Ručkić krčkić

Ljetni. Skitalački. Opasan i radostan, za tople automobilske haube i hladne sjene, za zvijezde u lokvicama i razuzdane buhe, za žegu i pusti grad, pun mirnih podruma.
I jednu toplu, uplašenu sjenu u najmračnijem kutu. Onome koji su Plaha i on htjeli za sebe. Nešto čupavo, crno, malo manje od Plahe, tiho jeca. Nije mačka. Ali ima topli, halapljivi jezik.
Lunjo. Tako su ga nazvali. Nije znao otkud je, nije znao kako je stigao ovamo. Sjećao se mame, sjećao se ljudskih glasova, sjećao se novina na koje je trebao piškiti, ali ne bi uvijek stigao. A onda kartonska kutija, auto i samoća. Nigdje nikoga.
Nije znao loviti, a jeo je više nego njih dvoje skupa. Ali Plaha je bila odlučna: ovoga ne da! Svuda ga je vodila sa sobom. Ni na tren ga nije ispuštala iz vida.
A Prozorski je shvatio da je Lunjo odličan marketing: ljudima su Lunjo i Plaha bili neodoljivi. Još nikada nisu tako dobro jeli! Hajde, bar neka korist od maloga…
Koji je postajao sve veći, sve crnji, sve šapastiji; i sve draži, čak i Prozorskome. A nije bio ni blesav: izmislio je cijeli nastup s Plahom, prvo krene ona, onda joj se on pridruži, lizne je, primi za šišak i malo nosi, onda legne, ona na njega. Ljudi bi se raspametili od divljenja!
I zato ih je izgubio.
Došla je jedna djevojka, mirisava na svježe pecivo i mlijeko i čistu dobrotu. I pitala ih je hoće li s njom. Njih dvoje, Lunju i Plahu. Njega nije ni vidjela, on je čekao u sjeni. Lunjo je bjesomučno mahao repom; Plaha je uzdizala njuškicu. Lunjo je krenuo. Plaha je pogledala prema Prozorskom. Djevojka je pričekala.
A Prozorski se stopio sa sjenom. I postao nevidljiv.
Vidio je da Plaha oklijeva. Znao je da ne želi otići bez njega. I zato joj se pokazao, samo na tren, i onda se okrenuo i otišao.
Neka idu. Nije ovo život za njih.

I tako je naš Prozorski izgubio još jedan život: nakon prozorskog i balkonskog, uličnog, očinskog i skitalačkog, sad ga je čekao usamljenički.
Da, potražio je Plahu i Lunju, i našao ih je, zaigrane u lijepom dvorištu, site i čiste. Plaha je bila punašna, očešljana i sjajna, ljepša nego ikada. Lunjo je bio ogroman, ali nježan kao pahulja.
Nije im se javio. Neka. Pokvario bi im užitak.
Ipak, svakog je dana svraćao da ih pogleda, bar na trenutak. Počinjale su kiše. Sve češće su bili u kući.
A prozorski je osvojio svoj kontejner u obližnjoj ulici. I imao je svoj čopor i nekoliko ženki, za koje nije osobito mario. Imao je gliste i buhe i veliki ožiljak preko čela. Naučio je nepovjerljivost i oprez. Bilo mu je dobro. Nije mu bilo loše.

A onda je začuo Glas. Onaj Glas sreće, koju je već zaboravio. Glas koji je izgovorio ime, na koje se nekad odazivao, ako je htio, naravno.
"Pa gdje si ti svo ovo vrijeme?! Znaš li koliko sam te tražio, raspisao sam i nagradu… Zašto si otišao? Zbog one moje? Joj, mačketino luda najdraža, pa zar si zbilja mislio da bih ja mogao biti s nekom koja ne voli mačke? Dođi k meni, hajde, nemoj se ljutiti… Idemo kući!"
Kući.
Idemo.
Kada. Veterinar. Frontline. Košara. Porcija. Krevet. Ah, balkon! Maženje, maženje, maženje. Uz respekt: ljud je konačno naučio.
A onda zvono na vratima. Miris svježeg peciva, mlijeka i čiste dobrote.
"Daj da vidim tog tvog macana. Joj, kak je lijepi! Ma, prekrasan je! Valjda će se slagati s mojima, što misliš? MORA se slagati, evo, dovela sam Lunjka da vidimo, joj, pogle kak Lunjko maše repom! Ma super, super, super! Pahuljica će ga sigurno isto zavoljeti…"

I tako su sretno živjeli do kraja života. Sedmog, osmog i devetog.
U sedmom je Prozorski bio Zaručnik, u osmom Suprug bez djece (nešto su sredili s Plahom), ponekad nevjeran, ali samo malo, a u devetom Mudrac.
Jer je puno toga naučio kroz život. Između ostalog i to da ne moraš sve naučiti na vlastitoj koži. Zato je sjedio na zidiću ispred njihove nove kuće i savjetovao mlađe mačke. A ponekad i pse.
Shvatio je da je ni devet života nije dovoljno da sve shvatiš; i da ljudima treba puno toga oprostiti, jer imaju samo jedan. Jest da je njihov dug, ali baš zato, jer uvijek misle da imaju još puno vremena. I da psi nisu baš onoliko bedasti koliko je prije mislio.

Jedan od najljepših doživljaja danas bilo mi je pročitati ovaj zadnji nastavak nekoliko puta. Hvala veg što postojiš i ovdje:)))

:)

Hej, bok, ete, baš sam si mislila jel buš ti ovo vlovil - znaš da kad prevodim stavljam puno zapisa, da se malo odmorim od dosađivanja :-))

Bok, Amygdala.

bome...s guštom sam ovo pročitala
da nije sretnog svršetka. još bih i zasuzila :)(

meni je baš taj sretni završetak malko tu mač.

podsjetilo me na jednu dječju knjigu..zaboravila sam naslov i autora..

žene žene
nikad zadovoljne

ništ čudno..obzirom da sam ju pročitala prije 40-ak ili više godina

Pa mora biti neizvjesno da bi se čitalo.

u toj knjizi je mačak čak preplivao rijeku da bi se vratio u svoj kontejner..a pobjegao iz tople kuće gdje su mu šape namazali mašću..kako bi ih oblizao u kući i tim činom potvrdio svoje priznanje doma..i ostao

A ja svim svojim pričama uvijek dam sretan završetak. Namjerno. Zato jer je i takav moguć. I jer je jako lako naprečac zaključiti da je sranje sranje pa to proširiti na cijeli život.

Ne znam tu priču, Ane.

Ovo sam pisala za publiku, priznajem. Na blogeru je počela neka spika o životinjama, ali i o pričama, i tak sam spojila jedno i drugo. Pred kraj mi se više nije dalo mudrovati o pričama, ovi se prepali da neću završiti, a ja onda sjela i napisala pravi pravcati mačji ljubić :-))

A priznajem i to da sam na priču sasvim zaboravila sve do ovih mačjih bloških prepucavanja. I onda je ponovno pročitala, i blogme, i ja malo zasuzila! Samu sebe sam ganula ;-))

Skužila sam! To je priča o mužu koji je pobjegao s ljubavnicom no kao i sa svakom ljubavnicom nije mu bilo suđeno, ali eto na kraju se vratio ženi, u sigurnost doma. Mudrost je došla s impotencijom.

uglavnom..vrlo slična tvojoj..al fakat se ne mogu sjetiti niti autora niti naslova.
za razliku od tvoje, ona priča ima drugačiji kraj..iako ne nužno nesretan.
Naime, mačak se ne da udomiti. Bježi natrag danima u staro dvorište (kontejner). I ostaje skitnica.

Viš kak svatko čita po svojem iskustvu, kokoši ;-))

Pa, upitno je što je kome sreća, Ane. Mačke u divljini, rekla mi jednom jedna veterinarka, mogu poživjeti i po 30-ak godina; meni je jedan kućni mačak (onaj markantni mačak Marko) doživio 20, ali ovi koje sam imala u kući s vrtom i slobodom za njih, blogme odreda postradavali ne navršivši ni 3. Jedino je Buco na lajni doživio 14, ali smo se u međuvremenu preselili natrag u centar.

:)

u vrijeme kad su mene nekaj na veterini učili, rečeno nam je da je životni vijek kućnih, domaćih mačaka u idealnim uvjetima 10 do max. 12 godina. Onaj tvoj starac od 20 godina je fakat izuzetak.

Je, izgleda da kod mene svi bar malo premaše normu :-)) Jooooj, evo, sredih još dvije kartice, sad moram izvesti Dušku. Možda još svratim smognem li snage za još karticu-dvije (neka službena dokumentacija, bezlični, gusti, činovnički jezik, ma, milina za razgaliti vikend!).

vas žene sumnjam da i Bog može zadovoljiti u vašim željama
kao što ni vi žene ne možete zadovoljiti mene u seksu, amen!

uau :)