Ručkić krčkić

I tako su Prozorski i Plaha krenuli u potragu za svojim ljudima. Putovali su danju, kad je na ulicama najviše ljudi, a najmanje drugih mačaka, zastajkujući uz ljubazne noge i zavodljivo lelujajući repovima, glava spremnih za dlan, iako to Plahoj nije bilo drago, jer nije imala iskustva.
Ništa. Prozorski se morao suočiti s vrlo neugodnom spoznajom: više nije lijep mačak. Smršavio je, ofucao se, pun je ojedotina od buha. Na trbuhu više ni nema dlaka od češanja.
Nadao se da će Plaha bolje proći, jer ljudi vole debele mačke, a ona se, bogme, jako raširila. Opet ništa. Ljudi izbjegavaju skotne mačke.
A kako i ne bi, kad stalno zanovijetaju: ili je gladna, i to na nešto što je nemoguće nabaviti, na primjer, frišku mišetinu s ostacima pizze, ili bi samo spavala, i to baš onda kad moraju požuriti iz podruma jer je u parku vrijeme gableca, kad ljudima svašta ispadne i ostane, ili je spopadne panika, kako će ona to, tko će je poroditi, gdje će se skrasiti s malima, tako da se osjećaš potpuno beskorisnim i nimalo macanom…
Jedino dobro u cijeloj toj nevolji bilo je vrijeme, koje se proljepšalo i domamilo mnogom mladih, neiskusnih ptičica na niske grane. Ali, moraš ih loviti kad ljudi ne gledaju, jer će te otjerati, a sigurno te neće usvojiti.
I tako od ljudi ništa. Osim "Šic!" ili udarca cipelom.
Nakon mnogo dana i mnogo ulica, Prozorski i Plaha su shvatili da će postati roditelji prije nego što ih netko usvoji; da moraju sami pronaći dom za svoju djecu. I eto, posrećilo im se: povjetarac ih je pomilovao blaženim mirisom kuhanog mesa. Povukao ih je za brkove, krenuli su za njim, preko ceste, iza ugla, ispod ograde, kroz zapušten vrt, preko zidića i evo ga, mali restoran s nekoliko stolova na ulici i krasnim smećem kod stražnjeg ulaza. I podrumom bez jednog okna. A u podrumu nikoga.
Bilo je kartona, bilo je krpa, bila je krasna hrpa potrganih stolica iza kojih je Plaha savila svoje gnijezdo.
Prve noći im se uvukao neki domaći mačak, ali ga je Prozorski junački isprašio; jednom se morao potući s trojicom zbog komada piletine na pragu stražnjeg ulaza u restoran (shvatio je da su to ljudi namjerno ostavili), a jednom ga je gazdarica zamalo isprašila metlom kad su on i Plaha došli piti vode iz kante koju je donijela za čišćenje oko stolova. Ipak, kad je vidjela da je Plaha trudna, pustila ih je. Čak im je počela ostavljati zdjelice s vodom i hranom ispred podrumskog prozora. Prozorski joj je zahvalio mrtvom krticom koju Plaha nije htjela. Trudnička posla!
A onda je počelo: trudovi. Bol. Strah. Mijaukanje. Psovanje. Šetkanje. Pa ležanje. Pa opet sve iznova. A on – potpuno beskoristan! Zaključio je da je najbolje da se makne. Sjeo je pred prozor i čuvao stražu.
I nakon tko zna koliko mijauka, tko zna koliko propuštenih tustih muha, nakon svih mogućih bezobraština drskoga vrapca i njegove bratije koji su ga zavitlavali iz obližnjeg grma, muk. A zatim sasvim sitni glasići.
Tri krasotana! Dva na njega, jedan na Plahu, njenu mamu, zapravo, objasnila je. Našušurio se od gordosti; od ljubavi za Plahu; od divljenja što su njih dvoje, svim nedaćama unatoč, uspjeli stvoriti tri nova života. Došlo mu je da je izliže od glave do pete, da legne na nju i prede joj cijelu noć… Ali, ona kao da je zaboravila na njega: lizala je mališane, gurkala ih na mjesto, ushićena njihovim tjelešcima, iako su više sličili miševima nego mačkama.
Od tog dana, Plaha je postala još plahija. Više nije htjela izlaziti s njim, stalno je lizala i prebrojavala mališane, zavukla se još dublje između potrganih stolica, a od njega se očekivalo da ih dvori. Provirila bi van samo da se napije vode i brzo obavi nuždu.
Za to vrijeme, Prozorski se sve više smucao oko restorana. Shvatio je da ljudi ne vole kad im se očohava o noge, ali ako stane ni predaleko, ni preblizu i snuždeno ih gleda, dobacit će dobre zalogaje. Osobito ako im nešto domijaukne ili zaprede na poslasticu. A i gazdarica ga je počela cijeniti nakon one krtice, pohvalila ga je da je dobar lovac, neka bude oko kuće… Pitala ga je za Plahu i kad će doći pokazati mačiće.
Ni on ih nije baš dobro vidio nakon onog prvog dana. Plaha ih je sebično čuvala za sebe. Samo ih je čuo, sve glasnije i sve gladnije. Uskoro im mlijeko neće biti dovoljno.
A onda ih je jednoga dana Plaha sve iznenadila. Kad je najmanje očekivao, u vrijeme ručka u restoranu, pojavila se s njihova tri sina, jedan ljepši od drugoga: prvi krupan i glavat, na njega, drugi malo trapav, zelenook, na njega, i treći čupav, mekan i zavodljiv, na nju. Svi su utihnuli. Odjednom su se ruke počele spuštati prema tlu, a u svakoj nešto fino. A Plaha, kao da ništa drugo nije ni očekivala, ravno do središta terase i samo žmirka. Ponosna mati! A on ponosan na nju.
Prvo su izgubili Čupavka. Neka djevojka koja je jela ribu jednostavno ga je uzela i strpala u torbu. I otišla! Plaha se uopće nije snašla. Nije joj bilo jasno. Polizala je Glavonju, OK, on je tu, zatim Trapavog, dobro, i on je na broju, ali netko fali, nema Čupavog, idem ponovno, Glavati tu, Trapavi tu, ali gdje je još jedan…? Uzalud joj je Prozorski objašnjavao da je tako bolje za maloga, da će mu biti dobro, bit će na sigurnom, imat će hrane u izobilju, Plaha se nije mogla smiriti. Danima. Opet je prestala izlaziti iz podruma.
Ali dečki su bili pravi hahari, njih nije mogla obuzdati – svugdje ih je bilo, na drvetu, na zidiću, na cesti. Koja je Glavatom došla glave. U trenutku, u zanosu kuhinjskog mirisa, u sekundi kad joj je izmaknuo iz pogleda. Vozač uopće nije stao. Gazdarica ga je brzo nekamo odnijela.
I na kraju, Trapavi… Njega je našao Prozorski. Glavu kod zida, ostalo kod smeća. Čovjek? Pas? Zvijer, sigurno. Odnio ga je daleko, u dvorište iza zgrada četiri ulice dalje. Prvo glavu, zatim tijelo. I zakopao ga, duboko, što je dublje mogao.
I tako su opet bili samo Plaha i on. Ali, ništa više nije bilo isto. Plaha je postala plahija nego ikad. I prema njemu. I nekako, kao da nikad nije bila potpuno s njim; uvijek je gledala malo mimo njega, kao da traži nekog…
Shvatio je da više ne mogu ostati kod restorana. Ne, ona tu nikad neće preboljeti gubitak. A taj život je gotov. Vrijeme je za novi.

Kaj je poanta? Ah, te divne macke, i ti grozni ljudi! Prica dobro pocinje, ali kraj je dosadno cmizdrav. Fakat, kaj je poanta?

Da ne treba imati djecu?

Ok, nisam u rezonanciji s pricom. Nadam se da netko jest.

Ajd ti radije na slikovni blog, taj je tvojem mentalnom sklopu shvatljiviji.

Zahvaljujem na prijavi, o, nepoznata prijavljivačice/nepoznati prijavljivaču! Fakat je nepoćudan ovaj zapis, a ja se skrušeno zbog toga kajem! ;-))

Ok, idem

Poanta je da si ti kokoš
i nebuš nikada vidjela
pravu kiticu!

Mnogo će džipova ulicama proći
ali se kitice nećeš nikada domoći!

meni se priča svidjela

Ni jahte,ni vile,
ni stanovi,ni kuće,
podariti ti neće
ništa kruće!

Meni se svidjela kokoš,
ha,ha,ha,haaaaa!!!!!!!!!!