Ručkić krčkić

Ne, ne bojte se, nije ovo još jedan tekst s receptom za sreću i nabijanjem na nos da VI takvu nemate... Jock. To su sasvim moje, sasvim osobne, sasvim idiosinkratične srećice. U kozmičkim, ili pak općeljudskim razmjerima, vjerojatno nisu neki krupniš, ali mene prožimaju od glave do pete.

Evo, ja se rastopim kad vidim svoju mačku u ovome kutku u koji sam povješala drage mi slike i novi sat, i da, svaki put kad ga ugledam, baš mi se svidi, uvijek iznova; i ovaj kutak u kojem je nekad bio glomazni stari kamin, a sad je elegantan stolčić s krletkom i komična mačketina na slici. A Duška... Ah, Duška mi je baš za dušu! I taj listić u njezinom brku me veseli, ta spoznaja da sam joj priuštila veselje, i da ga je malo donijela i doma.

I iskreno ću reći, da su moji mrtvi još uvijek živi, ove srećice ne bi bile dovoljne. I ja ne bih bila sretna. Jer, moji mrtvi su me unesrećivali dok su bili živi, dobrim dijelom i svojeg i mojeg života; ali, ja sam tu nesreću prihvatila, odnesretovala, usrećila ih koliko sam mogla, učinila za njih sve što sam mogla, i sad su oni za mene mrtvi, bez ostatka, bez tugovanja, bez grizodušja, bez neriješenih računa, uz shvaćanje, uz oprost zbog shvaćanja, uz objektivnu procjenu pravde i nepravde u našim odnosima, i ja napokon mogu biti svoja; samo svoja. I sretna zbog toga.

Kad si nesretna, a ja sam to uistinu dugo, dugo bila, onda ti treba puno malih srećica da bi uopće funkcionirala. Onda od drugih ljudi tražiš srećurde i ništa manje od toga te ne može zadovoljiti. Jednostavno, ne možeš od sebe ama baš ništa odvojiti da bi išta dobila od drugih, a drugi daju, ali i traže, nema bezuvjetne ljubavi. I životinje traže, ali imaju taj dar da skuže kad je oportuno, kad bi bilo dosta, poštuju tvoje navike i rutine. Mislim da je ljude strašno zaribao taj grozni ego, ta težnja da budemo u pravu, da to dokažemo svojom upornom postojanošću i kad treba i kad ne, a osobito nauštrb tuđe.

Meni je lijepo živjeti bez drugog čovjeka, a s ovim mojim dlakavim i pernatim srećicama. Da, možda tako kompenziram majčinstvo, možda odsustvo dvonožnih zajedništava, ali, molim vas lijepo, može li mi netko objasniti ZAŠTO NE BIH??? Čak i ako sam sve u životu pogrešno radila (a ja duboko u sebi osjećam da nisam, a taj osjećaj je temelj mojeg mira, pa tako i zadovoljstva koje se povremeno slije u sreću), ako nisam odradila svoju evolucijsku funkciju (a ja mislim da jesam, i da je evolucija baš na mojem primjer/k/u zaključila da je bilo dovoljno takvih), ako je moj život modularan u svojoj nesebičnosti pa sebičnosti, molim vas lijepo, neka mi netko objasni, ZAŠTO NE??? Kome to šteti?

Možda objašnjenje zaista postoji, ali ja ga ne vidim. Ja mislim da živim za sebe, isto kao što kuham za sebe, i da nema smisla pokusati nešto što mi nije fino samo zato jer određeni postotak čovječanstva smatra da bi mi to trebalo biti fino. Nije. Možda sam zato zakinuta, možda je to tzv. "ukus koji se uči" (acquired taste), možda ga jednog dana i naučim... Tko zna!

U međuvremenu, ne kanim zbog toga biti nesretna. Baš naprotiv!

ma pusti kaj je bilo....
kaj bi bilo da slucajno upoznas muskoga koji voli zivotinje...
bi li vise cistila po kuci ili vise zanemarivala zivotinje : )))

hahahahh sad si me sjetila...nemam pojma zasto...tvoje ime me potaknulo...
vegavega....ekoeko iz bonabona : )))
se sjecas toga : )))