pozdrave i potrebe? Zašto podrazumijeva da podrazumijevaju istu vrst odnosa kad se ševe?

O tome su napisane, uprizorene i snimljene brojne komedije zablude: ona misli da ljubuju, on misli da je naletio na zlatnu koku koja bu mu sjela na jaje kad god mu se prohtije, a onda dalje zvocala svojim pilićima, ne njemu.

zasto?

Međutim, kad ona skuži da mu nije jedina koka, pa čak ni glavna koka, onda ona stane zvocati ne svojim pilićima, nego svim drugim kokama, da sram ih bilo. Kao da kokot nema mozga, iako rudimentarnog, i nemre sam odrediti koja mu se najviše sviđa.

aha.
ok.
mislis da nema mjesta odluciti se za promjenu?
vega kaj je za tebe ljubav?

Ja bih rekla da se kokotu zapraf ne sviđa niti jedna koka koja bu mu sjela na jaje; ja mislim da on žudi za kokom koja pita što je prvo bili, kokoš, kokot ili jaje i ne sjedi pokorno na jajcima bez objašnjenja.

:)

Zato, Amygdala, jer se nije potrudila izgraditi svoj osobni svjetonazor, jer barata njoj samoj nejasnim pojmovima, zato jer previše toga piše velikim početnim slovima, a zanemaruje sva mala, zato jer nema pojma tko je, a blogme nema pojma ni tko bi htjela biti, zato jer nema pojmovnika kojim bi to samoj sebi ili nekom drugom razjasnila.

U ovoj fazi mojeg života nemam pojma što je za mene ljubav. Zato ne ljubujem. Ševnem se tu i tamo.

:)
ljubnem te tu i tamo :)
otisla sam.
zimnica.
ostaj dobro :)

Ukratko, da ne udohovnim preveč ovaj trač: bloger je ševio misleći da ševi, a blogerica ševila misleći da ljubuje. On je ševio jer mu to treba za sliku koju želi imati o sebi, ona je sanjala o ljubavi iz istih razloga. Kad su ustanovili nesporazum, ona je popizdila, a za njega ne znam, ne javlja mi se. Mislim da mu je neugodno i da vjerojatno ševi i dalje, ali pod drugim nickom.

hahaha

Eh, sad, kog je on konkretno ševio ili od koga je bio poševljen, to vam ja, dragi subložani, u ovome traču ne znam, a mislim da nije ni bitno za priču. Po meni, on je imao više izbora i zato je on kriv za svaku ševu mimo kokošinjca koji ga je svojatao, a svojatački kokošinjac jednostavno treba prihvatiti svoju zabludu i baviti se njome, tj. svojom potrebom za zabludama, a ne drugim kokošima.

Teorije urote treba prepustiti kokošima koje bi htjele biti jebene i poštene, a zato ljube samo pokojnike i samozadovoljavaju se. Ako im se zalomi pravi, živi kurac, eeee, onda su bile nesvjesne svojih postupaka iz ovih ili onih razloga, a najčešće zato jer su i same postale žrtvama urote.

A meni ručkić taman pa ga idem duhovno pojesti, razmišljajući o svim ovim krasnim duhovitim pojmovima. Adio vam bilo i dobar mi tek! :-))