...

Bonaca
Ni daška
Tišina miluje obzor


Oproštaj od mora

Ne pomišljaj
Odvratiti me čeznutljivim šaputanjem!
Ovaj put odlazim,
Zaozbiljno,
I neću se vratiti možda nikad.
Dosta mi je hladnih ruku svakog bogovetnog jutra
Nisi me grijao dovoljno ni priskrbio
Da se osjećam ugodno, kao pravi gost.

Spakirala sam kofer
I onaj šešir
Što si ga oteo
odnio daleko
I vikao pobjednički: - trofej... moj trofej!
Oh, kako si posprdno grgoljio
Dok sam već iznemoglih ruku gutala slanu pjenu
Očiju punih galebljih čaporaka

Premalo je bilo toplih čarapa
Cvrčci su šutjeli
A i vino je bilo prekiselo

Ovog se ljeta nisi iskazao
Slijedećeg barem – poslušaj
Meteorologa
I njegovu sunčanu vremensku prognozu


Pjesme na drveću

Strgnut ću pjesme s drveća
Na kojem se suše, mokre,
Još se cijede na granama,
Svježe i neožmikane
Tek proplakane

Zašto bih bila strpljiva
I čekala da se smire
Slučajnom zavjetrinom skrite
Da problijede od suvišnog sunca
I na kraju se, presušene, smežurane,
Kao urod starih žalosti
U prah otepu i raznesu tuđim cipelama
Pobrat ću ih jednu po jednu
Izdajničke krpe
Koje bi netko tašt nazivao neuspjehom
No ja ću ih samo premjestiti
Tamo gdje neće lelujati tako izazovno
Kao gaćice mladih djevojaka
Pustit ću ih da se suše
Možda
Još pametnije
Da ih čvrsto sažmičem
Tako je moja mama prala pelene
Do bijeloga oribane na rifljači
Da iscijedim zadnje kapi
Svježeg sjećanja
I spustim
Onako suhe i beskrvne
Nek leže na dnu ormara


kladogram

Čovjek je, kažu
Kad drži do riječi.
Svoje
Tuđe
Čovjek je onaj lik
Koji te zagrli
I ne pita što ti je
Vidi da su ti oči žalobne
A korak težak i umoran.

Kaže se da je čovjek
Onaj
Koji može oprostiti
Što si mu oteo ženu, polje i psa
Možda te i premlati, onako ljudski, pa mu bude lakše.

Čovjek će te stisnuti za ruku
Makar kurtoazno, suho,
Na sastanku mjesnog odbora
I znat ćeš da je svjestan da mu zauzimaš prostor
I ono malo čistog zraka

Čovjek će te promatrati na ulici
U prolazu
Diveći se tvojim novim čizmama
Ili zavidjeti, svejedno

I znat ćeš da je čovjek
Kad te pogleda oprezno
Prije nego zagrize u svoju šniclu na tanjuru

Na kraju balade
pitat će se
čovjek
je li ogriješio dušu
Iz straha od paklenih muka kojim su ga plašili
Lažni sveci
Ili od savjesti
Koja bi mu remetila pravedan protokol primanja
Pred svijetlo lice nebesnika

Pa onda, stvarno,
Kojoj ti vrsti pripadaš?



Slučaj za sanitarnu inspekciju

Kaže se: pas koji laje ne grize
Lažu ko pas!
Makneš li nogu
Taj će ti zagristi u gležanj
Ohrabren mirisom straha
Za onog što potmulo reži
Il šutke obilazi kao hijena oko strvine
Pripremi debeli štap
I mahni žestoko
Bude li pogodak dobar, strovalit će se
Dahtati, dok mu u očima gasne
I bijes i čuđenje

Više se bojim
Malih čerupavih kuja
Ne laju
Samo tiho obilaze
I istresaju svoje buhe
Drôba ispunjenih kugom

Takvima se uvijek smiluju
Aktivisti za zaštitu životinja
I nikad svoju prljavu karijeru
Ne završe u šinteraju!



„mrtvi ne mogu umrijeti
Život
To ste vi...“ Velibor Stančić


Smrt je samo pobjeda smrti
Ravnodušan prestanak
Trčanja molekula po membranama
Za nas više ništa važnoga
Osim
u mučnom trenutku
spoznaje
da tu je, eto,
i ulazi u nas tako neopozivo, potpuno i bez ostatka
mrtvozornik će samo nabrojati
prisutne znakove

uzalud je pitati odakle navire ljudima
uporno nesnosna potreba
da ostave svoj trag
i načine nešto tako velebno
da stoji tvrdo kao spomenik u perivoju
kao što pseto digne capu, zalije krtičnjak
i laje: tojemoje, tojemoje,tojemoje...
do sliejdeće kiše
slijedećeg potresa
slijedećg mrtvaca u nizu

pa onda se može mirno
reciklirati
posmrtni govor
za uredne gomile spavača koji revno i redovno hodaju
sve kak je red i običaj
tako su fini i ispravni
zna se kad se spava
kad se kava pije
kad se mora za trunku digunut glas
da zvuči pouzdano
kad se treba i kako nasmijati, pred kim
što valja viriti iz košare špeceraja
i bolje da budemo tihi i mirni
možda nas zaboravi 9ona gadura
makar na deset minuta
taman da pročitamo novine
i vidimo što treba danas smatrati važnim
naše će ime ostati napisano
o njemu će pričati unuci
barem se tako nadamo
dok revno dižemo capicu i zapišavamo krtičnjak.









daljine

Zvono
smiraj
Čuješ li isto što i ja?
Ili svatko u svoje tišine odlazi
Uzalud urlam i dozivljem
Tvoje je vrijeme
Tako daleko i tiho


Što je pjesnik bez kiselog zelja

Hop!
Prvenstveno stvaralački poriv
Neodoljiv prometejski šut u guzicu
Prijeteća eksplozija u tijelu poete
U slučaju da, kojom nevoljom,
Nastanu probavne tegobe
I on ne ostvari svoju misao
Verbalno
Eh, teško je, tako teško
Zadržati je u džepu i nosati, krišom, ispod pojasa,
Neizbrušen kamen kojem treba priuštiti
Još puno, puno fine dorade
Sestre su već pomrle i ne nose više
Lonce kiselog zelja za okrepu
No činjenica da nam ne smrdi pod nosom
I ne škaklja probavne sokove
Ne smije utjecati na
Veličanstven događaj
Da naša misao na koncu izađe u javnost
Tako oštra da reže kao britva

Svrhovitost?
O tomu bismo mogli razglabati do beskraja
Prizivljući pobožno parnas
Slavne pjesnike s dva imena
I pokoju epizodu monty pythona.

D: epitaf usnulim šetaćima... miriše na filozofiju palanke... pitam se u kojem djeliću stanićja latentno živi njena klica... i zašto se bojimo zatalasati ... i ... zatalasala si pjesmom, izazvala oluju u misaonom režnju... dobro ti jutro

B: Usnuli setaci su se konzervirali, ali sve stari i mijenja okus i miris...jednom lija dolija....ne bi nitko, ali se mora i to je jedinompravedno...pitanje je samo cemu zivot ako ces ga prespavati....odlicna pjesma, bravo... i slika

V: a krtičnjak i nije krtičnjak
nego napirlitani mravojeb
iz kojeg ništa ne izlazi
ni krtice
ni mavi
ni mi
ni lica sa naslovnica
ni lica sa osmrtnica
ništa osim posjedovnog lista
i tako poznatog ukusa
hej
onda nije ništa
smrt je to
još za života
što nas je prožvakala
osmudila i osudila
na vječna odumiranja

B: a mi,
trazimo stope na brusenom asfaltu
i prikrivamo bore s ofucanih cipela
glancajuci obraze, usamljene kosti i
objesene dojke uvijek
nezadovoljni
dlaci u jajetu se klanjamo
trazeci pomoc u svetoj vodi

i ne bi to bilo bitno
da ne gazimo iste te krticnjake
i sebe prozvakane
sa stisnutom figom u dzepu
prepariranih misli
poluzivih ili polumrtvih
grobova
sto ustrptalk cuce na sjeveru
koji je topliji od nekog juga
bjezeci iz sebe

bravo drugarice i drugovi po peru! gospođe i gospodo, kompići, frendice i pajdašice i pajdaši! očito nas sve život podjednako pere i guli

ujedno bih vas molila da ove svoje pjesme i komentare pojedinačno stavite na moj timeline, tako da ih imam, da ih čitam, može u ovakvom sirovom obliku (iako mislim da ne treba puno dodatnog brušenja) ili dodatno izbrušene, svejedno. molim!

komentari su uvijek dobrodošli, to i jest bit ovakvih portala: komunikacija o istim interesima. i diskusije su uvijek dobrodošle, no na ovim fejsovskim prostorima rijetko se događa da ljude poezija ili bilo koji oblik umjetnosti stimulira na nešto konstruktivno, diže mi se kosa na glavi kad pročitam osvrte "oduševljenja" tipa: sjajno! izvrsno! super! prava poetesa! bla, bla. većina ljudi je površno, ljudi smo, mora se pošštovati tuđu misao, shvaćanja, stav. no to ne znači da dozvolimo da se u naš osobni život uvuče mediokritetstvo, primitivizam, površnost, neznanje i sladunjavi kičeraj. na žalost, većina ljudi ovdje obiluje baš time. nisam ništa posebno, čak nisam ni stručno osposobljena komentirati tuđe tekstove, no razllikujem samo ono osnovno: dobru od loše poezije, dobru od loše misli. kičeraj i treš od istinskog talenta. znaš, žalosti me što u našim inflacijskim poetskim kutcima (tipa poezija ovoga-ili-onoga i slične pizdunske poltronske grupe) se njeguje samo osobna naklonost, kopipejstanje, kloniranje stihova i bezgranična neosnovana taština i idolatrija .no, valjda je to jednačenje po sličnosti, similis simili gaudet. ti i velibor ste mi nekak po ukusu. i drago mii je kad vidim da sam i ja po vašem. slobodno pišite po mom zidu, imate zaista što i kako pisati! željno vas očekujem. kako je jednom V. sjajno napisao: živjela oštra riječ!