Ručkić krčkić

...od nas samih.

Mislim si ja. A znam da nije. Svijet se uvijek svede - i uvijek nas svede - na točno onoliko koliko smo sami mali. I velikih tu nema.

I zato su valjda ateisti pametniji, a vjernici sretniji. Jer si vjernici mogu predočiti neki veeeeliiiikiiiii, veliiiiiikiiiii svijet, u kojem su oni važni; a ateisti jock. Mi smo sitni poput zrnca kave i sve nam ovisi o vještini ukuhavanja. Možemo biti fini, može nam biti fino, ali su potrebni znanje i oprema.

Mislila sam da je bacakanje floskulama, ilitiga neprovjerenim i navodno općeprihvaćenim pojmovima, specijalnost ovoga bloga. A nije, jebiga, ja sam tako mislila samo zato jer je moj svijet zaista sićušan, samo zato jer sam u svojem porazno ciničnom realizmu prihvatila da bude(m) takav/takva, kad li, eto, sjednem ja jučer na kavu i priđu mi dvije mlađe kolegice, ne znam jesu li vjernice ili nisu, i onak, ozbiljno i za istača me pitaju, uvjerene u moju mudrost stečenu nedvojbenim i očiglednim starenjem, "Je li moguće prijateljstvo s nekim s kim smo ranije imale pravu ljubav?".

Zanijemim. Jebote! Prvo bih trebala definiciju "prave ljubavi", zatim "prijateljstva", pa primjere konkretnih manifestacija tih pojmova, a pride i aspiracije one koja me pita; ali, znam, stvari su puno jednostavnije: jedna od njih je usred razvoda, za koji ja "ne znam", jer mi nije ona sama rekla, i zato treba floskulom na floskulu. A ja to nemrem. Jer sam ateistica. I jer su svi moji pojmovi jako sitni, jako osobni, i uglavnom primjenjljivi samo meni, u mojem malenom svijetu.

"Je", odgovorim, "ali moraš imati puno života iza sebe. Moraš se potpuno emocionalno otkvačiti od te osobe, koja ti je, valjda, nekoć bila i prijatelj, ne samo ljubavnik i izvor uzbuđenja... Onda može. Ne odmah."

"Ne odmah", ponove ove, zadivljene. I s olakšanjem.

I mogla bih im ja sad razbijati iluzije, mogla bih pročačkati po njihovim floskulama, mogla bih ih izrešetati nek mi definiraju koješta, mogla bih ih uvjeriti da zapraf nemaju pojma što je ljubav, da možda nikada nikoga nisu voljele, mogla bih dovesti u pitanje opravdanost takvog (stupidnog!) pitanja s obzirom na sve navedeno, ali nije na meni da mijenjam tuđe svjetove, njihovi su, neka ih grade same, a ja u sebi kažem "Hvala što me dovoljno poštujete da ste zatražile moje mišljenje" i pijuckam dalje svoju kavu, sićušna bez svih tih općih i općeprihvaćenih pojmovnika, nepovezana s njima, usamljena, da, usamljena upravo u tako intimnom trenutku, jer ga ne mogu dijeliti kad ne prihvaćam, štoviše, razorno prodirem kroz temelje ovog kratkog i slatkog povjerenja.

S druge strane, imam i ja svojih floskula: zato jer prepoznajem tuđe, ja sam u automatskoj opoziciji prema njima, što ne znači da sam ondje gdje zaista trebam biti s obzirom na to tko i kakva jesam. Ja ne volim biti ljubomorna/zavidna, zato sam ljubazna prema onima koji su uzrok moje zanijekane ljubomore/zavisti, iako im zaista želim zlo, smrt, ukinuće ili bar epilogiziranje iz svega što mi je bitno; a zato jer si ne dopuštam OVU floskulu, ja se ne borim za ono što zaista želim, tj. ne ubijam, ne ukidam, ne sramotim, ne raskrinkavam i ne ekspediram iz svojeg, ah, tako sićušnog svijeta.

OK, sad to znam, tak da je zbiljam opasno biti moja protivnica/protivnik. Tu sam si dopustila primitivizam. Koji prestaje tek ondje gdje je opasnost od kazne za dosljednu provedbu veća od eventualne koristi. Štoćereć, ne ubijam, ali sakatim. Kad god mogu proći nekažnjena.

Međutim, ti sićušni svjetovi imaju svojih prednosti, kad su samodovoljni; a nikad nisu posve. Samodovoljan svijet lako odustaje od zamjeranja, zavisti, koristoljublja i samoljubno se divi vlastitim postignućima, s pravom, jer nisu ona laka. Ono što samodovoljnom svijetu - mojem svijetu, MENI - doista smeta jest zamjeranje drugih sićušnih svjetova što si ne da smetati i što ne želim smetati drugima. Ta silna želja da me se svede na vlastitu floskulu. Na neku drugu, podjednako sitnu mjeru.

To vam je, nedragi moji, kao da ja hodam svijetom i dijelim šamare svima koji imaju plave ili zelene oči, jer moje su smeđe i jebigasad, to je moja mjera: nesmeđeoki su gamad. Kad pomislim da je netko glup ili ograničen (a to nije isto, moš ti biti jako pametan i istovremeno ograničeniji od budale) i kad mi to digne tlak, zamislim si sebe u Ilici kako dijelim pljuske svima takvima... I bude mi smiješno. Ali i lakše.

Zamislim i sve one koji bi meni odvalili pljusku zato jer su mi oči smeđe, uši oble, cice poprilične ili IQ veći/manji od njihovog; i to mi je smiješno, ali manje. I ja bih da svi budemo isti.

Ma, ne bih! Ja bih da si svi budemo prihvatljivi. I zanimljivi.

Ili bar nezanimljivi, ako ovo gore ne ide.

opet si me zeznula ;p
očekivala sam, da će tema bit ručkić krčkić, al izgleda da ne preferiraš bravetinu ;)))))

A štaš... Danas me zaokuplja neka druga floskulica.

(Ručak je sarma od prekjučer.)

Dati si za pravo je stvar odluke. Ograničenima je to automatizam, zbog pomanjkanja sposobnosti empatije, ali malo manje ograničenima je to dodatni, a svakodnevni napor.

Ja oduvijek vidim svijet u onim aspektima koji drugima nisu očigledni, ili se na njih ne fokusiraju; i oduvijek sumnjam je li moje gledište ispravno, a nedvojbeno znam da nije jedino moguće.

Kad sam bila mala (i mlada), spontano bih druge upozorila da je svijet (ili neki njegov djelić) moguće i drugačije sagledati, npr. iz moje perspektive, i redovito bih zbog toga naišla na neprijateljstvo i/ili omalovažavanje. Trebalo je puno života, puno emprije, da uvidim da su takve reakcije bile neopravdane, ali ne i neprijateljske prema meni - bila je to samoobrana drugačijih gledatelja, a rezultirala je agresijom prema meni, ne zato jer sam ja ja, nego zato jer vidim nešto što oni baš i ne bi htjeli vidjeti; ili gledati.

Sad se pitam koliko ovaj moj reality show ovdje, na Iskrici, uopće ima smisla. U početku je za mene imao smisla, divno je imati napismeno tako puno drugačijih uvida, korisno je vlastite preispitati, a znamo, ovdje se sve stavlja pod lupu i vrlo neuvijeno dovodi u pitanje, ali sada...? Kad sam si dala za pravo da poštujem svoje i ne poštujem većinu tuđeg?

Bilo bi ljepše da sam zaključila "da ne uvažavam većinu tuđeg", ali to nije točno - ja zaista NE POŠTUJEM. Jer je čak i za moj sićušni svijet odveć sitničavo i sitno.

e, a moj ručkić upravo krčkić
(upravo pristavila fažol sa suvim mesom i ječmom ;))

Kad sam tek došla na Iskricu i blog, nije bilo tih vrijednosnih odrednica: SVE mi je bilo zanimljivo, i ta sitničavost, i ograničenost, i pravopisne pogreške... Gledajući unatrag, shvaćam da sam sve to doživljavala kroz prizmu svojih floskula, one slabije pismene kao mlađe, gluplje, neiskusnije, one pismenije kao obrazovanije, zrelije, pametnije, a vrlo malo tih procjena drži vodu.

Ema, koliko dugo treba kuhati ječam? I jel se namače prije?

Zato su ovi "slabiji" dobili popust pri ocjenjivanju, a "jači" strožu procjenu. Na kraju ispada da sam sve fulala i da je sve trebalo svesti na jednu jedinu mjeru: mene samu - pašeš mi ili mi ne pašeš. I that's it.

A mene je fasciniralo što neka funkcionalno nepismena osoba zapraf može smisliti jako dobru priču, dok neka pismenija nemre maknuti od ubibože dosadne šablone... Kaj to mene briga? Ja trebam nekoga s kim mi nije dosadno, a ne materijal za analizu.

Hm. Očigledno sam trebala materijal za analizu. Valjda da bih stigla do zaključka da ne trebam analizirati toliko da bih zaključila tko/što mi paše, a što ne, i da imam pravo na svoju procjenu. Koju nikome ne treba pravdati.

na svijetu postoji vrlo mnogo vidioca i vidjelica
ustvari, ima ih kolko i ljudi
tolko i uvida
različitih i mnogima nedopadljivih
takve je bolje zadržati za sebe, ako te baš netko (poput ovih dama) ne upita za njih
pozdrav Vega i uživaj u sarmama :)

ufff, nisam ovo kuvala sto godina
sinoć sam namočila i fažol i ječam
stavila sam kuvat kosti i fažol uz nešto povrća, a sad htjela dodat ječam i vidim da je malo tekućine
sad moram dodat vruće vode i onda ću uvalit ječam
(btw, kuvam u običnom loncu)

Tnx, perce!

Ma, pitam te, ema, jer ja bih rado pomiješala rižu i ječam u sarmi ili filanim paprikama, pa i u rižotima, ali ne znam koliko kuhati ječam (koji imam, a nikak da ga iskoristim). Sam ječam mi nije neki doživljaj, ali u ovakvim kombiniranim jelima mislim da bi obogatio okus. Usput, i ja uvijek sve kuham u običnim rajnglama, eventualno Zepter, ali volim vidjeti što se zbiva :-))

a sad kako stvari stoje
morat ću preselit sa bloga u kuhinju
a onda možda i dobijem ideju za sličku pa se vrnem na blog
a ti, uživaj u sarmi ;))

ječam je uvijek bolje kuhati posebno
pa kasnije umiješati kad ocijenimo da je kuhan
za sarme i paprike može se i skuhat napola pa onda uvalit

Sretno, ema, i dobar tek! :-))

znaš kaj ti ljubilice dobre papice...životinjica..komentiranja sebe i drugih...isto takvih analiziranja itd... :))
kad te čitam...moram razmišljati...dakle upogoniti (kako bi ti rekla)...mozgić
a to mi teško pada...jer moram i nekoliko puta pročitati napisano...da bih
shvatila (a kaj mogu...skrušeno priznajem)
i kad konačno shvatim (bar mislim da je tako)..moram ti većinom dati za pravo
poanta tvojih blogova (po meni)...je...ja sam ja...a vi ste vi...i budite vi..a ja ću
biti ja...pa kom paše..paše:)

naravno...govorim o zapisima..tvojim

o mojima neću...jer meni je jako teško iznijeti tj. formulirati
misao riječima...pa se rađe držim doživljenog
samo malo uobličenog u pošalice :)

neću ovdje ni o drugima...nije red...hhhh

Hm, perce, za sarmu mi je to OK, jer filam s već skuhanom rižom, ali paprike punim neskuhanom. Niš, budem jednom skuhala samo ječam baš da vidim koliko mu treba. Inače sam znala u Gardenu kupiti neku mješavinu 5 žitarica, već donekle obrađenih, tak da se sve skuhaju za 15-ak minuta, ali to više ne drže. Ide mi na žifce to kaj je moj ukus tak manjinski da praktički niš praktičnoga nemrem naći gotovo! :-((

i kad smo već kod ječma...
uputno je sva jela sa njime pojesti u dan, dva najviše
njegov je škrob izuzetno pogodna podloga za razvoj gljivica i bakterija
mislim da se i koristi kao premaz na onim posudicama za briseve

a bokte ..vi već na sarmi :))

a ja radim dinstani kupus..restani krumpir.... suha rebrica..lalaaa
u stvari gotovo je...čekam da se sinek zbudi
dobar vam tek

Sleeping, evo, možda će zvučati nevezano, ali tvoj komentar me podsjetio na nešto što veli dr. House, u onoj epizodi kad im dođe neki izuzetno dobroćudan frajer - House tu njegovu dobroćudnost smatra simptomom bolesti, ali ostali se bune, kaj, ako je dobrota simptom poremećaja, zar nije onda i zloća? House onda veli "Zamislite da tri pećinska čovjeka peku mamuta. Neki pećinski čovjek iz drugog plemena nanjuši mamuta i dođe k njima, naoružan batinom. Jedan od ovih kuhara zbriše, drugi ga opali toljagom, a treći mu ponudi komad mesa. E, taj treći nije preživio dovoljno dugo da ima potomstvo".

Štoćereć, altruizam je značajka razmjerno sigurnog i stabilnog doba. Je li naše takvo?

I je li to doista altruizam? Ili taktička varka, kojom neprijatelja navabimo dovoljno blizu da dobro naciljamo toljagom?

tu bi i krvavice dobro legle, Sleepy
još kak :)

Dakle, danas svi fino, zimski njupamo :-)) Eh, a ja moram po kruh i neko vino. Možda si skuham malo vinčeka, nisam od lani... Viš, to bi moglo biti zbilja fino, pa telkica, pa dekica, pa krznašice oko mene, a pernašica cvrkuće :-))

a jbga vega...čekaj...do navečer ću valjda skužiti ovo :)))

gledal sam tu epizodu
i zaista, pođemo li od prvotnog setup-a kao uporišta
to stoji
obilje uguši instikte i osjetila
otupave ljudi
jbga
srećom, ne svi

svijet je puno veći od mene
a nije da me nema 115 kg
ali
koga je to briga za bilokoga
osim osobnog boga nikoga

Znači, tebi blog došao, Vega, kao nama
muškima vojska-sretneš ljude s kojima
se inače nikad ne družiš :). A ni poslije,
ako ću pravo