Ručkić krčkić

Nisam odvela pasulju na loptičarenje. Bacam joj loptice po kući. To se može kad imaš pametnog psića koji zna obaviti nuždu na higijensku prostirku, a ova košta samo 3 kune.

Guštam današnju nedjelju, kao što sam guštala i petak i subotu, jer nisam morala na posao. Mini-godišnji! Sutra sam tek popodnevna. Ah! Divota! Nema instrukcija, nema ničega što se mora, a znam ja sebe, obavit ću ja dosta toga, baš zato jer se ne mora.

Eh, da, skuhala sam onaj pronađeni jeger i kao što vidite, nije mi ništa. Bio odličan, a ostalo ga još pola. Prvi put sam ga skuhala na gulaš, s krumpirom i jednom baburom, a drugu polovicu ću sa svježim kupusom. Danas ću neinventivno, pileći batci i dobatci u pećnici i neko dinstano povrće za prilog. Hm. Nemam kruha... Dakle, nešto se ipak mora.

I tak, pitam se ja sada, jel vi guštate u iskričarenju? Ja ponekad. Danas da, na primjer, ali danas guštam općenito, tak da je ovo samo dio ukupnog guštanja. Ponekad mi je zaista bezveze, ali ne mogu odoljeti da nešto ne iskomentiram, ili se pojavim iz čiste navike.

A mijenjanje navika može (iako ne mora) dovesti do sasvim novih gušteva. Mislim da je štos u pravoj mjeri. Evo, ja jako guštam u novoj organizaciji svojeg prostora, koji je sad neusporedivo privlačniji, uredniji i pregledniji nego prije, a mislim da je takav zato jer sam ispoštivala svoje korijenske navike, jer nisam išla protiv sebe i jer sam preduhitrila svoje slabosti, ostavivši im prostor koji zaslužuju, a taj nije prevelik.

Heh, neki dan mi jedna prolaznica veli "Vidi se da vi uživate u svojem psu!". Zaista je tako. Mislim da i ona uživa u meni. Jako je malo toga što mi je teško učiniti za Dušku, ali kad jest, ja to jednostavno ne učinim, a Duška ne zamjeri. Kao npr. danas loptičarenje u stanu umjesto u parku. Duška je pas bez loših iskustava, ti vrapca, ta se ni veterinara ne boji, OK, toplomjer u guzu nije baš neki doživljaj, nisu ni injekcije, ali na stolu si, svi ti se dive, svi te maze, a onda još dobiješ i poslasticu... Toliko je opuštena da je posve neagresivna, i zato ne izaziva agresiju - najgore što joj se ikad desilo bilo je da je neki pas ponjuši i ode, ili da je neki čovjek ne podraga, iako mu je mahnula repićem.

Šaponja je došao u moj život kad sam imala 38 godina. Voljela sam ga kao i Dušku, podjednakim intenzitetom, ali manje opušteno, više ultimativno. Ah, jadan šaponja! Taj je u ranom djetinjstvu proživio sa mnom moju najgadniju depresiju u životu, moju najveću ljubav u životu sa svim njenim raskidima, pomirenjima, oduševljenjima i očajima, a zatim umiranje i smrt moje majke... Nije mu bilo lako. Jer nije bilo ni meni. Zapravo, najčešće nam je bilo grozno, s kratkim, blještavim razdobljima savršene sreće. Za koju sam uvijek znala da neće potrajati, pa sam se bojala; a onda i on. Ali, moj šaponja i ja smo tako solidarno, tako odano dijelili i dobro i zlo da kad je nastupilo njegovo zlo, njegovo umiranje, nije mi bilo teško. Točnije, bilo je podnošljivo teško. I kad sam osjetila da postaje preteško, on je jednostavno umro.

Pa kako ga nećeš voljeti?!

A sad sam smirenija. Najgore se izredalo i više nemam toliko briga, toliko strahova... Sad su mi najveći problemi lova, koje nikad dovoljno, i zdravlje, koje je uvijek upitno, uvijek nešto bolucka, i nikad se ne osjećam savršeno. Dok ne boli jako, ne idem doktoru. Jer kad odem, uvijek nađu nešto jako, jako sumnjivo i onda mi pokvare zadovoljstvo. Kao lani, kad sam isto bila sasvim sretna, sasvim smirena, a oni meni onda "metastaza u koljenu"! Pa kaj ja imam od toga ako saznam da je? Niš. Podjednako kratak, ali puno nesretniji život.

Hm. Znam, sad će ovi kojima neizmjerno idem na jetra zato jer sam ovakva kakva jesam, a ne kakvi su oni ili bar njima shvatljiva, početi o tome kako u mojem životu fale ljudi, i da, lako je s ljubimcima... Možda. Ali, meni ljudi ne fale, naprotiv, ima ih previše; od onih kojih ima ne dobijem ni uvijek, ni redovito, pa čak ni kad mi jako treba, ono što mi treba: a to je veselje, razdraganost, uspješnu simbiozu, jer se prihvaćamo takvima kakvi jesmo.

Naravno da ne okrivljavam druge zbog toga: ja sama sam, prije svega, tzv. "popravljač"; i ja prvo uočim što bi moglo biti bolje, iako vidim i što je dobro, ali ne, ja ću zapeti za poboljšavanje... U stvari, mislim da više neću. Iako se to puno puta, bar u mojoj struci, pokazalo izvrsnim, jer je ljudima otvorilo nove šanse, nove uvide i zaista im poboljšalo življenje, osnažilo ih. Možda sam manje trebala popravljati njihove, a više svoj vlastiti život... A hebga sad, bilo pa prošlo. Valjda je života ostalo još dovoljno da mi ne bude krivo. Jer, još uvijek mi jest pomalo krivo: kad sam lani spoznala da bih mogla umrijeti za nekoliko mjeseci, bilo mi je jako krivo, htjela sam još malo namirdbe.

Ali danas mislim da bih danas ili sutra mogla spokojno umrijeti. Jer bi Dušku, Kafku i Čili uzela boža. I sve bi bilo dobro.

Hehe, neka jadna duša već prijavila! I sad bih se ja, valjda, trebala baviti takvim nekim? Ma, nije mi ni nakraj pameti! Ali, dajem obol za trud: neka. Uslast!

Od životinjaca sam neizmjerno mnogo naučila: taj gušt u trenutku, taj gušt u nepoznatom koje se javlja u sigurnoj sredini. Je, prepast će se Duška napuhane vrećice na livadi koju ne pozna, ali istu takvu u mojem stanu će temeljito istražiti.

Pod mojim budnim nadzorom, jer se susjedov pas ugušio vrećicom - zarinuo je njušku do dna vreće s hranom i onda više nije znao skinuti vreću s glave. Našli su ga mrtvog. Psa od jedva godinu dana života. Strašno!

Lakomost, manipulativnost, pa čak ni glupost, nisu iritantni kod životinja, možda zato jer od njih niš ne očekujemo osim osnovne poslušnosti nužne za koliko-toliko siguran i udoban suživot; ali kod ljudi su te osobine izuzetno iritantne. Valjda zato jer poznajemo masu ljudi koji su ih prevladali.

Mai, na primjer: zbilja simpa žena. Minus pretencioznost. Njeno kurcoglađe, njen "lust for life" bi mi bili neodoljivi da je kuja. Ali kad ih garnira imenima autora koje ne zna napisati etimološki ili samohvalom, nejde pa nejde, jebga!

Međutim, evo, ja se sad stvarno iskreno pitam, je li ona meni smiješna samo zato jer je tako neuspješno pretenciozna, ili zato jer se smijem samoj sebi, svojoj vlastitoj naivnosti zbog koje vjerujem da svatko uvijek može bolje od onoga što pokazuje... Tek sada mi sviće da možda zbilja ne može, da je to to (počesmo o tome boža i ja na mojem slikovnom blogu); ako je tako, hoće li mi ta nemoć ikada postati simpatična? Ili bar simpatičnija? Zaista ne znam.

Ako je to to, koliko je smiješno? SMIJE li biti simpatično? Koliko bismo se trebali PRESTRAŠITI od toga?

Ne znam.

Evolucija mi je nekak uvijek bila utješnom teorijom, svidjelo mi se to ludističko beskonačje pokušaja, ali uvijek s nekom nakanom pronalaženja optimuma, ali sad mi je zbilja gadljivo pomisliti da je optimum takva ograničenost... Iako sam sama, sasvim nedavno, sa zadovoljstvom napisala ovdje da čovjek može superuspješno živjeti s mozgom mačke i da sve ove nadogradnje, koje po G. Milleru, kojeg sam tada i sada citirala, služe isključivo što uspješnijoj seksualnoj selekciji, zapravo nisu potrebne, nego nam kompliciraju život...

Jesam li ja pametna isključivo zato jer su se moji preci htjeli više jebati? Jebga, ja se zbog toga nisam jebala više, nego manje, što zbog toga jer mi se manje ljudi činilo privlačnima, što zato jer sam ja njima bila manje privlačna zbog tog "viška". A u međuvremenu nisam izgradila mostove, rakete, svemirske stanice ili otkrila tajne sreće... Možda sam samo izbjegla puno gore nedaće. Koje su mi nespoznatljive. I zato me to izbjegavanje ipak nekak ne usrećuje.

Na koncu me usrećuje ono što usrećuje svaku mačku, na primjer: fina klopa, toplina, sigurnost habitata i izvjesnost budućih namirdbi.

Gledam ove 40+godišnjakinje kak upogonjuju tešku mentalnu mašineriju površno alternativnog tipa kak bi osmislile svoja nezadovoljstva i neispunjenosti, i mislim si, ako budete imale sreće, doći ćete na moje: toplo, sito, izvjesno. That's it. I ima ponešto zlobe u tome. A bila sam ista u njihovim godinama. Samo 50-60% inteligentija. I opet stigla na mačkin IQ.

Hm. Možda je štos u tome da do toga moraš STIĆI, a ne biti SATJERANA? Ne znam. Ali znam da trebam kruha. Dakle, nešto danas ipak moram. Zato jer hoću. SAMO ZATO moram. Inače ne bih morala.

I to je tajna zadovoljstva; možda i sreće.

hm, šteta za jeger, i mislio sam
da si dio pojela (i da ti ne bu ništ)
a za dio već znaš kako ga upotrijebiti :(
a mislio ga maznuti :P (šalim se)

a niš, ja se nadam za tjedan
dana dobiti neke krvavice, i već
imam ideju kaj cu s njima :)

ne guštam .. al, dobro je ;))

Bok, društvo! Evo, ja bila u nabavci, ima i za danas, ima i za još par dana, od gladi se tak brzo neće umrijeti...

Ete, baš si gnjidica, ajd poduči, bar na pvt ak je to neka tajna!

Duška još uvijek loptičari. Sama sa sobom - to je divno, imati psića koji se zna sam zabaviti!

No, iz njene igre me spopalo još jedno naravoučenije: najlakše izgubiš ono što najviše voliš. Duška ima dvije loptice, žutu i plavu, a žutu više voli. Ne znam vidi li ona obje, ali zasigurno razlikuje svjetliju od tamnije. I baš ta draža redoviti prva završi ispod komode! Onda je i plava dobra, a vremenom i ta nestane. I hebga! Onda plišavci. Ili ja.

Uključila sam radio. Zbog papigice. Neka bezlična muzikica, ali Čili veselo cvrkuće.

Duška se konačno umorila. Žuta loptica je nestala, Duška se izvalila pored mojih nogu. Kafka me ispratila u lođu, na vješanje friško oprane robe, i fino sa mnom izašla van - iako ima 9 godina, što je za mačku puno, još uvijek uči pa zato zna da se ne isplati ostati u lođi kad ja odem van, jer onda nemreš drugdje bez dugog i upornog mijaukanja.

Ručkić je pri kraju, zapravo samo malo dodajem boje batacima i dobatcima. I pijuckam bijelu bevandu, iako sam u Billi kupila merlot za 16 kn, sasvim dobar, da je 60 kn ne bi bio nimalo bolji, naprotiv, bio bi loš s obzirom na cijenu.

Jučer smo boža i ja skupa bile u Ikei i pazarile svašta. Meni se sve moje sviđa i sve mi je korisno, osim one spravice za šarafljenje, ali i njoj ću ja već pronaći svrhu. Imam novi podgužnjak za moju retro metalnu stolicu u kuhinji, prlagodljive visine, isprva me malo razočarala, ali sad je baš volim; imam nove jastuke za bambus foteljice, novu prostirkicu za pod noge, novu stajaću lampu, koja je odlična, s LED žaruljom koja dobro svijetli a ne troši gotovo ništa, novu ukrasnu jastučnicu, dobro se uklapa, novi podložak za tanjur (sad ću ga upogoniti), novu led lampicu na štipaljku, koju sam zmontirala u spavaćoj sobi, tak da mi dobro osvijetli dasku kad peglam, a mogu je usmjeriti i u ormar i elemente, novu dracenu od metra i dvadeset, koju ne smijem ubiti zalijevanjem i valjda neću, baš mi je super, eh, lijepi konzolni stolić nisam našla, ako je lijep, onda je preskup, a ako je cijenom OK onda zapraf nije ono što hoću, iako su dva još uvijek u razmatranju, novo gusto cjedilo, novu gnječilicu za krumpir, sve metalno, bez drvenih dijelova koji istrunu i bez plastike koja silno poružni uporabom, 100 jeftinih papirnatih salveta za svaki dan, tak da one moje fine, cifraste i skupe mogu sačuvati za prilike kad se zbilja častim, a dok sam Duški tražila loptice, pod kredencom sam našla i jednu kutiju crvenog Marlbora. Life is good :-))