Ručkić krčkić

..........................

zroci depresije nisu poznati: možda je genetika (mi depresivci imamo drugačiji mozak, hipokampus - dio za sjećanje - nam je manji, a

sve do nedavno se vjerovalo i da brže trošimo serotonin

neurotransmiter i kemikalija zahvaljujući kojoj osjećamo da imamo kontrolu nad svojim životom

pa nam zato fali; možda je stres, u rasponu od velikih promjena i gubitaka, koje pak nemreš točno izmjeriti, jer meni je gubitak psa velik, a nekome mali stresor, do zlostavljanja, teških tjelesnih oboljenja, ili pak nuspojava nekih lijekova (kortikosteroidi su osobito gadni, mogu te odvući u psihozu a la veselica, ali i strmoglaviti u najcrnji depresivni mrak).

Ja sama imam nekoliko predispozicija za depresiju: genetiku (depresivna oba roditelja), velike stresove (njihovi sukobi, razvodi, ponovna vjenčanja, opet razvodi, obiteljsko nasilje, kasnije teška bolest i smrt supruga), ali ovih kemijskih i farmakoloških nemam: čak ni plivadon ne volim uzeti, a ove opakije lijekove zaobilazim u širokom luku; i premda su mi nekoliko puta tražili rak po tijelu, eto, nisu našli, iako sama potraga izaziva bar plitku depru.

Prvi šlug sam imala s 14 godina, dakle, u hormonskoj oluji, tak da i nije trebao neki bogznakakav triger, a i nije bio, htjeli su mi dati ukor pred isključenje jer su me u školi lažno optužili za nešto što uistinu nisam učinila i mogla sam dokazati da nisam. Mislim da mi je taj triger više bio izlika da napokon iskažem svoj jad nego pravi razlog. Jad se manifestirao pokušajem suicida, mlakim, ono, nagutala se tableta pa prijavila da ih se nagutala, da ne bih slučajno riknula, ali s ciljem da se konačno stigne do nekakvih promjena.

Uslijedile su dvije godine psihoterapije s najboljim dječjim psiholozima i psihijatrima tog doba (je, stara nije ni studirala, ni završila medicinu, ali je radila u zdravstvu i imala nekih veza). Jao si ga meni, kad se danas sjetim tih kretenarija, zlo mi dođe! A kad svojim mlađim kolegicama s posla, psihologinjama, ispričam čemu su me sve podvrgnuli, ove ne mogu vjerovati, one misle da to nije moguće s nekim tko im je suvremenik... No, ne da mi se sve to prepričavati, poanta je bila u tome da su me, poput vas, nagovarali da oglupavim ili da se bar pravim glupljom nego što jesam, da zanemarim svoj moralni kod i da manipuliram ljudima, osobito onima od autoriteta (roditeljima i nastavnicima), te da se poševim sa svojim najboljim prijateljem i tako ga pretvorim u svojeg "dečka", tj. pripišem mu odgovornost za svoja stanja i raspoloženja, jer je bilo očito da se starci ne mogu nositi s njima.

Niš od toga nije pomagalo, iako sam ja bila zbilja poslušna i trudila se savjete provesti u praksi; ono što JEST pomoglo jest kad sam slučajno čula telefonski razgovor svoje stare, koja se hvalila mojim mentalnim sposobnostima i pri tome navela moju mentalnu starost. Dakle, nije trebalo biti pametan kao ja da izračunaš IQ i čak u vrijeme prije interneta saznaš u kojoj si kategoriji. Hm. Mogla sam se smrznuti od trte i osamljenosti; ili izabrati optimizam, zaključiti da tak puno pameti valjda ipak nečemu može poslužiti.

Možda je prošljakala da psihoterapija koju sam pohađala, možda moja vlastita pamet, ali ja sam lijepo odbacila sve što me htjelo reducirati, a zadržala sve što mi je davalo uporište za razvoj i rast i tak izronila iz svoje depresije. Bez jebanja s najboljim prijateljem ili podmuklog manipuliranja osoba od autoriteta, koji sam jednostavno prestala poštovati, ali sam uvažavala kad bi od mene bio jači.

Bio bi ovo jako dug zapis kad bih spominjala sve usputne manje, pliće i pitomije depresije koje su me snalazile u odrastanju, a bilo ih je prilično, jer depresija je neizlječiva bolest i jako su rijetki sretnici koji iskuse samo jedan šlug; u stvari, mislim (ne samo ja, nego i mnogi psiholozi i psihijatri), da je recidiv 100% izgledan, samo što neki bolesnici jednostavno ne "prijave" one pliće depresije, nauče živjeti s njima i zapravo ni ne kuže da su bolesni, tj. da to nije zadato stanje njihove svijesti. Kroz te pitomije oblike naučila sam pratiti svoje okidače za depru i naučila sam ih predvidjeti, pa tako ponekad i spriječiti; ili pravovremeno zatražiti pomoć. Naučila sam ne vjerovati svojoj percepciji i provjeriti sve, ali baš sve, što bi mi moglo biti važno. Naučila sam njegovati odnose s ljudima koji imaju razumijevanja za moja idiosinkratična stanja, a odbaciti one koji nemaju i koji me opterećuju svojim neshvaćanjima ili se pak parazitski, poput naše juicy, žele ubacivati u njih da bi neizravno izventilirali svoja vlastita.

Većina laika, tj. neupućenih, misle da je depra nekakva sjeta, melankolija, mrzovolja, pesimizam... Nije. Ima ona svoju drugu stranu, koja se zove hipomanija (u blažim oblicima) ili prava-pravcata manija u manje blagim; a može se manifestirati i kao psihoza. E, dragi moji narkići i pijanci, vi se morate debelo istrošiti i izložiti sporoj, ali dostižnoj ruci zakona da biste došli do takvih stanja, a nama, depresivcima, ona dolaze pod normalno i besplatno. I ona su nagrada za sve patnje koje prolazimo u onoj mračnijoj fazi iste bolesti, jer su podjednako nezdrava i daleko opasnija: to je stanje ushita; vjere u vlastitu potpunu ispravnost, nedodirljivost, izuzetnost i nepodložnost ikakvim nedaćama. Tko to nije iskusio ne može imati ni približnog pojma kak je to DOBRO. Međutim, to su faze kad dižemo kredite koje ne možemo otplaćivati, kad započinjemo veze koje ne možemo održavati, kad ulazimo u projekte koje ne možemo isfurati...To su predivni trenuci, trenuci za koje se isplati živjeti, trenuci prožeti životom, pokretom, kreativnošću, ali, jebiga, isisuju sav naš i tak traljavi serotonin i niš ne ostane za onda kad treba odraditi i onaj manje ushitan, a podjednako potreban dio: zaraditi lovu, podnijeti mane, ispisati papirologiju...

Uf, sad sam već fakat umorna, skratit ću... Pored onog prvog šluga u 14. godini života, imala sam još 2 šluga kliničke depresije + liječenje i 10 godina plitke i neprepoznate depresije. Mislim da je klinička bolja, iako bolnija, jer to nemreš ne primijetiti, i ako si imalo društvena životinja, netko to vidi, prijavi i pomogne ti; ova plitka - to je užas! To ti jede život, a ti ni ne kužiš. I moš tako do smrti. One prave, tjelesne; a zapravo si već odavno mrtva. Zombie.

Što je za mene bilo najbolje kad bi me snašle nevolje? Kognitivna i bihevioristička terapija. Farmakoterapija nije polučila bogznakakve rezultate. Mislila sam da sam ja među onim malobrojnim nesretnicima imunima na Prozac, ali najnovije studije pokazuju da serotonin i nije glavni čimbenik u cijeloj priči, tak da si ja mislim, ljudi koji si žele pomoći nekak si i pomognu, a Prozac im je vjerojatno čisti placebo. Ja uzimam Coaxil, tako blagi antidepresiv da ga može prepisati liječnik opće prakse, i

također mislim da mi je to čisti placebo, da vjerojatno mogu i bez toga... Ali me trta hipomanije. Nemam ja više manevarskog prostora za eksperimente.

Najbolje je bilo teškom mukom i iskustvom stečeno znanje: prepoznati trigere; istrenirati se da ih primjećujem; tražiti pomoć čak i kad nije nužna, preventivno. Odjebati viškove, zadržati potpore. Prihvatiti sebe ne onakvom kakva sam u hipomaniji ili manij, ili psihozi (da, iskusila sam sve!), čestitati si na tome što nisam ovisnica, propalitet ili parazit i zadovoljiti se svakodnevnom funkcionalnošću, tj. životom za svoj račun i o svoj račun, uz povremene izboje izuzetnosti. Ne škoditi sebi, a ni drugima, osim kad je situacija ili - ili. A onda izabrati SEBE.

Vritnjaci mi nikad nisu koristili.

A zapis je kroz komentare, jer inače piše "forbidden". Jebatga, ni deprast ne smiješ ovdje biti!

Glup ili zao - OK.

Ola.

Ja ti mislim da je to osobina.
Ne nuzno najpozeljnija.Mozda ni najzdravija.
Ali osobina.

Ono..imas plave oci i po prirodi si blue.

I ne mislim da neki tamo ljudi intenzivnije osjecaju srecu i zadovoljstvo.
Samo manje razmisljaju.
Ili vise a drugacije:)

Cmok.

inducirane manifestacije izvana nisu siguran pokazatelj permanentnog stanja
uvjeravanja sa strane
i iznutra
kako je to stanje stalno prisutno
mogu dovesti do još gorih stanja
misliti da si bolestan, već je bolest
a učiti kako živjeti s nečim izsugeriranim i nije rješenje
bolje je, furat se da si zdrav
dok te nekaj ne stepe
pa onda videt zakej je to

Ja bih se nadovezala na genetiku. Relativno su rijetke bolesti koje imaju direktnu povezanost s genetikom - ono, imaš gen i bit ćeš bolestan. Ono što se nasljeđuje to su predispozicije. A dokazano je da mnogi naslijede predispozicije, a samo se kod nekih manifestira to nasljeđe.

Recimo glavobolje. Često netko tko ima glavobolju kaže da je i njegova majka patila od glavobolja, a onda i njezina majka.. Tu nije riječ o genetici, koliko se sada zna, već o nasljeđivanju obrazaca. Jednostavno u nekoj obitelji postoji obrazac 'glavobolje', i njezini članovi to imaju. Obrazac bi značio recimo psihičko stanje u kojem se ljudi nalaze i splet navika koje oponašaju.

Nadalje, psihoneuroimunologija, znanost koja se bavi proučavanjem utjecaja emocija i psihičkih stanja na imunitet i općenito reakcije u organizmu, potvrđuje da mi svojim psihičkim stanjem utječemo na kemiju tijela. Drugim riječima, mi svojim raspoloženjem utječemo na naše zdravlje. Ako usvojimo neki obrazac, onda nam i kemija organizma slijedi obrazac. A izlučivanje serotonina spada u to.

Da zaokružim, ako se upustimo u svjesno mijenjanje vlastitih raspoloženja, tj.mijenjanje tih naslijeđenih obrazaca, možemo utjecati na zdravlje. I tu je beskonačan prostor u kojem možemo djelovati.