Ručkić krčkić

Tako se zvala neka knjižica s dječjim izvaljotinama na tu temu. Mislim. Nisam ziher. Imala sam je, kao i onu "Olovka piše srcem", i voljela sam ih, ali ih dugo nisam čitala, tako da sam ih dala susjedu koji prodaje stari papir.

Kak sam ja učila voljeti? Da, ja, jer o ljubavi, smatram, ima smisla pisati samo u prvom licu. I tek ponekad - vrlo rijetko! - popričati o tome i u drugom. S nekim čija nas se ljubav tiče.

Ja vam sve učim s lakoćom. Ljubav koju sam naučila kod kuće bila je agresivna, posesivna, (pre)zahtjevna, sebična, nametljiva, slijepa, razorna, neumjerena, neuviđavna, nepraktična, neprovediva, nepodnošljiva... I nije mi se svidjela. Bila je to štetna ljubav. Jer nije bila za mene.

Da, ima takvih. To je bila ljubav mojih roditelja, međusobna, u kojoj sam se ja našla stiješnjena i zapravo nepotrebna. Iz njihovog odnosa prema sebi naučila sam da ništa nije sigurno, a da sam najspokojnija kad sam nevidljiva - štoćereći, kad nikome ne smetam. Pa nisam smetala. Ali onda bi si oni međusobno naudili pa bi me jedno od njih zgrabilo i zahtijevalo nezaslužene iskaze nježnosti, poljupce, odobravanje, shvaćanje, utjehu... Koje nisam imala. Jer ih nisam dobijala. Za sebe. Samo za sebe.

Naučila sam od njih i moć manipulativne uskrate: da, kad su me jako trebali, kad su me najviše trebali, onda bih se ja uskratila pa bi oni neko vrijeme bili dobri; ili nasilni. No, kao što rekoh, ja sve lako naučim. Pa sam tako svladala i tu tanku liniju između emocionalne premoći i fizičke nemoći. I obilno je koristila. Za sebe. Samo za sebe.

Posljedično, moja emocionalna mapa je iscrtana područjima sigurnosti, a to su ona u kojima zaista ništa ne trebam pa zato imam potpunu kontrolu; i područjima apsolutne nemoći, a to su sva ostala. Vremenom sam između tih područja ugradila neutralnu distancu, onak, agnostički: možda može i ovuda, ali trebam dokaze.

Da, ljubav je stvar vjere, bar isto onoliko koliko i iskustva. Ili dokaza. A meni je trebao dokaz da me nečija ljubav neće stijesniti poput roditelja, da se u njoj mogu opustiti i da je OK (po)vjerovati.

Eh, da, još nešto, nešto zapravo kobno: naučila sam da ljudi koji me vole i koje ja želim voljeti imaju strašnu (doslovce strašnu, ono, strah me!) moć nada mnom. Istovremeno, nekak sam povezala te ljubavne žice da nemrem (za)voljeti nestrašne i nemoćne: mogu ih shvaćati, mogu me zanimati, mogu im pomagati, mogu čak osjetiti silnu toplinu i nježnost, ali to je to. Nema dalje. I ne želim ih stalno i uvijek u svojem životu. Ne takve.

Ne znam sad zasigurno, ali mislim da su me tijekom života voljeli ljudi kojima sam mogla (po)vjerovati, sasvim iskreno i nestrašno, ali hebga, ja takvu ljubav nisam mogla ni primijetiti, a te drangulije koje su mi nudili kao dokaze, cvijeće, narukvice, danonoćnu raspoloživost, živi interes... Meni je to bilo bezeveze. I nepotrebno. I zapravo naporno. Jer ja nemam uzvrata za to, ne osjetim ništa kad nekome dam predmet i nije mi drago stalno biti na raspolaganju, a onda me ždere što nisam, pa jesam, potrudim se, i onda konačno popizdim, ponekad prije, ponekad kasnije, ali definitivno popizdim, jer vrijeme je nešto sasvim MOJE i ne dam to, osim kad zbilja hoću, a nikad neću stalno.

Ja vam sve to skupa doživim kao nepoštivanje: mojeg vremena, mojeg života posljedično; mene; moje osobnosti. Kad se netko ne može nositi s tim, a većina ne može. Je li uvijek baš nepoštivanje posrijedi, ili ja to tako vidim zbog onog prvog naukovanja u ljubavi, u roditeljskom domu, zaista više ne znam, ne za svakoga tko me volio, a i nisam sigurna je li me volio svatko tko me na taj način iznervirao. Moji roditelji me, međutim, zaista nisu poštivali, njima je dijete bilo predmet, ma, malo nešto bolje od predmeta, kućni ljubimac, koji ima da sluša i služi svrsi. Ne kažem da me nisu voljeli: jesu. Nitko ne rodi dijete zato jer ga ne želi voljeti. Pitanje je samo zna li voljeti na način koji je tom djetetu oslonac, osnova svih daljnjih ljubavi, ljubavlju od koje se širi i prihvaća, a ne ljubavlju od koje se grči i odbija.

I ja sam voljela svoje roditelje. Ne, nisam uspjela izbjeći taj genetski program. Voljela sam ih mukotrpno i mučno i uvijek sam prema njima bila bolja nego oni prema meni, tj. davala im ono što sam ja sama trebala, a oni nisu znali dati. Naravno, nisu znali ni primiti. Otac donekle. Kad je umro, znao je da ga volim. Majka ne. Predzadnjeg dana njenog života ona je tugovala što je nikad ne zagrlim, nikad joj ne četkam kosu... Nisam to mogla. Pa nisam. I pravedno sam pomislila: dobila si onoliko koliko si uložila u mene; a nisi dovoljno. Pa ni ja ne mogu dati dovoljno. Nikad nisam mogla, nikad neću moći. Ali, dobila si apsolutno SVE što ti mogu dati.

I zato sam spokojna.

Ipak, i ja sam voljela. Nekoga tko me toliko iznervirao da više od toga zaista nije bilo moguće, a onda sam mu počela vjerovati. A on je meni prestao. Ili se prepao. Ne znam. Nešto mu je bilo jako čudno i više nismo bili dobri skupa. Iako ga ja i dalje volim. Nemreš odvoljeti nekoga koga zaista, temeljito, korijenski, iskreno zavoliš.

Najviše mi je žao što je ta moja ljubavna idiosinkratičnost zatrovala tako puno mojeg drugog vremena, drugih dijelova života. A bezveze, jer ljubav NIJE apsolutna i najvažnija vrijednost života, ne ta muško-ženska, tzv. romantična i bračna - ta je zaživjela tek u doba romantizma, a do tada je bila sasvim sporedna i sporadična, a ljudi su bili sretni istraživači, podanici, vezilje, redovnici, kotačići u golemim mehanizmima, ili naprosto živi i siti. Mogla sam biti korisnija svijetu da se nisam toliko trudila biti korisna jednoj, uglavnom mi nespoznatljivoj, nepoznatoj i zapravo fiktivnoj osobi.

A sad, kad sam već dobrim dijelom u području nevidljivosti i nevažnosti, zbog godina, zbog izbora, zbog umora, zbog spoznaja, zbog sve kraćeg vremena, sad kad mi ljubav jedne osobe zaista više nije važna, mislim da bih sad mogla voljeti najbolje. I pitam se, je li ta moja najbolja ljubav zaista ograničena samo na jednu osobu, ili bi mogla biti i općenitija? Mislim da bi mogla biti. Općenitija. Kad bi je općinstvo moglo primijetiti bez drangulija.

Kajaznam.

Mislim da sam voljela dovoljno. Ako mogu još malo - čisti bonus! Od srca :-))

Zvuči prilično intiman tekst. Čestitam na hrabrosti

Disagree, kad nemaš kaj dobiti, a niš nemreš ni izgubiti, nema tu hrabrosti. Tekst je za mene. I prija mi :-))

mislio sam- hrabrost je možda
to staviti na papir. tekst mi se sviđa

Hm. Kukavičluk u vlastitom umu, vlastitom životu? Nemam ja toga. Valjda su me roditelji, unatoč svim osudama koje sam ovdje iskreno i pravedno izrekla, dovoljno voljeli da u to nisam zabrazdila. Pisanje ima smisla samo ako pisac prvi doživi neku katarzu. Inače je show business. A kad bih se time bavila, očekivala bih i neku lovu. Popriličnu! :-))

Idem sad ručati! Prefino miriši da bih odgađala :-))

mnoge neznalice znaju voljeti
jer nisu naučili biti nevoljeni
dobar tek Vega :)

One osnovne emocije se dobivaju, uče i treniraju doma, uz roditelje..
Ja sam svojima zahvalna da sam se uvijek osjećala zaštićeno, sigurni, toplo, bila sam vidljiva, iako anemična, kržljava ali brbljava i tjerala po svome.
Stalno analiziram sebe kao roditelja jer sam svjesna koliko ih to određuje u budućnosti.
Milijun puta sam pogriješila i još ću, uči se to u hodu :)
Lijep tekst

Bok, perce, bok, ovco! Nemrem komentirati vaše iskaze, jer, kao što rekoh, o ljubavi se može govoriti samo u prvom licu; a u drugom nekome koga se to (do)tiče.

Mislim da svatko voli, mislim da tu nemamo izbora, tako smo hard-wired... Međutim, koliko su te ljubavi poticajne, korisne, osnažujuće za volitelja i voljenog, eeeeeee, tu nema uvijek podudarnosti s intenzitetom osjećaja!

Za sebe mogu samo ovo reći: ponekad (ne baš rijetko) pomislim "Bolje ti je da te ja ne volim!" ;-))

A i to je ljubav, zar ne?

Deca draga, idem vam ja sad malo ohanut, a onda zaradit plaćicu... U međuvremenu, ne bi mi bilo mrsko kad biste malo promislili o svojim ljubavima, kad biste se malo odmaknuli od njenih drangulija, kad biste se iskreno, otvoreno, hrabro i sasvim otvorenog uma zapitali koliko ste SLOBODE, koliko RASTA, koliko PROMJENA dozvolili onima koje volite; jer ZNAM, nikoga ne volite bezuvjetno. Jer tako ne može voljeti nitko. Čak i Bog, onaj kojeg si ljudi zamišljaju, ima uvjeta za svoju naklonost.

Adio!

Dan. Podsjetila sam se nekih svojih verbalizacija katarzi :)..
Kad oguliš sve nevažne slojeve i preostane samo bit,
iskristalizira se i put dalje. Nema se smisla toga bojati.
A ljubav..mislim da je to valjda najteže izbalansirati u životu..da oni koje volim ili koji me vole, ili se uzajamno volimo:)
ne očekuju da sve bude kao da se podrazumijeva pa da mogu polagati baš sva prava.

Ja bih ljubavi razvrstala.
Od svih mi je najdraza ona koja prožme.Opsesivna.
Ta je, kad/ako uzmognes sagledati racionalno, zapravo zakurac.Zato sto je destruktivna.
Razara.

Kad promislim bolje, najzadovoljnija životom sam bila u periodima bez ljubavi.
Ali ok..tad bih se opsesivno zaljubila u život :)

Mislim da ja uopce ne volim ljubav.
Smara jebote.

Sažme te i rasprostre istovremeno.
Nesigurno stanje.

I voljela bih nekad da su mi ljubavnici samo prijatelji.To bih lakše i bolje.
Ovako završiš ponekad s divnim ljudima koje gledaš tim sažeto raspršenim očima i niš ne vidiš bistro.

A onda kad mi se učini da smo malo previše prijatelji..poludim:-)
I tako u krug.
Ljubav bi se trebala davati na recept.

Nakon pregleda konzilija.

Fino ljudi skupe anamnestičke podatke od svih zainteresiranih , razvrstaju tko s kim može i kvit.
Izdaju ti dozvolu za ljubav.
:-)

Idem sad dalje.
Cmok!

Istina... i meni je život bio ispunjeniji kada nisam bila zaljubljena. Kao sada...

Lijep tekst. Uživala sam.

na kraju bude the and
i tebi i meni i svima nama!

briljantan tekst u klasi vrhunskog samospoznajnog striptiza..Prekrasno svjedočanstvo o tome kako ljubav uhvaćena u mrežu idiosinkratičnog koncepta postaje strvina bez života...A li ta ista strvina čini hranu kreativnom potencijalu u koji se prelijeva sve ono što je ljubav trebala biti na jednom drugom nivou.
Svako dobro vega, volim te čitati, i dalje si number one:)