Životinjsko carstvo

guten Morgen

I tebi, krelec!

Danas bih trebala biti brza i zaigrana kao ova mačka, ali jock. Već u srijedu popodne me smlavi umor pa četvrtak i petak probauljam na autopilotu.

A onda me susjeda M pita jel se ja nešto ljutim na susjedu V, jerbo joj je ova rekla da sam je neki dan samo pozdravila, i da se valjda zbog nečega ljutim, a ona ne zna zbog čega.

I susjeda M i susjeda V su u pemziji i imaju svo vrijeme ovoga svijeta u okviru svojeg vijeka; štoćereć, susjedu V nemreš samo pozdraviti, nego onda riskiraš još najmanje 15 minuta ćaskanja na ulici. A ja za to nemam ni cajta, ni volje. Ako je za ćaskanje, ajmo mi sjesti, još bolje, izvaliti se, ma, ni ćaskati ne moramo, ajmo se izvaliti u tišini pa da ja malo dremnem.

Naravno, obje susjede se deklariraju kao jako zaposlene i kukaju kak nemaju ni za što vremena od silnog nakuhavanja zimnice, TV serija, posjeta unucima, pranja kose i odlazaka po špeceraj.

Jedva čekaju da i ja odem u pemziju pa da onda skupa kukamo kak nemamo vremena iz svima razumljivih razloga (za promjenu).

ja u pemziji, trenutno vremena na pretek, ali nikog za ćaskanje
u krugu od parsto metara.

Bome da ne odem u dućan nebi niti znao da još ima živih ljudi na svijetu.

Pomalo mi počinje dopižđavati tišina od koje zuji u ušima,
bol u leđima od izležavanja, zarobljenost u kući radi divljeg vjetra.

Iako znam da će mi to još prije dopizditi, slijedeći tjedan krećem.
Jedino što me prcka je kada krenem onda kao tele bauljam mjesecima, nadovezujući jednu obavezu na drugu.

Polagano zaključujem da bih trebao smisliti kombinaciju za pravu, laganu pemziju.
Što znam, možda neki vrt, desetak maslina, raditi zimnicu. Ma nemam pojma, u tome još uvijek
ne vidim nikakva smisla.

Sad se fino idem iz čiste osvete prema trenutnoj umrtvljenosti
provozati dvadesetak kilometara na biciklu. Tek da malo ispustim
dušu, a i super mi je tuširanje poslije toga.

Ma, mene umori već sama riječ "obaveza". Kad nešto nije "obaveza", ja to obavim ni ne osjetivši i sve mi je super. Ali, kad je obaveza, ufff... Izgleda da imam problem s autoritetom - neš ti meni obaveze nametati! Ja ću to odraditi bez obaveze!

(heh, upravo sam skužila zašto moji studenti, za razliku od ostalih studenata, pišu zadaće, koje su onda moja obaveza: jer nisu obavezne. Ako ih napišu, dobiju neke bodove, ako ne, nikom niš, skupe bodove kroz obavezne testove. Koje mrze. Ali vole neobavezne zadaće - pazi, tehničke struke! Ne neki literati!)