Ručkić krčkić

Danas ne radim niš što inače radim nedjeljom - jednostavno, kak mi dođe! Slijede mi dva ispitna tjedna, malo predaha od uobičajenog rasporeda, od šablone... Iako, volim ja rasporede i šablone: daju ti slobodu da ne misliš o njima, da ih odradiš na autopilotu, a misliš što god te volja.

Ne znam koliko je ovdašnjih blogera imalo prilike (ili sposobnosti) spoznati radost slobodnog mišljenja: neuciljanog, rasposjasanog, neopterećenog? Niš ne filtriraš, ne, ne, ne, ne, ako ti se misli o brisanju prašine, misliš o brisanju prašine, ako o najboljem orgazmu ever, misliš o najboljem orgazmu ever, ako o smislu Bitka, Bića i Bivanja, onda o tome... I neizostavno nešto smisliš: uvijek ti s očiju spadne komad skrame, uvijek proškiljiš na nešto bitno, uvijek se nešto promijeni, jer je nemoguće misliti drugačije, a ponašati se isto. Bar meni.

O čemu ja razmišljam kad ne moram razmišljati ni o čemu? Hm. Paaaaa, uglavnom o prozirnosti stvari, onako kako ih Nabokov definira u romanu "Transparent Things" (c/p iz prijevoda na engleski, ne znam gdje je moje hrvatsko izdanje:

When we concentrate on a material object, whatever its situation, the very act of attention may lead to our involuntarily sinking into the history of that object. Novices must learn to skim over matter if they want matter to stay at the exact level of the moment. Transparent things, through which the past shines!

Man-made objects, or natural ones, inert in themselves but much used by careless life (you are thinking, and quite rightly so, of a hillside stone over which a multitude of small animals have scurried in the course of incalculable seasons) are particularly difficult to keep in surface focus: novices fall through the surface, humming happily to themselves, and are soon reveling with childish abandon in the story of this stone, of that heath. I shall explain. A thin veneer of immediate reality is spread over natural and artificial matter, and whoever wishes to remain in the now, with the now, on the now, should please not break its tension film. Otherwise the inexperienced miracle-worker will find himself no longer walking on water but descending upright among staring fish. )

i nerviram se zbog toga što sam još uvijek "novajlija" u tom prozirnome svijetu, što mi je teško stati na utilitarnosti (predmeta, odnosa, osobe) i što uvijek uronim u priču koja me se ne tiče, ne treba me se ticati, a zapravo me ni ne zanima, samo mi je neodoljiva...; ili o sasvim praktičnim, sasvim utilitarnim temama: kako očistiti staru kadu (za Pam, ako nije prekasno: najbolja čokoladna krema za glazuru je tzv. ganache krema - rastopiti čokoladu u slatkom vrhnju/biljnome vrhnju za kolače, koje ne smije uzavrijeti, i pustiti da se ohladi), kako smanjiti troškove jer mi je preteško (iako ne nemoguće) povećati zaradu, je li student X zaslužio četvorku ili peticu... I u tim temama, neizostavno, stignem do bar parcijalnog rješenja.

Ali u VAŠIM pričama ne. A pričam si ih.

I vama se te priče ne sviđaju, ne kad se prepoznate u njima, jer (pretpostavljam) vi sebi pričate neke druge, u kojima ste drugačiji junaci, a junaci jeste, i u mojima čak, jer ja se gnušam antijunaka, ne vidim smisla razmišljati o njima, iako ih ima, previše ih ima, ali za mene, u mojem narativnom svijetu, antijunaci su uporište i temelj svakodnevnog junaštva koje prelazi preko njih i grabi izvan kutije, izvan šablone, izvan rasporeda, kad može, a ako ne može, onda bar gleda izvan njih i bar zamišlja drugačije.

Priče koje si ja pričam o vama nisu beznačajne, nisu bešćutne, nisu bez sućuti: u njima ste UVIJEK blistava čestica koja se bori za svoj dio mikrokozmosa, koja gorljivo želi biti upravo ono što jest i u tome biti korisna; i koja je UVIJEK bar malo zaluđena upornijim, trajnijim sjajem drugih čestica; koje niste. I ne možete biti. A sve je to zbog masovnih medija. Inače bismo svi bili sretni u neznanju. I ne bih vam ja išla na jetra svojim uvidima.

Ne, kad napišem što vidim, nije to zbog vas, da biste vi bili sretniji, to je naprosto uvjetovani refleks, ona fascinacija drekom koju sa simpatijom gledamo kod djece i malih životinja, a kod odraslih samo ako je umotana u neprozirni papir koji asocira na darove ili obilje u špajzama. I jako mi je žao što ste tako jako razočarani (sobom, mnome) kad ni vi ne možete odoljeti napasti pa odmotate papir i ugledate prozirnu spodobicu koja se koprca, jer valjda, za razliku od mene, u toj spodobici ne vidite junačinu u nastanku, nego samo spodobicu, koja vas jako neugodno podsjeća na vas same.

A ja zaista mislim da smo svi mi bar potencijalni junaci, ne samo egzibicionisti: svi mi koji smo došli ovamo i razgolitili se, ponekad u sasvim pogrešnom uvjerenju da pokazujemo svoje najprivlačnije atribute, ponekad samo zato jer više nismo mogli trpjeti stegu uniforme, ponekad iz povodljivosti, jer smo mislili da se to tak radi i da to rade i svi drugi... I kad ja ugledam obješenu sisu ondje gdje neka nikad dovoljno fatalna žena vidi mamac za potentne i potencijalne, nije to iz zlobe, nego iz oštrovidnosti koja i meni samoj ide na živce, a kad se tome nasmijem, također nije iz zlobe, nego zato jer mi je zaista smiješno, a uz smijeh uvijek ide i puno sućuti; i ja zaista navijam da naleti na nekog tko će tu sisu vidjeti dovoljno dobro, kao mamac, kao obilje, kao iskustvo, kao obećanje, kao nadu, kao ispucanu plodnost, kao užitak koji je bio i još uvijek zna biti.

Mislim da ću opet početi pisati. Ne o sebi, kao do sada. O svima nama. Lijepo je primiti u ruke ishode svojih misli.

Hvala profa na slikici vašeg peseka
i počastili me njegovom ljepotom.
Sada se odmah bolje osjećam.
Nemojte nikada zaboraviti na nas
željne nihovih fotografija.
Ugodna vam nedjela...

Kako lipi pesek,kako mu je ime,
jel Duškica Puškica?

Krasan pesek,obožavam ih!

Rexše, imam ja i sliku svoje sise. Čak nije ni obješena (sisa, ne slika, jer slika jest). Ali mi nekak neugodno to stavit ovamo pa da se svi dive i zavide ;-))

Inače, besmislice uglavnom sasvim dobro podnosim na slikovnim blogovima, ali ne na matičnome. Tak da svi "rex" blogovi upravo stječu odlične šanse biti upodrumljeni dok se ne oporave od besmislenosti. :-))

Ne triba vama stavljati slike vaše sise,
dovoljno je bilo ono što se do sada vidjelo,
čime ste dokazali svoje pune kvalitete.
A ovo upodrumljavanje?Nadam ste da ste
dovoljno inteligentni da vam se to nebi isplatilo
na duge staze,bilo bi kontraproduktivno za vas.
Ja ću ipak paziti da vas ne bi morao razočarati.

Jesan gentleman ili nisam?

Osim toga,jeli to piše "svi Rex blogovi."
Jeste li se zabunili ili ste Vi vlasnik bloga
da možete to tvrditi?

Jer,ovo je ozbiljna prijetnja i nameće mnoga pitanja.

Rexše, o tebi još uvijek nemam priču: mislim da si manje glup nego što se praviš, ali vjerojatno i manje pametan nego što bih ja voljela; mislim da si prosječniji nego što bi htio, a manje prosječan nego što većini paše. E, sad, ta tvoja neusklađenost je vjerojatno dio problema koji imaš, a ne želiš, a blogme ga ne želim ni ja. Ukratko, nisi mi mrzak, ali me nimalo ne nadahnjuješ.

Sad ću ja malo svoju priču:

Kad sam bila mala, a kasnije mlada, puno sam pričala: mislila sam da se s ljudima ne "nalazim" zato jer (se) nisam dovoljno objasnila.

Kasnije su mi objasnili da treba i slušati, pa sam umuknula i počela sluštati. Ispalo je da čujem (i vidm) više nego što je bila namjera sugovornika.

Onda su mi rekli da je Ok to što ja vidim i čujem, ali da ne treba sve reći. I da je to taj društveni fine tuning. I mogu ja to. Ali mi je vraški naporno. Jer si mislim, pa kojeg vrapca JA imam od toga??? To da se netko drugi dobro osjeća u mojem društvu? A da je meni dosadno? Ma, zajebi ti to!

Tak da sam vam ja najšarmantnija ja u svojim najutilitarnijim i najpovršnijim odnosima: s prodavačicama, majstorima i inim uslužnim profesijama. Jer tu mi se FINANCIJSKI isplati biti prilagodljiva.

A to hoćel netko u nirvanu, novi red postojanja i tsl, jebe se meni! Zakaj bi se MENE to ticalo? Meni je žao što je većina čovječanstva bar 50% gluplja od mene, ali dovoljno sam stara i inteligentna da shvatim da se to ne može promijeniti i da se stoga trebam ponašati sasvim utilitarno: ako od tih glupih ljudi ima neke koristi, potruditi se da je daju dobrovoljno; ako nema, pustit ih na miru, jer bi jednom mogli biti korisni; a ako štete, nemilice odjebati.

A emocionalni mish-mush? To si generiram sama kad voda dođe do ušiju. Kao čarobnim napitkom, zaljubim se u prvog imalo sličnog onome što bih željela i ispucam ljigu sve dok na meni ne ostane nimalo sluzi. Pri punoj svijesti da za to ne treba davati nofce, kvadrate, potpisivati ikakve ugovore ili pristajati na inkomodirajuće uvjete.

Ajde gospođo,budite ozbiljni sada.Nije me briga jeste li nadahnuti
ili niste mnome.Niti vi mene ničime ovdje ne nadahnjujete i nemojte
si umišljati.Ponašajte se razumno i smanjite svoju superiornost,
jer time nećete ništa postići osim netrpeljivost koju izazivate.
A što se tiče moje inteligencije,nije me briga smatrate li me idiotom
ili bilo kime drugim.To je čisto problem vaše percepcije i zadržite ju
za sebe.Niti me zanima,niti mi je potrebno znati sviđam li se ovdje
bilo kome.A Vi,ako vam je stalo,stavite na ignor sve Rex blogove pa
izazovite lavinu neslučenih razmjera koja nam nije potrebna po radi
malo kratkog fitilja.
Lijep pozdrav profa,neću vas više smetati u vašoj komociji.

I za to mi nikada nisu trebale sise, guzice, noge ili bilo koji tjelesni atribut: seksualnost je u glavi. Ne samo mojoj. Kad se meni hoće, blogme se hoće i onima oko mene, ako ih ja hoću. Tak da drage poršeovke zbilja nemaju kaj zdvajati, nek se samo malo maknu od svoje trupine, i sve će opet biti onako kako bi one htjele da bude.

Rexše, nisam ja tebi došla u goste, nego ti meni. Kad ja nekome dođem u kuću, ako taj traži, skinem cipele ili ne pušim. Ako mi se to ne da, ne idem k njima. Dakle, čemu se sad jediti što ste ugošćeni upravo onako kako su ugošćeni svi neznanci u mojoj kući, tj. objašnjavanjem elementarnih pravila ponašanja? A jebeš kuću u kojoj samo pametni smiju sjesti.

"U mojoj komociji", kaže on. A nema pojma koliko mene inkomodira komunikacija na razini koja je njemu prihvatljiva! Ili bilo kome od vas. Ja ovamo dođem komunicirati kako mi se hoće, a bez posljedica koje ne bi bilo moguće ignorirati ili sanirati. To zbilja rijetko nađem i zato jako cijenim i dižem gdinu Reniću i upravi Iskrice spomenik što mi to omogućavaju bez plaćanja članarine, jer da ju moram platiti, zapitala bih se je li to uistinu na listi mojih prioriteta, a bilo bi mi vrlo neugodno ako bih si morala priznati da jest.

Sve u redu profa,cijenim vašu kuću.
Zato i kažem,ne želim vas gnjaviti onime
što vam ne paše.Nemam vas namjeru
ničime uznemiravati što bi vas iritiralo.
Lijep dan vam želim.

Hm. Pomirljivost uz prijetnje? Mislim da ne bi prošlo. Radije ću čitati nelaskave pjesmice o sebi.

Osvetoljubivost je znak sitnodušja. Nažalost, to sitnodušje i ja imam i jako smeta mojoj junačkoj predožbi o sebi. Ali, hebga, što je - tu je, nemreš bit velik a da prvo nisi bio sitan, a u nečemu uvijek ostaneš sitan. Ako si samo krupan, onda si napuhan bez temelja sitnarija.

Nego, zašto Duškina slika? Zato jer je Duška jako uredna: ima neodoljivu potrebu pospremiti sve svoje igračke. Kad se igra, razbaca ih kojekuda, ali kad je igra gotova, sve ih spremi u svoj krevetić. Duška je prava mala udavača i sad se ja pitam, hm, je li moja komocija vrijedna toga da joj uskratim kratki brak i potomstvo? Još nemam odgovora.

Osim toga, danas ne pospremam zato jer se Duška dušmanski čoha i tako si skida čuperke dlake, koji, naravno, prijanjaju uz tepihe. Sutra idemo na pregled i valjda će dobiti neku terapiju, tak da zauganje danas i nema osobitog smisla.

Inače vam ja jako volim rituale. Npr. imam svoju jutarnju i svoju popodnevnu pepeljaru; svoju jutarnju i popodnevnu šalicu za kavu; svoju čašu za vodu, za vino i za jako fino vino. U ladici imam 4 vrste papirnatih salveta, svaka za drugu vrst raspoloženja. Pušim dvije vrste cigareta, jednu za ovisnost, drugu za gušt. Ukratko, moj svijet je jako osviješten, a zato jer je osviješten, ima jako puno pravila, a ta pravila služe slobodi, jer je glupo mozgati o tome zašto mi neko jelo nije savršeno, a odgovor je u salveti, koju je zaista lako nabaviti.

Često pomislim da ljudi generiraju tak puno zlovolje i zluradosti naprosto zato jer nisu spremni osvijetiliti i osvijestiti svoje vlastite kompulzivnosti, pa onda zajebavaju neku konobaricu da im kava nije dobra, a zapravo je stvar u tome da bi oni kavu u drugačijoj šalici... Eh, sad, nemreš kafiće prisiljavati na šalice, ali si možeš doma priuštiti kakvu god šalicu želiš. Ja volim skupe, od tankog porculana, i duhovito oslikane. I imam ih. Nekoliko. I kad god moram ispiti kavu iz neke ružnije, spoznaja o postojanju ovih mojih prevlada neugodu debele keramike i kava u njoj mi bude sasvim dobra. Jer izdvojim kavu od keramike.

Tak ja izdvojim i vašu zloću od vas. Vjerujte mi, ja zaista uvijek vjerujem da ste vi bolji od ambalaže u kojoj se ovjdje prezentirate. OK, ako već ne bolji, bar malo veći i drugačiji. Mislim da bi me satrala spoznaja da niste; da NIKAD niste.

Ali, uvažavam mogućnost i da većina nije. To je onda sumoran svijet. I ja kažem "aleluja" kad shvatim da s tim svijetom ne moram imati ikakve bliske veze. A zbilja ne moram. I ZNAM da ne moram. I to je super.

Znam da ću o budaletinama koje zaista jesu budaletine kakve se ovdje prikazuju eventualno ovisiti kad onemoćaju sve moje tjelesne i umne sposobnosti, a da će količina njihove budalaštine u odnosu na mene ovisiti isključivo o mojoj platežnoj moći. Nažalost, ta neće biti osobita, i vjerojatno će me dokosurati neka budala. Bilo zbog glupe nekompetentnosti da mi postavi dijagnozu, bilo zbog glupe zagrižljivosti da mi ne pruži odgovarajuću njegu ako ne primi šušku. Ali, tu ja niš ne mogu, ni sada, ni ubuduće, pa ne vidim svrhe udobrovoljavati takve elem da bi se pokazali točno takvima kad mi zatrebaju.

Heh, sad sam se sjetila one neke "smiles"-nešto, koja je od The Babe posudila 500 kn još prije 6-7 godina i nikad joj to nije vratila: ta radi (ili je radila) u staračkom domu u koji ću ja najvjerojatnije kad steknem uvjete za to. Dakle, ta "smjehuljica" bez pardona kopira tuđe blogove bez navođenja autora, a onda je još bezobrazna kad joj auto(ica - CCejka, u jednom slučaju kojeg se sjećam) ukaže na "previd". Meni se predstavila kao psihologinja, a ispostavilo se da je jedva srednju završila. Dakle, laže i krade bez imalo grizodušja, i takva brine o starčekima; o meni valjda neće, valjda će i ona onemoćati do tada. No, koliko znam, ima djece. I čisto sumnjam da ih je bolje podučila.

Što navede neku osobu da se ponaša izvan kodeksa kulturološki prihvaćenog morala, u našem slučaju, biblijskih 10 zapovjedi? Ponekad inteligencija, jer neke od njih u suvremenom društvu zaista nemaju temelja (npr. ona o neradnoj nedjelji, koju oš-neš prekrši svaka prodavačica u Konzumu ako kani preživjeti), ali puno češće teorija o preživljavanju, tj. uvjerenost da nam je tak loše da smijemo poduzeti sve što želimo kako bismo preživjeli. Međutim, sve što želimo nije isto kao i sve što moramo, a najčešće nam i nije tak loše da bismo išta morali - samo smo lijeni; ili glupavi.

Na blogu, npr., ništa ne moramo: zato se i ne moramo predstavljati titulama koje nemamo ili uvjerenjima koje ne poštujemo. Ako mislimo da moramo, to je kompulzija koja porijeklo vuče daleko izvan bloga, i koje se sevap riješiti.

Na primjer, ja sam došla na Iskricu uvjerena da mi treba seks, i to neopterećen, jednostavan, izravan seks s ljudima koji shvaćaju tu moju potrebu, a pride su me sposobni poštovati uz tu potrebu. Dakle, to je bila ILUZIJA. Ja takav seks NISAM trebala, naprotiv, ja sam trebala duboki, korijenski, obvezujući seks kakav sam do tada imala, a koji sam ovdje htjela olako nadoknaditi; a ovdašnji muškarci nisu ni približno dorasli prihvatiti neobvezujući seks i pride poštovati ženu koja ga s njima prakticira. Jer, takvi su me mogli utješiti zbog gubitka namirdbe onoga što zaista trebam; ali ja nisam bila spremna, niti jesam, niti ću biti, trpjeti uvredu nepoštivanja mojih izbora i posljedično osobnosti naprosto zato jer nešto trebam. Pa onda radije budem potrebita u tom aspektu, a namirena u ostalima (ajmo reć, važnijima; iako možda nisu, al nad njima imam kontrole).

Vjerojatno je moja sreća to što niš perifernoga nikad nisam povezivala sa svojom seksualnom namirdbom: kod mene je uvijek bilo ili oš-ili neš, a ako neš, jebga, ajmo dalje. Dakle, ja nikad nisam mislila da trebam biti drugačija, ili se drugačijom doimati, naprosto zato da bih se pojebala; ili da bi me netko volio. Jer, ako voli iluziju, onda ne voli mene, a meni se ne da i neće održavati iluziju kako bih imala iluziju da netko voli MENE.

Međutim, opet, shvaćam ja sve te bloške lažljivice i lažove: ne obmanjuju oni druge, nego sebe. Njima je problem SEBE doživjeti poželjnima i/ili vrijednima ljubavi, zato sebe ni ne nude, nego neki svoj alias; a kad ih netko "prepozna", onakve kakvi jesu, bez obzira je li to prepoznavanje dobrohotno ili zlobno, eeeee, to je odma mrski neprijatelj, jer oni su SAMI SEBI najmrskiji neprijatelji. Oni sami sebe ne mogu voljeti. I tu smo opet u žutilu za ograničene žene. Zbilja mi je mrsko priznati da to žutilo u ovom aspektu zbilja drži vodu. I to ne samo za žene.

Pita me sad na naslovnici jel se mogu zamisliti s nekim starčekom od 60+. Ne mogu. Gade mi se takvi. Iako mi je šezdesetica relativno blizu, ali jebiga, još ja nisam u njoj, i jednostavno mi se gade ti dedice, jer to za mene JESU dedice, 60 je moja točka razgraničenja i kvit. Kad sam imala 20, bilo mi je nazamislivo biti s nekim od 40, a kad sam imala 40, nezamislivo biti s nekim mojih godina, tj. 53 i 11 mjeseci, da budem precizna. Kad mi se uvaljuje netko izvan tih mojih dobnih granica, ja zbilja mislim da nije normalan, ili da ima cijeli niz skrivenih namjera. I najčešće zaista nije normalan i zaista ima cijeli niz skrivenih namjera.

Znam to ne iz svojeg iskustva, jer sam dovoljno pametna da ne moram sve naučiti iz vlastitog, nego iz iskustava drugih žena, a neke od njih su zaista LJEPOTICE, općenarodno i globalno priznate ljepotice: ako vas hoće jebati frajer 20 godina mlađi od vas, nešto ne štima. Što ne znači da se ne treba dati pojebati, ali treba znati da nešto ne štima i biti na oprezu.

Ne gade mi se frajeri od 60+ koje poznajem iz njihovih 20-ih ili 30-ih i na čije sam se starenje toliko priviknula da mi ne smeta, kao ni moje, tj. smeta mi točno onoliko koliko i moje vlastito. Ali sad, kad ja nisam tak stara, pristati na starčeka koji jest i prihvatiti sve njegove staračke značajke - no way!

U stvari, znate kaj? Ja sam zapraf muško!

I sad kad to znam, bum si našla neko žemsko koje bu mi radilo sve što se meni ne da; ali ju ne bum fukala, ne iz poštovanja njenog profesionalnog integriteta, ma jock, nego samo zato jer preferiram vaginalne orgazme. A za njih bum si priuštilal nekog mladca koji može biti problematičan sve dok ti problemi ne prijeđu moj prag. Štoćereć, eto mene u parkovima na proljeće! A sad - ručkić. Adio si vam!

Sve 5 nego, jel otaj cucak sa slike more ispucavat lasere iz očiju?
Ak more, ja bi kupio jedno tri komada takvijeh za početak.