Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz nekog tlocrta, iz određene ptičje perspektive obrisala sam prašinu sa djelića kockice mog srca i u ovom plavokišnom jutru zazidala najveću tajnost kako bih je prenijela u sljedeće jutro. Kroz mene je prošla noć bez snova. Nije ih bilo. Tragovi su ostavljeni, a u očima između tisuću imena nisam pronašla niti jedno. Pročitala sam u nekoj knjizi mudrosti najveću glupost. Nakon promjene stranice, učinilo mi se da sam promijenila i svoju stranicu, da sam krenula drugom sjenovitom stazom prema izvoru u tami. Lutanja duše se nastavljaju, a nepristupačne hridi miruju, dok uz jutarnju kavu zavirujem u neka zelena slova, pokušavajući iz te mase znakovlja prepoznati nešto svoje. Odbila sam lažni sjaj, dobila sam zlatnu zoru u jednim plavim očima. Vječno sam se vraćala na tvoje obale dalekih mi voljenih plavih očiju. Te obale su još tamo i zovu me, kao albatrosi iznad oceana. U tom piktogramu, koji tako lijepo definira naše ostavljene godine, pronalazim tvoju davnu zakletvu mojoj smrtnoj majci. Ah, zakletve su zakletve, ako ih se držimo! Zakleo si se još jednoj umirućoj majci. Održao si samo jedan zavjet. Ovaj drugi si napustio. Od tada tvoji glasovi stižu do mene, kao albatrosi iznad oceana, čuvaju te u tom usnulom vremenu, a ja između tisuću imena ne nalazim niti jedno. U centru svijeta tvoj odgovor visi kao Damoklov mač i više me ne interesira. Sjećanja su prekrila moj ispovjedni prostor, a taj nadnaravni sjaj se ogleda u drugim plavim očima jedne čiste duše, koja mirno spava i diše kraj mene. Ne slušam više zov albatrosa nad oceanom. Ne lutam više pustim ulicama Gornjeg grada. Mirno sjedim uz jutarnju kavu i dopuštam ovim zelenim slovima da polako klize preko bijele površine. Znam. To je bila samo masa nekog znakovalja u kojem nisam prepoznala nešto svoje.

Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr