Iskrica Weblog

DOKLE KANI?

Sad mi je zbiljam dosta. Te kiše. Za nju moraš imati vremena, jer te uspori na sve moguće načine, od pospanosti do čiste pragmatike odijevanja, sušenja, probijanja kroz ulice... Ujutro sam prošetala Dušku, nije padalo, pa je palo, pa smo se vratile, pa sam je okupala jer je i tak već bila skroz mokra i osušila je fenom. Taman sam to završila, kad i stari šaponja živne, je, i on bi van. Ajd i njega. Nemre on hodati, dođemo do ugla i legne, onda tu malo stojimo dok se odmori, pa polako natrag. Je, ali i njega sam morala fenirati. (I fenomenalno mi je to što je stari šaponja živi dokaz netočnosti poslovice "You can't teach an old dog new tricks" - 15,5 godina se nije dao fenirati, ali otkad je s nama Duška, koja uživa u tome, eeee, hoće i on!)

I tak, sad krčkam ručkić (dinstana junetina sa zeljem), čituckam što se ovdje piše i što se ovih dana pisalo, i opet si malo, onak pospano i sporovozno, mozgam o tome... Mislim da nam se samo čini da je život danas kompliciraniji nego inače, mislim da jednostavno imamo više dijagnostičkih metoda: prije nije bilo svih tih klasifikacija djece s ovakvim ili onakvim poremećajima, bilo je "dobre" i "zločeste" djece, bilo je dobrih i loših đaka, bilo je "malo čudnih", koji su istovremeno mogli biti i u nekoj od ranije spomenutih kategorija... Ne kažem da je to bilo bolje; ali je bilo preglednije.

Isto je važilo i za odrasle, nije tu bilo ovakvih i onakvih depresija ili rakčina, poremećaja i kajtigajaznam, uostalom, prije samo dvadesetak godina moj muž je umro od bolesti kojoj se nadjenulo ime tek prije desetak, ali ishod je isti, sad joj znaju ime, ali ne i lijek, međutim, znaju i to što NIJE lijek. Ajd, bar nešto...

Razmišljam i o vama, onima koje nazirem iza nickova i zapisa, i mislim si, ima ovdje puno depresivaca, i to onih u onoj baš najpodmuklijoj, plitkoj depresiji: onih koji su si našli šprancu po kojoj funkcioniraju u svijetu i grčevito je se drže, i zato su kontrol-frikovi, i zato im ovaj medij paše, jer je zapise (pa i komentare) uvijek moguće iskontrolirati, onih koji nude pomoć baš zato jer je sami žude, onih s kojima suosjećam onda kad sam sama dovoljno dobro, dovoljno usredotočena da sve što napišu pročitam naopačke. A ima i puno histriona i narcisa, s kojima je teže suosjećati, iako su meni sličniji, jer nekak imaš dojam da se bar donekle dobro zajebavaju.

Razmišljam i o tome kak mi je čudno što sad nisam u depri, a znam da ću za 8 dana koknuti stvorenje koje sam voljela i volim svojom najboljom ljubavlju, najizravnijom, najiskrenijom, bez ikakvih skrivenih motiva, manipulacija ili posrednih postupaka... Nekak nemrem vjerovati da sam do toga stigla i sve čekam kuglu iza ugla, sve čekam da me zgromi i satre, ali možda neće, možda sam konačno i ja, stara kuja, naučila novi trik, a to je žalovati odmah, žalovati bez zadrške i odžalovati do kraja u cugu.

Razmišljam i o svojim otvorenim prozorima, ispod kojih sam prolazila jučer, i čula tako ugodne zvukove, cvrkut moje papigice i glazbu s radija, uključenog zbog nje, i pomislila, ah, baš je lijepo vratiti se ovamo, a istovremeno sam čula i tišinu kroz druge prozore, i svađu kroz jedan, i burgijanje bušilice kroz drugi, i life was good. Svemu unatoč.

Sjetila sam se svojeg sporog puzanja iz grotla depresije i snova koje sam sanjala: uvijek prozori! Uvijek neki stražnji IZLAZ (pazi, ne ulaz - izlaz!). Sanjala sam goleme zmije koje izlaze iz podruma i bujice koje kuljaju s njima... Goleme kiše, poput ove koja sad pada, koje preplavljuju i moja potkrovlja, jer moja svijest (ili naša, kolektivna, ovdje, u zapadnome krugu?) ima svoju arhitekturu, podrum je podsvijest, u koju kulja sve što prizemlje i viši katovi ne žele primijetiti ili znati, a potkrovlje, eh, to je mjesto gdje živim ona "ja" koja volim biti, ona čista, neokaljana gubicima, ili sebičnošću, ili nemoći, ili neznanjem, jer ni za neznanje ne volim znati. Svoje.

Noćas sam sanjala da mi je crknuo bojler i da nemam tople vode. To je o šaponji: umrijet će netko tko je moj izvor i nadahnuće toplih, životvornih osjećaja. I u snu taj bojler nisam mogla popraviti, nego sam zvala majstora da pitam koji novi bi bio najbolji. Ali, ja već imam novi, imam Dušku, koja nije u tom snu, jer ona je sasvim svoja, sasvim nešto drugo, iako sam je uzela da prebolim šaponju: ona je toliko samosvojna da zapravo nema nikakve veze s mojim osjećajima za njega. Volim ju; ali ne na isti način kao što volim njega.

Možda nju volim bolje u manifestacijama te ljubavi, jer sam sa šaponjom, a i njegovim prethodnicima, naučila voljeti bolje, ne nužno više, ali bolje za tu osobu (i životinje su osobe), voljeti tako da im moja ljubav prija, da ih usrećuje, da ih oslobađa, da rastu... Na primjer, imam onu susjedu koja svoje pudlice ubija svojom ljubavlju, jer im ne da hodati, stalno ih nosi, to su mali, debeli, histerični cuckići koji umiru prerano od sputanosti, onda ih ona posjedne na klupu, na dekicu koju nosi sa sobom, i priča im o tome kako je život grozan i kakvi su ljudi gadovi... Kao da to pudlicu može zanimati! Ona bi se igrala s mojom Duškom.

I ne sumnjam ja u količinu i autentičnost njene ljubavi, ali sumnjam u kvalitetu... Jebiga, stvarno ima boljih i lošijih ljubavi. A ne mjere se po nama, nego po onima za koje su.