Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U ovoj poluplavoj zori kišna koprena prostire se nad gradom. U protekloj noći bolesni um se hranio tvojim pričama i pamćenjima tvog pamćenja. Anđeli na zemlji gledaju me u oči i prate pokrete mojih usana, no ništa ne razumiju. Ne odgovaram ti na pitanje, dalek mi je još put do tebe. Ljudi su me ostavili na blijedim obalama mog života da skončam razvezanu dušu i položim je kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni ptice ni snovi. Svakog trećeg dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uvijek uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da skončam razvezane duše?

Od zore sam budan. Čitao sam te. Predivno ali teško za mene.

nakon sinocnjeg nokauta(komentar o zdravlju)jutros sam uzeo odmah procitati danasnju misao.....---Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da skončam razvezane duše?????????????????????????

Pisem ti ove stihove
NE ZA USPOMENU, jer ona blijedi,
NE ZA SJECANJE, jer ono nestaje,
VEC ZA LJUBAV KOJA NIKAD NE PRESTAJE!

Noć je, kasna noć. Sjedim na stolici a pokraj mene na kauču leži ona. Spava. A ja sam budan, i gledam ju. I da hoću, ne bih mogao zaspati. Kao opčinjen sam. Tako je predivna, ne mogu skinuti oči s nje, a ne želim trepnuti jer imam osjećaj kao da bih onda nešto propustio. Tako mi je blizu, a ja joj ne smijem prići, ne smijem leći kraj nje i zagrliti ju, držati ju tako do jutra uz sebe... Obgrlio bi ju cijelim tijelom i nebi ju puštao, kao da ne postoji sutra, gladio bi joj kosu, prislonio glavu na njeno tijelo i slušao joj srce, slušao krv kako teče njenim žilama, slušao njene misli i čuo svaki njen pokret unaprijed. Moja koža vrišti za njenom kožom, moje oči traže njen pogled, žilama mi teče njeno ime. Kad bi je samo mogao pokriti kakvom dekom i podragati ju nježno po licu i zatim ju samo nastaviti gledati, sretan što barem nešto moje ima uz sebe.

Probudila se. Mom uživanju je sada kraj, jer je moram prestat mazit pogledom. A drugačije je ne mogu mazit. Volim svaku njenu molekulu, volim njenu dušu, volim sve ono što je ona, sve što čini nju, i dobro i loše.

Volim ju, i tisuću tisuća puta ju volim! Ona to zna.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr