Ručkić krčkić

*s jednog mojeg drugog bloga, već dugo neaktivnog



Ovo je samo priča, a pričama ne treba vjerovati, čak ni kad su iz prve ruke, jer da bi uopće bile priče, nešto moraju skratiti, nešto izostaviti, a nešto, bogme, i pridodaju. Priča ima svakavih, puno je neuvjerljivih i dosadnih, još više pustih i praznih, ali gotovo ni jedna nije istinita, i to baš onda kad misli da priča istinu. Ne, istina nije u naravi priča, istina traži puno ponavljanja, puno skretanja, pogrešaka, traži vrijeme i općenito je vraški ugnjavna.
A ljudi nemaju vremena. Na cijeni su kratke i jasne priče, ono, nešto počne, zakuha se, onda se sve obrne i etogac – rješenje! Ili bar malo mentalne higijene.
Na primjer, bio je jedan mačak koji je živio na prozoru prvog kata. Bahato je gledao mačke-uličarke, gladne propalice što razvlače smeće, a on se svakog jutra gosti Whiskas vrećicama, za ručak su Hill's kroketi, navečer friška voda i još malo meseka, a između raznorazni oblizeki. Spava gdje hoće, uvijek na mekanom, a ima i svoju košaru. Četkaju ga i maze, i to samo ako se da. Mame ga lopticama i plišanim miševima.
Svejedno, našem je macanu bilo dosadnjikavo. Vrijeme se protegne kao crknuta mačka između uvijek izvjesnih obroka, a može ga ubrzati samo neko nezgodno uzbuđenje, poput sasvim nepotrebnog kupanja. Ljeti je bolje, ima muha koje možeš ganjati preko dana, a navečer ulete moljci. Ali najgore je ovo zimsko doba, veljača zatvorenih prozora i pregrijanih peći.
Evo, već je predugo! No dobro: bio je jedan kućni macan kojem je bilo dosadno, a bila je veljača. Bolje? Nego. Eh, sad smo već malo zakuhali, jer u opisanoj situaciji postoji neravnoteža: macan je zbrinut ali nesretan, a tu je i element seksa (veljača). Dakle, za pretpostaviti je da taj mačak neće ostati na prozoru; a da je ispod prozora neka vrlo zanimljiva mačka. Pa mačak zbirše, proskita se, pustolovine, borbe s drugim mačorima, gazda brine, šizi, psi, promet, u potragu se uključuje susjeda i na kraju svi se nađu i svi budu poševljeni…
Predvidljivo!!! Čak i ako promijenimo završetak, pa macan strada, a vlasnik skuži što je tuga, osamljenost i izoliranost od društva, kolika je snaga nagona i potrebe za sebi sličnima… Moglo bi to biti jako tužno. Mogle bi biti čak dvije smrti, macanova nenamjerna i gazdino samoubojstvo.
Sve je to istinito. Takve se stvari zbilja događaju.
A hebga, nema tu baš prostora za epske zamahe, macana smo stavili u jako statičnu situaciju… a i priča treba biti kratka, jasna i učinkovita.
Ajmo onda ovako:
Naš macan se dosađivao na prozoru, pospan i prežderan, trom i lijen, i onda je sam sebi pričao priče o životima mačaka na ulici. Ne sasvim izmišljene priče, bilo je tu točnih zapažanja, na primjer, onaj mladi, žuti, taj će biti glavni u kvartu, ratoborna mrcina, on je sin one tigraste i starog žućana koji je lani uginuo od šuge, ali je prije toga bio nepobjediv u kontejneru… Maloga su čak neki ljudi usvojili, ali ništa od toga, ovome je skitnja u krvi, zbrisao je, ne može on bez smeća i podruma. Tu se naš Prozorski malo zapita o smislu mačjeg postojanja, o konformizmu i slobodi, a onda mu sine, bit će da Žućan nije zbrisao, nego je srao po kući pa su ga izbacili… Pa da, seronja, zapravo… Kad nemaš izbora, onda pribjegneš sili. Ali on sam, recimo, on bi mogao kidnuti van, kad bi baš htio… Uz nogu pa šmug dok gazda zaključava… A onda…
Onda bi pohofirao onoj poluperzijanerici, onoj trobojnoj, plahoj, samo joj brci vire ispod auta, ali ima vatrene oči. Sirota, ta se cijele zime nije čestito najela, izviri tek kad se svi raziđu. A on bi joj dao svoje paštete. One najskuplje, Gourmet, baš za perzijanke. I odveo bi je gazdi u krevet, pod poplun, točno pod rit, tamo je najtoplije. I fino miriše. A on bi se snašao, možda u fotelji, ili još bolje, na ormaru, u kutiji od televizora, tako da ima pregled nad situacijom. Kako je tako fina maca završila na ulici? Ccccc, stvarno ima svakakvih ljudi… Sigurno neki sebičnjaci, kao ona dosadna susjeda, koji misle da su mačke igračke, da ih možeš uzeti i odbaciti kako te volja. E, njega neće više, naučila je lekciju, do kosti joj je utjerao!
I tak o cijelom čoporu… Moglo bi to biti zanimljivo, ali je definitivno već predugačko za suvremeni čitalački ukus. Zato ćemo skratiti:
Prozorski mačak se dosađivao cijele veljače i zato je pratio i izmišljao živote mačaka s ulice. Pomalo je zavidio mladom Žućanu, koji je gospodario kontejnerom, i pomalo je bio zaljubljen u Plahu perzijanku, koja je u njemu pobuđivala zaštitničke instinkte.
Međutim, sad bi se ta situacija trebala promijeniti. Kako?

jedva čekam nastavak u slijedećem broju...:))))

Ima ih nekoliko, ete. Sam se ja trebam sjetiti da ih stavim :-))

No, kad sam već ovdje, da malo popričam sama sa sobom dok ručkić ne odleži...

Npr. jel zato što ja jako volim (svoje) životinje neizbježno slijedi zaključak da baš ne volim ljude?

Hm. Ljude definitivno volim manje nego svoje životinje. Npr. kad bi u mojoj zgradi izbio požar, prvo bih spasila svoje životinjce, a onda susjedovu djecu.

Kad ne bih mogla spasiti jedne i druge, opet bih prvo spasila svoje životinjce. A on nek spašava svoju djecu. Jer sumnjam da bi prvo spašavao mene i/ili moje životinjce.

Možda bih ja susjedovu djecu voljela podjednako, ili čak više, kao svoje životinjce kad bi me veselila isto koliko i oni, a to bi podrazumijevalo da se družimo puno intenzivnije nego što je sad slučaj. Nisu ta djeca loša, ono, suvremena djeca, prilično mutava i zaokupljena spravicama... Viš, kad bih mogla birati, prvo bih spasila svoje životinjce, onda ne ove točno iznad, nego onu malu s 2. kata i ono dvoje velikih s drugog; jer, s njima imam više komunikacije, fakat ne zure non-stop u mobitele, znaju pozdraviti, čak pitaju kako sam ja, ili kako je Duška. Za njih bih se stvarno potrudila.

Mislim, nije da ja ljude uopće ne volim, nego ih ne volim AUTOMATSKI, samo zato jer su ljudi. Niti životinje ne volim automatski, samo zato jer su životinje. I jedne i druge zavolim zbog nečega što mi se sviđa kod njih.

Doduše, životinje je zaista lako zavoljeti, puno lakše nego ljude. Valjda zato jer su mi njihove osobine poput lakomosti, koristoljubivosti, prefriganosti i žicarluka komične. Kod ljudi su mi odvratne. A kod životinjaca nisu, možda zato jer imam potpunu kontrolu nad svojim postupcima, tj. samo o meni ovisi hoću li "nasjesti", a kad nasjednem, pa kaj onda, pesek pojeo zalogaj više, mačka se malo izlinjala gdje mi se baš ne da počistiti... S ljudima su posljedice teže. A i očekivanja nekakvog "ljudskog" ponašanja su veća.

Otkad znam za sebe živim sa životinjcima, a moram priznati, nije mi se svaki ljubimac podjednako sviđao. Međutim, drži te odgovornost, izbor: kao što ni dijete nemreš vratiti u tvornicu ako baš ne ispunjava sve tvoje želje i nade, tak nemreš niti biće koje si namjerno, bez njegove suglasnosti, dovela u svoj dom. A vremenom ga zavoliš, kao i problematično dijete, i daš sve od sebe da vam zajedno bude što ljepše.

A životinjci se prilagođavaju. Ne, ne vjerujem u njihovu bezuvjetnu ljubav, jock, oni nemaju izbora, jer svaka njihova namirdba ovisi o čovjeku s kojim žive, i ZATO paze da mu se ne zamjere. Njihovi iskazi privrženosti su ipak najčešće ono "ne laje pas zbog sela...". Svejedno, moš vidjeti kad je životinja stvarno sretna i kad te stvarno voli: one male, neutilitarne nježnosti, kao kad moja Duška neće jesti ako i ja nisam u kuhinji, ili ona maca s gifa koji sam jutros stavila, ili moja minceza-princeza, koja mi se razvali po radnom stolu i tiho prede dok ja nešto radim...

Životinjci su u svojem sebeljublju prozirni i bezazleni (iako ne sasvim lišeni manipulativnosti!) i valjda zato simpatični. Npr. Duškina fora od neki dan (te njihove fore, koje otkriju i stalno ponavljaju par dana, a onda sasvim zaborave na njih!): uzme keksić i sakrije ga u obraz, a meni odmah diže capu (koju mora dati da bi dobila oblizeke) za novi; onda otrči dalje od mene i brzo sažvače oba keksića, a više se ne usudi doći po novi. Iako joj ja obično, kad ne vara, dam tri komada. I naravno da riknem od smijeha pred tim "lukavstvom"!

No dobro, ručak je gotov. Sad će moje cure sa mnom u kuhinju. Duški ću malo odvojiti u porciju, ali minceza zna da je ljudska klopa rijetko zanimljiva za nju. Svejedno će doći, da se uvjeri. Jer, ponekad se strefe izuzetci! :-))

Eh, da, za "znanstvenu" kokoš: životinjska hrana MORA biti bljutava, jer oni nemaju isti probavni trakt kao ljudi. Crijeva su im nekoliko desetaka puta kraća, na primjer. Sol ne probavljaju nego deponiraju ravno u bubrege i jetru, isto tako i šećer, grahorice ne mogu probaviti... Je, fino je njima naše, ali ih sustavno truje ako im dajemo stalno i samo to, i ako nije pripremljeno tako da im bude probavljivo. Npr. neslano, kao moje. Pa si ja naknadno dosolim.