Životinjsko carstvo

Buldog,onaj što tuće mačka Toma u crtićima.

buldogica, simptomatičan položaj nogu...i roza grudnjak

Je,htel sam i to reči,čim sam vidjel roza brushalter.

Jojojoj, jojček, Rextorček, pa kaj više ni kae žemsko ne raspoznaješ??? Ccccc... Predoziral si se Iskričarkama.

Imate praf profa,moral bum se odmoriti od njih na tjedan dana.
Samo teško mi ide kad me stalno neki vrag tjera k njima.

Zločeste žene hoćeju zavesti mene.

Gle ti ovu eksploziju blogova u rasponu od 10 minuta, između 9 i 5 i 9 i 25!

Mene rano dignu moje krznate budilice. Ali, ne bi im uspjelo da ja već tak i tak nisam budna.

nagradno pitanjce za milju bilo čega. Ima li ovdje netko tko je pročitao od slova do slova baš sve komentare
kod iveka astalnog?

I gušt mi je doć ovako rano, dok nema nikoga... Eh, sad sam se sjetila, jednom davno sam napisala da me blog rano ujutro podsjeća na kolodvorski bife, ono, pune pepeljare, par pijanaca kunja po uglovima, krmeljava i otresita konobarica pere čaše, aparat za kavu se još nije zagrijao.

Ja nisam, krel. Sam sam pogledala tko razovara i vidjela da su to on i sikki. A sikki uvijek nabije puno komentara, od kojih neki imaju smisla.

razGovara

simpa su bile i one barice ispovraćanog sadržaja želudaca posljednjih noćašnjih gostiju.

U stvari, samo sam virnula u ovu virtualnu birtiju, a onda išla izgubiti nekoliko partija pasijansa, namjerno: igram onaj Action Solitaire, a mrsko mi je da mi netko ujutro nabija oštri ritam. Onda ja fino izgubim sve partije i krenem ispočetka, polagano.

bez gumenih čizama do devet u jutro nisi mogao u birceve na autobusnom i glavnom kolodvoru

To nis vidla, krel, blogu fala, ne bi mi prijalo prije kave :-((

joj kako mi sjećanja naviru na šatro stara dobra vremena, valjda tako mora biti u starosti

Očito nisam dugo putovala... A onda kad jesam, valjda su već počistili.

prisjećam se tako života u predgrađima Zagreba sve do gotovo sredine sedamdesetih

ispred svake kuće pumpa za vodu, jutarnje razgibavanje jača imunitet.

iza svake kuće na najudaljenijem mjestu drveni zahod, da tada se to zvalo zahod, a ne wc.

Ja se sjećam da je na Cvjetnom bila takva pumpa. I da smo si znali napumpati vode u ruku i popit.

i tak, bila su jako romantična ta "stara dobra vremena"

I ponekad se prenerazim kad vidim na filmu kak su smiješno izgledali auti koji su se vozili u vrijeme kad sam bila dijete.

ustajanje ujutro u pet, jer pravi su trudbenici već u šest bili na radnim mjestima, pa prvo na pumpu se podaprat,
a ako je pumpa bila smrznuta podgrijati vode iz kante koja je u kuhinji bila dio namještaja, pa lijepo
zalijevati pumpu dok se ne odmrzne.

Ovo je bio naš prvi auto:

http://goo.gl/Lq0K2t

prije ceremonije podapiranja svakako je valjalo otrčati do zahoda, a u njemu je nesmrdljivo bilo jedino zimi dok je sve smrznuto.
Bila je zgoda ići do tog zahoda na minus desetak stupnjeva. Prava romantika u ta dobra stara vremena.

Eh, da, sjećam se nekakve limene kade koju smo dugo, dugo čuvali, ne znam zašto, valjda iz sentimentalnosti. Da je sad imam, vjerojatno bih u nju zasadila nekakvo cvijeće.

Je, dragi moj, boža i ja smo skupo platile takvu zahodsku romantiku prije nekoliko ljeta!

Normalno da je u zimsko doba na prozorima spavaćih soba, ako ih je uopće i bilo, bio podebeli led, koji je zahvatio više od pola površine prozorskoga stakla.

Retro je sad u modi: cvrljive tzv. "organske" voćke, shabby chic ilitiga lažnjak stari namještaj, sve te stvarce koje smo godinama čuvali jer nismo imali love za nove, ili su nove bile na dlaku iste kao stare.

bila je to romantika, par praznih petlitarskih limenki kiselih krastavaca, uzetih preko veze iz fabričke menze, a u limenkama posađene lijepe kate koje su se kočoperile gotovo ispred svake kuće u tim našim romantičnim predgrađima.

Je, toga se sjećam, ili se sjećam prepričavanja te zgode: još smo živjeli s djedom i bakom, ja sam spavala s mamom u krevetu, a mama je ostavila otvoren prozor preko noći - snijeg nam je napadao preko cijele perine, koja je, srećom, zaista bila punjena perjem!

časkom obaviš zahod, malo se brzinski podapereš, malo tko je uopće zube i prao, i trk do tramvaja koji kao po pravilu svakome bio udaljen barem petnaest minuta marševskim korakom.

Pa kad su mi starci kupili prve traperice, indigo plave iz Vartexa, a ove me tak pofarbale po nogama da se danima nisam mogla oprati! Pa onda u Trst po levisice.

upadaš u tramvaj iz kojega su virile ruke, noge i ostali viškovi trudbenika koji nisu u cijelosti mogli stati u njega. Kondukter je bio na svom mjestu i svakoga zapitkivao, ravno ili prelaz, a svako toliko bi zaurlao, sredinaaaa idemo naprijed.

normalno da je u tramvaju smrdjelo toliko da se je čak i dimilo, ali to su tada bili standardi. Danas bi pola tramvaja palo doslovce u nesvijest kad bi se ti mirisi pojavili u tolikoj koncentraciji.

Kad sam ljetos čistila stan, našla sam jedan blok starih tramvajskih karata. I pospremila ga, neka ga, ali nemam pojma gdje je. Sad vjerojatno nekaj i vrijedi kao starina ;-))

A pušenje u kinu? Mislim na cigarete, naravno.

normalno da su ti žene iz prigradskih sela jebale mamu sa košarama u kojima su sumanuto jurile put placa kako bi zauzele bolju klupu. Oprostite je bilo nezamislivo čuti. Normalno je bilo zadnje tri stanice da pola tramvaja zapali pljugicu.

A u košarama živa perad, naravno.

Pušilo se u bolnicama do samo prije dvadesetak godina. U svakoj su čekaonici bile one visoke cjevaste pepeljare.

Moj stari je od svojih đaka redovito dobivao živu perad na dar pred kraj školske godine. Onda bi se to kočoperilo po našoj lođi dok netko od odraslih ne bi izvukao najkraću slamku i to priklao; ili smo slali dalje.

Ah ta dobra stara vremena. Televizija se gledala u izlogu name na kvatriću ili trgu, gdje je kome bilo bliže.

Jednom su nam šarani okupirali kadu dobrih tjedan dana.

Mi smo imali svoj telkač, mislim da je bio Phillips, i cijelo susjedstvo u kući prilikom bitnih događaja. Ali program nije išao svaki dan (utorkom ili četvrtkom nije bilo niš), i mislim da se emitiralo do devet ili deset uvečer. A onda je radni narod išao spavati, jer se ustajalo u pet ili šest.

Kad je televizija masovnije penetrirala u domeve predgrađa bio je jedan program, a on bi počinjao u pola osam pa trajao do kasnih sati. Sve bi završilo već oko deset sati i pali na ćorku jer ujutro si opet trudbenik.

Bila su to dobra stra vremena, ne povratila se nikada.

More su momčići i cure iz tih predgrađa redovito prvi puta viđali oko svoje petnaeste godine, a kad bi putovali prema njemu već bi od Karlovca pogledavali i isčekivali iza kojeg će ga brda ugledati.

Pa, preživjeli smo ih i nismo ni mislili da nam je baš jako loše. Valjda nije ni bilo. Bilo bi nam loše da sad opet moramo tako, ali samo zato jer smo se navikli na drugačije.

Idem ti ja sad malo van, protegnuti svoje i Duškine noge. Ajd, sve najbolje, znaš već i tak to :-))

u tim zagrebačkim predgrađima žene, majke, domaćice su bile boginje gastronomije. Svakoga su dana iz ničega morale napraviti nešto. svake trudbeničke obitelji bio je prepun ajnprin juhe, pure ili žganaca, ovisno o porijeklu trudbenika, najlošijih kobasica koje svijet pamti, picek se jeo tjedno, i to uz ceremonijel. Ah ta dobra stara vremena.

ovo i drljam stoga što me malo, ali skroz malo živcira mantranje o nekim prošlim vremenima kao idealu. Nama koji smo bili bilo je super, jer za bolje nismo znali. Gledajući iz današnje perspektive ne žalim za sekundom tog vremena.

mislim si nešto da će mnogi reči, ili pomisliti. Da tebi je tako bilo kad ste bili sirotinja, ali mi smo imali. E, bila su to vremena kada gotovo nitko osim partijskih moćnika, ili zaostalih kulaka nije imao. Sve gola sirotinja, jad i bijeda. No mnogi su trljali ruke, jer dočepali su se zagrebačkog predgrađa. Pokušajte samo zamisliti odakle su utekli kad im je u zagrebačkom predgrađu tog vremena bilo dobro.

i, nisu bila dobra
meni osobito '90-te nisu bile dobre
ali, postojala je u društvu vjera u bolje sutra