Ručkić krčkić

Svašta ste načeli danas, i ovih dana, a ja se jednostavno ne stižem ušaltati... Evo, danas ovo pitanje koliko se sami sebi sviđamo: implicira poželjan odgovor da se sami sebi SVIĐAMO. Inače nekaj s nama ne štima, ne trudimo se dovoljno, nismo dozrijeli ili sazreli... Ide mi na živce taj imperativ samodopadnosti! I sreće. I tzv. "rada na sebi", najčešće nekim prečacima loših recepata dobrih muljatora i poduzetnih izdavača.

Pa onda jučer onaj skandalozno blesav razgovor o depresiji. Zbilja mi dođe da većinu caknem nogom u guzicu i da vas strmoglavim ravno u najdublje grotlo depresije. Pa da vidim kak bute se ritali i kak bu vam vritnjak pomogao da se izvučete.

Ili ona kozmetičarka kojoj ide na živce što se neka žena predstavlja titulom koju zaista ima, dočim se ona poredstavlja epitetom koji zapravo nema ("intelektualka").

Međutim, u svemu tome ja samoj sebi idem na živce: zato jer odustajem od razgovora. Zato jer ne velim što mislim. Zato jer sam toliko obzirna da svoje titule praktički nikad ne koristim, tek kad ispadne da baš moram reći, predstavljam se kao "profa". Jest da je skromnost trend u svijetu, jest da sam na nekom kulturološkom seminaru u Engleskoj još prije 20-ak godina učila da ne valja biti bahat prema odrpancima jer bi se moglo pokazati da je upravo takav najveći bogatun ili intelektualac u društvu, ali, daleko je nama Engleska, a naši bogatuni im nisu ni nalik; pa ni intelektualci.

I kad god se imalo udubim u čitanje zapisa na blogu, ugledam ljude koji se sami sebi uistinu ne sviđaju, koji ovdje farbaju neku sliku o sebi po modelu koji im se dopao više od stvarnosti, kojima je dosadno na poslu i šibaju teme o kojima ne znaju baš bozgznakaj, ili čak ništa ne znaju, ali ih smatraju provokativnima, samo da skupe još nekolicinu dokoličara i naštancaju si društvo za sat-dva, no u međuvremenu povjeruju da su i nekaj pametnoga rekli, jer mi, skloniji otvorenijim, pametnijim i iskustvenijim razgovorima ne želimo sudjelovati u takvom površnom čerečenju tema, niti želimo svoje teškom mukom i intimom stečene spoznaje podastrijeti kljuckanju lakomih strvinara.

Ali, evo, danas su u meni dozrijele dvije odluke: prva i važnija je da ću eutanazirati staroga Šaponju; da ne mogu više. A on bi još mogao tko zna koliko, uz moju pomoć da ustane, da mu pridržim zdjelicu da se najede, da počistim za njim, da ga izvučem iz procijepa u koje se zabija jer ne vidi... Ne mogu više. Ne mogu to gledati. I ne želim da mi postane toliko teško da ga potiho omrznem. Kad ću, ne znam još. To još nisam svladala. Ali znam da ću uskoro.

A druga je da vam kažem sljedeće: ako ste u ovim svojim godinama (ovdje smo uglavnom stariji od 35 i mlađi od 90) još uvijek samodopadni i samozadovoljni, tome može biti razlog ili neslućena sreća u većini životnih situacija, što nije slučaj, inače ne biste bili ovdje, ili velika tupost.

Bistriji ljudi nisu zadovoljni sobom, nisu zadovoljni društvom u kojem žive, nisu zadovoljni svijetom u cjelini, i onda se mijenjaju i mijenjaju što mogu oko sebe, a kad ne mogu niš promijeniti, onda padnu u depresiju. I moš im dijeliti vritnjake koliko god imaš snage, ako se pomaknu, bit će to zato da ti odgrizu nogu; ili krenu što dalje od takve budale. I dalje pokunjeni. Pa kad se malo odmore od budalastih vritnjaka, eeee, onda možda odluče malo puzati uz to grotlo u koje su se sklonili ili upali; a vremenom možda nešto i promijene.

Ili se promijeni.

Htjela ja gore kod kozmetičke "intelektualke" demokratski prodiskutirati, ali nemere. Dakle, meni se nameće pitanje zašto nekome smeta korištenje titule koju korisnica titule, pretpostavljam, nije ni ukrala, ni dobila na dar, i koju ima zakonsko pravo koristiti? Zašto je to gđi dipl. kozmetičarki UVREDLJIVO?

Meni je uvredljivo kad profesionalna istiskivačica prišteva obezvrjeđuje nešto u što se investiralo vremena, novca, energije, pameti, a na kraju okrunilo uspjehom, koji, eto, odražava i neka titula. Time se svatko ima pravo ponositi, bez obzira na novac koji kasnije pritekne ili ne. Isto kao što se gđa dipl. kozmetičarka (čijim sam neodgovornim savjetima zahvaljujući završila kod liječnika, ali je nisam ovdje javno defamirala, jer sam samu sebe smatrala glupom što sam poslušala nekoga o čijem znanju nemam pojma) ima pravo ponositi zarađenim novcem. S titulom ili bez nje.

evo me, vego...

daj, molim te, pročitaj polako i temeljito...nisi ni jučer pročitala na miru...samo si planula...

na kraj pameti mi nije bilo vrijeđanje, niti sam vrijeđala...

a sada idem...moram...ionako sam jučer najavila svoj odlazak...na neko vrijeme...drago mi je da sam ovo pojasnila...sama ćeš se uvjeriti da si pretjerala...i ne znam odkud toliko negative, vezano za mene...koliko se sjećam, naše dopisivanje je bilo sasvim prijateljsko, ugodno...obostrano.

Pročitala sam ja sve, pa i tvoje stanovište: nije bilo taktično koristiti titulu zato jer ste se vi ostali predstavili samo imenom. Međutim, ono što ti nisi pročitala u toj, kao što kažeš MLADOJ osobi, jest da je ona nova u tom društvu i da vjerojatno nije znala što je ispravno; a da se vjerojatno OPRAVDANO ponosi svojom titulom. Nego odmah udri po njoj. I odmah je dosadna. Zato jer tebi nije zanimljivo ništa što nije po tvojim očekivanjima i pravilima. A upravo zato si TI dosadna.

Bilo je ugodno dok se meni dalo pratiti tvoje naputke. Ali, kad sam završila kod liječnika, s teškim bolovima, zahvaljujući njima, e, onda sam JA bila dovoljno taktična da ti to ne spočitnem, osim neizravno, kad si na blogu opet počela dijeliti savjete od kojih se, blogme, i umire (o tuširanju hladnom vodom). Adio!

adio.

Nego, nije ovo nikakav moj "obračun" s mazom, ona je takva kakva je i takva će, bojim se, i ostati, na svoju štetu, a moju ravnodušnost... Ovo je reakcija na jednu općeblošku pojavu, kojoj je maza samo simptom: antipatiju prema trudu, znanju, a osobito POSTIGNUĆU. Uz istovremenu samohvalu vlastite obogaljenosti, koju se s radošću proglašava "normalnom".

Ovdje, blogati, normalno gutati gnusne ljekarije i travuljage, čitati problematične "gurue", optuživati cijele skupine ljudi za urote protiv sebe nego sjesti, razmisliti, upitati se griješimo li u nečemu i u čemu i zašto te kako bi se to dalo ispraviti i izbjeći ubuduće, ili otići liječniku, psihijatru, porazgovarati otvoreno s prijateljem. Ne! Imaš blog i baljezgaš po njemu, elem sve da bi ispalo nekak da tvoj problem nije u tebi, čak i nije tvoj. Za poblesavit!

*Ovdje JE

*normalnIJE

(Kuham ručak. Nemrem vam udijeliti nepodijeljenu pozornost. Jednostavno, nema smisla.)

Dobro je, krčka (teleća prsa s krompirom, povrćem i dimljenom slaninom u pećnici, na štednjaku varivo od miješanog povrća), evo me opet ovamo. Kaj, niš niste smislili za skomentirati, osim one gore koja se ne usudi niš izravnoga reći da ne uskoči u zjapeći bezdan vlastitih usta?

Ma, ni ne morate. Najviše velite baš onda kad mislite da ste rekli nekaj drugo.

Nego, meni je zbilja fascinantno zašto ste se tak prepali od činjenice da su vas Tradicija, Sustav i Općeprihvaćene vrijednosti "izdali"? Tj. da nisu točno po vašoj mjeri. Što ni ne mogu biti, ali to ne znači da ih treba sasvim odbaciti.

Ono, vi ste odradili sve po PS-u, unutar svojih mogućnosti i prilika, a svejdno nejde pa nejde, ili bar nejde ono što ste si zapikirali. Jeste li se zapitali nije li to

a) zbog manjka vaše vlastite domišljatosti da funkcionirati unutar sustava i/ili da ih prilagodite sebi;
b) zbog toga što ste si zapikirali baš neku sustavsku vrijednost, koja nije individualna pa je normalno da vama ne štima?

Evo, kad pogledam vaše deklarirane stavove prema dostupnoj nam medicini - ne dao ti blog! Travuljage, mantre, alternativa... A ono, kad pogledaš objektivno, ljudi nikad zdraviji, nikad nisu živjeli dulje i nikad nas nije bilo više! Jel vas trta povjeriti se provjerenom susutavu? Zato jer ste se već nekoć, u nekoj drugoj situaciji, povjerili, a niste se preporodili? Ni nećete. Jer sustavi nisu za preporod, nego za održavanje.

Ili Double M, tj. meija i mai - iste, na dlaku, osim u jednom aspektu: mai je iskrena i tupava, meija neiskrena i tupava. I zbog te neiskrenosti ispada pametnija, a nije, nego je svladala jednu jedinu vještinu, a to je čitanje Cosma i sličnih tiskovina. Mai je još na ćirilićnim prijevodima.

Hehe, netko mi je rekao da je mai na FB-u napisala da je završila pravni faks; pa je onda to preinačila u "nešto fakulteta", valjda kad smo svi otišli na FB zbog kraha Iskrice. Tak je i moja stara "studirala medicinu" sve dok ja nisam našla njen indeks, fakat s medicine, ali indeks ono, virgo intacta, niti jednog upisanog predmeta, niti jedne ocjene... Onda je ispalo da je moj stari kriv, a u konačnici ja, jer je, eto, odstudirala mene... I dugo sam ja to pušila, ali ne, ja uopće nisam bila njen problem, problem je bila slika koju je htjela imati o sebi, a nije imala force ostvariti. I hebga sad!

Ma, smilili su mi se ti moji starci dok sam prebirala po starim fotkama: stari u pilotskoj kožnoj kapici; stara na Vespi (jel je to bila Vespa, ili neki malo običniji moped?)... Toliko snova, toliko želja! I zakaj im niš od ostvarenoga nije moglo niti jednu od njih nadoknaditi? Zašto su očekivali da će biti lakše? E hebga... Baš mi ih je žao. I zaslužuju sasvim svoj zapis.

E tak, ručkić je pri kraju, paščadiji sam već odvadila nek se hladi, još ova pljuga i biliss!

Kajima ovđekarce? Niš. Fakat mi bilo zanimljivije prevesti ono kaj su mi poslali s posla nego tu nekaj čitat/komentirat. I zato ovi moji misle da ja imam čarobne moći prevođenja. Koje, izgleda, fakat imam, a godinama sam ih skrivala, jer ih ne plaćaju niš više nego sasvim obične moći prevođenja. Joj, joj, jojček, moram opet oglupavit, usporit i počet griješit, inače sam naježila!

Ovog semestra bum puno radila u nastavi. Hm. To je jako naporno, znate? Stalno stojiš, stalno si skoncentrirana, nemreš ni na zahod kad bi htjela, a o iskričarenju nema ni govora! Plus sva ta mladost željna ohrabrenja, nade, odobravanja i LJUBAVI, koja uopće nije predmet naših tansakcija... Ajd, simpatija može, ali niš više od toga. Jer se to nemre platiti, to ili dobiš ili se frigaš, niš nemreš da bi nastala, osim biti što jesi i kakava si.

*kakva

Prebrzo i tipkam. Prsti odrade svoje, na ekranu se to pojavi nekoliko sekundi kasnije.

Zato ne uočim pogreške. Ma, dovoljno sam stara za (z)griješiti! :-))

Nego, a propos teme o samodopadnosti, znate kaj ja mislim? Nije štos u samodopadnosti, nego u opraštanju.

A vi si dalje mislite... Ja idem jesti :-))

Ja nemam šta reći o ostalom, al' imam o Šaponji.

Znam da si teška srca donijela odluku, ali, još će teže biti to izvesti, tj. odlučiti, koji će to biti dan. Izaći, kao da se ništa ne događa, odšetati s njim, pustiti ga da se popiški usput, osjetiti se lažno (tak sam se ja bila osjećala).

Na kraju, otići u ordinaciju, zagrliti ga na stolu, šaptati mu drage riječi reći mu da ga voliš i da ga nikad nećeš zaboraviti, osjetiti kako se opušta...a joj, ne bih ti voljela biti u koži (sad mi suze dolaze dok ovo pišem).

Ipak, imaš Duškicu, iako nikad neće biti isto.

Mislim da je mlada profesorica prenaglila,
predstavljati sam sebe titulom smatra se nepristojnim,
i bez naglašavanja titule se u razgovoru primjeti tko je pravi intelektualac.
Obraćati se imenom osobama koje tek upoznamo,
pogotovo starijima od sebe , može se tumačiti bahatošću,
provociranjem ili nekulturom , uglavnom ništa pozitivno.
Sad je to naučila na neugodniji način (ako je naučila),
ako nije ponavljat će ovo i možda sebi zatvoriti neka vrata,
jer svi ljudi ,bili intelektualci ili ne , žele da ih se uvažava.