Ručkić krčkić

Kad se maknemo iz svojeg egocentričnog svijeta, bar na trenutak, uvidimo da ljudi najčešće ne rade PROTIV nas, nego ZA sebe. Mi smo im usput; nevažni, najčešće. Očešu se o nas kad im uzmanjka manevarskog prostora. Naravno, ne znači to da nas tako uzgred i nezainteresirano nisu zaista oštetili, ali... Nije to ono što većinu nas njupa: nego ta uzgrednost; nevažnost. Naša vlastita.

Imam vam ja znance koji su prije desetljeća i više uživali ugled i ponešto moći. I zaista su uživali u tome, bili su uistinu sretni, a rekla bih i dobrohotni, zbilja ne znam da su ikome nanijeli štetu. Međutim, i drugi su htjeli to što su oni imali, a nisu mogli sve dok ovi u tome uživaju, pa su ih maknuli. Grubo, udruženim radom i podmuklo. A ovi moji se nikad (tj. do sada) nisu oporavili. I sad u svemu vide urote, cijeli cjelcati sustav je protiv njih, proganjaju ih, diskriminiraju, i njih i njihovu djecu, od kojih jedno nije ni bilo na svijetu kad se stvarni udar stvarno dogodio.

I sad im ja kažem, jako obzirno, jako natenane, i jako dobrohotno, čujte, ajmo reć da se sustav zaista i dalje vama bavi, da je sve to tak kak vi velite, ali kajaznam, ja bih to prešutjela djeci (koja u školi imaju loše ocjene "zbog progona sustava", npr.), jer za djecu je to preteško, mislim, kaj bi vama bilo gore, da vam je neki umišljeni šupak opalio lošu ocjenu da sebi digne rep, ili da vas ganja kompletni sustav, a u njemu sve odreda takvi šupci? Koga imate izgleda pobijediti? Isplati li se uopće truditi? Ili bi možda trebalo razmotriti i mogućnost da je loša ocjena zaslužena lošim radom, a da se taj RAD može poboljšati, bez obzira na sve, i bez obzira na ikog drugog?

Iskreno, ne znam što je istina; znam njihovu istinu, znam svoje sumnje u tu istinu. A znam i to da njima njihova istina treba, jer bez nje bi sami sebi izgledali strašno mali, strašno beznačajni, zapravo strašno prestraš(e)ni... I u tome je problem: u toj potrebi da si pripišu moćnog, golemog neprijatelja kako bi mogli zadržati sliku o sebi koja im imponira: pa ne bu mene valjda sjebo neki šupak?! Ja sam takva faca da mi nauditi može tek cijeli sustav!

Najteže mi je prešućivati ovakve uvide. A moram, kad su mi ljudi dragi. I kad nisu spremni za njih. Moram. Zbog budućnosti našeg odnosa, jer će me odmah usustaviti ako se pobunim, iako znam da bi im bilo puno lakše, i njima i djeci, kad bi zavoljeli sebe male, sebe nemoćne, sebe poražene, i kad bi šupke vidjeli kao doslovne šupke, rupe iz kojih ne izlazi niš njima poželjnoga, tvornice dreka kroz koji oni više nemaju prolaza, osim ako su i sami spremni zaroniti u govnarije... Kad bi oprostili. Kad svoju budućnost, svoje sadašnje i buduće postupke više uopće ne bi vezali uz one koje su im naudili. Bez stvarne zlobe prema njima. Nisu oni bili PROTIV njih; nego ZA sebe.

Da, to je oprost: ne nijekanje činjenice da nam je netko naudio, ne zaborav, ne (samo) prevladavanje vlastite obogaljenosti - nego taj "STOP!"; ta odluka da idemo dalje, bez obaziranja na sve to. Da to odbacimo u krameraj nepotrebnosti i prokopamo si put do novog zadovoljstva, nove osnaženosti i novih sloboda. U mojem osobnom slučaju, i to olakšanje koje uslijedi kad spoznaš da ne moraš uvijek funkcionirati iz pozicija (pre)moći. Da je lakše bolje. Da je lako dobro. I da to uistinu želim. I da mi je drago da i nad popom ima pop, a da to nisam ja. I ne moram biti. Pop. Ili ikome išta. Itko tko popuje. Osim kad mi se popuje.

A popuje mi se nevažnima. Usput. Uz kolaterlano dobro. Ili žrtve. Da ne popnem poput popcorna.

Link

Bravo za popkornicu, čuje se sitan glasić iz pastve nevažnika :)

I nad nevažnima ima još nevažnijih, ete :-))

Hm. Nije slučajna ova eksplozija popularnosti vampirizma, na svim mogućim razinama, od Ickeove do kajtigajaznam na koga se pozivaju ove naše bloške isisanice... Kaj nije fora zamišljati da si takva energetska bomba da horde vampira jedva čekaju kap tvoje krvi?

Zasigurno je to puno laskavije nego pomisliti da si jednostavno ne znaš izabrati društvo, ili da ljudima ne znaš/da se ne usuđuješ predočiti svoje granice.

A i gušt je ljutit se na tuđu bezobzirnost, jer ti to odvuče pozornost od vlastite. Koja je ishod potrebitosti. UVIJEK je ishod potrebitosti, vakve ili nakve, uvijek, čak i kad smatraš da ta potrebitost nije bogznakaj... Kaj je ili kaj nije bogznakaj možemo određivati samo sebi. Drugima ne.

Ovdje, na blogu, imamo i eklatantnih primjera nekrofilije: prisvajanje mrtvih. The Baba i popizdičica. The Baba koja kad god se pojavi krešti da traži neka poštujemo "njene mrtve", a popizdičica neprestano implicira da su ti doslovce ili bloški mrtvi bili "njeni" ("drle je bio moj", napisa ona sladostrasno prije tjedan-dva, i baš šteta što to nisam kopirala).

Međutim, činjenica je da mrtve smijemo svojatati tek kad ih zaslužimo. A zaslužimo ih istinskom važnošću u njihovim životima, pa i smrtima/umiranju. Što nažalost, najčešće podrazumijeva puno dreka. Zato ja, npr., imam svoje mrtve, jer su živjeli i umrli ljudi kojima sam se ne samo JA bavila, nego su se i oni bavili mnome, i jer nam je to bilo uzajamno važno; imam i svojih mrtvih životinja. Neki su umrli poštedjevši me svojih doslovnih govana, ali me nitko, nikada, nije poštedio metaforičkih. I mislim da ih imam pravo svojatati upravo zato jer sam se i tim njihovim govnima bavila, doslovce i metaforički, i jer smo se potrudili da ta govna ne budu presudna. Osim kad su bila.

I sad se ja pitam, koliko je pokojni Luna bio svjestan The Babinog postojanja, a ako uopće jest, koliko mu je to bilo važno u životu i umiranju? Ili drli popizdičičina fascinacija? Ne mogu znati odgovor, ali ga mogu slutiti.

To prisvajanje mrtvaca je nešto najžalosnije što sam ikada uočila u ljudskom rodu: taj kukavičluk, ta tako golema glad da se ne usuđuje niti gricnuti pravu hranu, nego ždere lešine, koje ne mogu razočarati, ne mogu iznenaditi, ne mogu se opirati, za koje znaš da su trule i odvratne i da je jedino važno koliko TI imaš mašte, a ne koliko TI imaš pozornosti, sposobnosti, suosjećanja ili zanimljivosti u sebi da se zajedno nasitite. Strašno!

Ma, sad sam htjela napisati nešto stvarno zločesto o nekome ovdašnjem (ovo prije nije zločesto, nego wake-up call), a onda sam se upitala je li mi to važno... Ispalo je da nije. Važno mi je to što sam umorna, što ručak nije gotov i što još trebam pozaugati 60-ak kvadrata raznoraznijeh podova. Ali, čak i da sam napisala to zločesto što nisam napisala, ne bi to bilo zato da naudim toj osobi, nego zato da iz sebe izbacim neku negativu koja me tišti. Da SEBI budem lakša. Za tu osobu mi se, ruku na srce, zaista fućka.

Iskrica mi je zaista pomogla u mnogim mojim raščišćavanjima krameraja. Svojih. Zato jer sam ih mogla odmjeriti o tuđe, jer sam ih mogla opredmetiti u riječi, zato jer sam ih bezobzirno mogla izbaciti van i uopće se ne zamarati brigama jesu li se nekome obile o glavu. Jer sam uvidjela koliko sam ovdje nevažna, i koliko ovdje postajem važna, ali samo u sprezi s drugima, s njihovim važnostima. To me oslobodilo goleme odgovornosti koju sam bespotrebno godinama cukljetala iz čistog umišljaja. Ne iz stvarne potrebe.

Uh, pečenka miriši iz rerne... Ajd, još malo zauganja, još malo pranja, i bit će gozba :-))

Dobar tek:) Čitao sam i ne usudih se prekidati. Ti ipak najbolje komuniciraš sama sa sobom, i tek tada, nesmetana, daješ ono najbolje. Impresivan razvoj teme

"Nije to ono što većinu nas njupa: nego ta uzgrednost; nevažnost. Naša vlastita."

to je to.

Evo me jopet: pozaugala, oprala. Suši se. Ručak miriši, ali nije još.

Kroz sve ovo što sam napisala provlači se osnovna i, rekla bih, najvažnija tema: biti važna nekome izvan same sebe. Živjeti i izvan svoje kože.

Većina normalnjaka, a ti su zapraf evolucijski optimum, rješava to pitanje stvaranjem djece. Tu nema trt-mrt-život-ili-smrt, u stvari, tu ima upravo toga, život ili smrt, tj. važni smo po defaultu, jer djeca nam riknu ako ne brinemo o njima. I zato smo važni i izvan svoje kože.

Nedavno sam upoznala i odmah se sprijateljila s osobom koja ima isti IQ kao i ja, što je fenomenalno sretna okolnost - naime, ona je svoj IQ provela kroz službene kanale (Mensu) i zato me mogla korigirati u zabludi da nas takvijeh ima 2% čovječanstva: jock, ima nas 2 PROMILA (0,02% čovječanstva)!

Ni ona nema djece. Nema potrebu za njima. Kao što ni ja nisam imala. Štoviše, ja sam se grozila pomisli da ih imam. Tek kad su me sustigle tzv. "zrele godine", iliti trta da mi otpada još jedan životni izbor, tek onda sam nekaj nevoljko poradila na tome, i s olakšanjem ne uspjela.

Malo mi je teže pratiti postalo odjednom

Da, zaboravih spomenuti: ona ima 34 godine. Ja imam 20 više.

Ete, nemaš tu kaj pratiti, ja ti ovo tipkam zbrda-zdola, uz multitaskanje svega i svačega. Nije to niš epohalnoga ili ingenioznoga, samo moje ventiliranje razmišljanja koja nigdje drugdje nisam izrazila.

I sad si ja mislim,

vjerojatno smo nas dvije dovoljno pametne da smo intuitivno skužile tu svoju nevažnost, čak i nevažnost svojeg IQ-a,

za nas same prvenstveno, ajd, da smo hendikepirane poptu Hawkinga

ili PTSP-irane poput Einsteina (koji je, navodno, bio gluplji od nas, ali istovremeno luđi

(psihotičar) od nas), možda bismo imale neki drajv utjecati na čovječanski sustav, ovak nam je dovoljno da nama bude dobro i da bude dobro ljudima koji će jednog dana biti "naši mrtvi" ili mi njihove... I da NISMO evolucijski optimum, nego eksperiment, ekstrem, i da to zapraf ne treba replicirati.

I ovo nije nabijanje broja komentara, nego mi je javljalo Forbidden za jedan cjeloviti. Očito im smeta uglata zagrada, koja je omeđivala riječ "psihotičar".

Ukratko, ljudsko biće želi biti važno. Nije ključ u smislu, nego u važnosti. I dovoljno nam je biti važna/an bilo kome, u bilo čemu, samo da je to 1+, tj. nešto izvan nas.

Na tom načelu sve počiva. Na tom proširenju sebe. A mi, prepametni, vidimo da je to iluzija, da je nevažno samo po sebi, i paz sad ovo, PREŽIVIMO tu spoznaju; i skrušeno se vratimo sebi, i u sebe, i paz sad ovo! - tu budemo sasvim Ok. Pa i sretni. Povremeno. Jer drugačije ne ide.

I zato mi NISMO evolucijski drajv. Nego ovi paranoici, gladnuši, vampiri i vampirima oprečni vamp-primamljivi. Ukratko, budale.

I jebga sad, mož smisliti teoriju relativiteta, ili stringova, ili kužit kompletnu kvantnu fiziku, faktički si nevažan ko zadnji imbecil, s tom razlikom da će se taj replicirati, a ti vjerojatno ne. Što će reći, najmanji zajedniči nazivnik je uvijek važniji od aberacije. Iako je aberacija indikativnija. Ali, ona može čekati. Njome se bavimo tek kad smo preživjeli sve druge najmanje i najnevažnije.

Očito nekaj moram žvaknuti, od toga oglupavim i postajem društveno prihvatljivaija. Dakle, idem. Živjeli vi meni! Niste važni koliko mislite, ali niste ni onoliko nevažni koliko se bojite :-))

Generalizacija bez opravdanja.

Ajd živjela:) Vidi se da si pod blagim dopom pa ti stoga ne zamjeram zbog aktiviranja histronske baze tvoje osobnosti. Klanjam se I sklanjam

Bla,bla,bla,bla,
evo ti ga na!