Ne zelim pricati o smislu

 
e o odlukama i odlucnosti, sad malo...
velio bi ovako: odlucnost za nesto uvijek se nalazi u spoznaji ispunjenja ostvarenjem onog sto zelimo. sad, ima tu jos kojesta... ako je cilj veci i dugotrajniji a odluka se moze promijeniti, tada je uz donosenje odluke nuzno da postoji i ustrajnost u toj spoznaji... (da zelimo to sto smo mislili da zelimo, i da ce nam nasa odluka donijeti to zeljeno.)
isto tako, uz vece i zahtjevnije pomake, vezano je jos par stvari: za vece korake nuzno je biti pripremljen na to sto nas nakon donosenja odluke, i ostvarenja zeljenog ocekuje.... mislim katkad to i nije nuzno, no ako se odluka donosi za vece i trajnije promjene, tada je vazno misliti da cemo se ugodno osjecati u toj zivotnoj situaciji kako bi mogli biti sigurni da je odluka koju donosimo ispravna... katkad covjek uskoci u neke promjene zato jer je postojece stanje jednostavno neodrzivo. a katkad postojece stanje pruza jos uvijek dovoljno sigurnosti u odnosu na veliku zivotnu promjenu s posljedicama kakve nas se strah suociti... zbog nesigurnosti da cemo moci, zbog nepovjerenja u sebe i/ili drugog.
no, katkad je velicina i promisljanje onog sto nas nakon nekog zeljenog pomaka ocekuje, ono sto nas moze sprijeciti da imamo potrebnu ustrajnost u svojoj odluci... dakako ta neustrajnost nadalje stvara nepovjerenje, kako u sebe tako i u drugog. No, sad uvijek je moguce tu nesigurnost tumaciti na dva nacina: kao pokazatelj cinjenice da nismo spremni za promjenu, iz bilo kojeg razloga, da zapravo zaista ne nalazimo zeljeno dovoljno cvrsto jasnim ciljem kojeg zelimo zaista i ostvariti, ili pak kako sam vec rekao gore, da smo u pokusaju da predvidimo nepredvidivo izgubili cvrstocu odlucnosti.
e al nije jos ni to sve. ako je zeljeno povezano s kakvom bliskoscu, povjerenjem koje zelimo, onda je i odlucnost povezana s trajnoscu povjerenja. no trajnost povjerenja povezana je i opet sa mogucnoscu da pojedinac bude dovoljno ustrajan u svom povjerenju u sebe. povjerenje nije nesto sto se trazi, vec je to nesto sto se mora opravdati. takodjer kada je necije samopouzdanje slabo, kao i kada je povjerenje u drugog slabo, dobro je imati povjerenje u nesto sto je vece od nas. premda je to, reci cete, bijeg od odgovornosti, ja bih to postavio obratno... povjerenje u boga, ili kako vec, to je zapravo nacin da se ima povjerenje u ono sto i sami zelimo, a da se pri tome ne bojimo slabosti vlastite ne/odlucnosti... da vjerujemo u ono sto i sami zelimo vjerovati o sebi i onom sto smo sposobni uciniti,  i o onom sto smo odlucili uciniti, a da pri tome ne patimo zbog sumnji i straha, koje su nuzna posljedica spoznaje vlastite slabosti i manjine...
63-8. (prihvacam ju sirok kao zemlja.)
grlim.
 

važno je razlučiti, važno je uvidjeti nijanse, važno je spoznati...

Sve je važno.

he, vidim grah je dobro pao :)

I Špinat. I Žuja.