'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

sjetih se nedavno jednog prijatelja iz djetinjstva koji je sa Bobom i još par dječaka provodio ljeto u selu mog djeda.Bino Ladenović živio je u Beogradu,sin inženjera zrakoplovstva,tvrdog komuniste koji je mrzio sve šta nije bilo na "pravoj liniji".

kod kuće je Bino bio pravi štreber,poput oca,škola mu je bila jedini cilj,jedino društvo bila mu je knjiga.
al kad bi došao na selo njegove kočnice su otpuštale do mjere gdje je pokazivao gotovo nastranost u nekim uvjerenjima.

usprkos tome,bio je dobar prijatelj.najviše je volio pričati o avionima i praviti ih od dva komada drveta stavljajući ih unakrsno
svi smo se priključivali njegovoj igri.držali smo u ruci svaki svoj avion i po cijele dane letjeli visoko uzdignute ruke po livadi,ponirući,dizali se prevrtali,zujali poput aviona.jedino se Bino njime često zaletavao u nešto

.u drveće,u plotove,sjenjake uz riječi-evo ti vraže,evo ti vraže.mi,djeca nismo obraćali previše pažnje na to jer uz svo njegovo čudno ponašanje,bio je onaj koji će pomoći prijatelju u nevolji.
kad smo postali momci,naše druženje je prekinuto,Bino je odselio negdje,nikad nismo više čuli ništa o njemu.
prije dosta godina na jednom službenom putu,čekajući avion na aerodromu začuh iza sebe glas- pa jesil to ti Lalo? okrenem se,ugledah iza sebe čovjeka omotanog u neku bijelu plahtu,duga brada pokrila mu lice,na glavi crni turban,usta razvukao u veseli osmijeh a crne oči svijetlile mu od dragosti što me vidi.

bilo je to doba maskiranja pa pomislih da čovijek zbog djece obukao to odijelo.
u jednom trenu prepoznah Binu.zagrlismo se veselo
.započnemo priču ,gdje si,šta si,razvežemo zavežljaj sjećanja.
u jednom trenu zatražim ga adresu a on će ozbiljnim glasom- Lalo,ja sad moram ići,adresu ne mogu da ti dam a obećaj da nikad nikom nećeš da kažeš da si me vidio.ja ćuse tebi javiti
.obećah mu,uslikamo se njegovim fotoaparatom,i oprostimo .
prošlo je neko vrijeme od tada,kad jedan dan stiže njegovo pismo i u njemu slika nas dvojice.
piše da mu je drago šta smo se sreli i ako bog da,vidjet ćemo se opet jednog dana,ako ne ovde onda na nekom uzvišenijem mjestu.
bilo je to u skladu sa Binovim ponašanje pa nisam puno pažnje pridavao tome.

dugo,dugo nakon toga,ugledah njegovu sliku na vijestima i pomislih- kako je život čudan.

kako osobe koje poznaješ,nisu uvijek onakve kakve ti se čine.
njihova djela nisu uvijek u skladu s onim što očekujemo i kakva trebaju biti.
svako ima svoj svijet u koji vjeruje a svi ostali su samo prolaznici u tom svijetu.