100 nacina

DA LI SE SAMO JEDNOM LJUBISjećate li se pjesme Ive Robića: „Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...“? Prije pedesetak godina ta je poruka poprimila obilježje pravog mita o ljubavi. Naši su roditelji pjevali tu pjesmu, plesali uz nju i zaljubljivali se, ne primjećujući kako ih hipnotizira. Tako se neprimjetno uvukla u njihov sklop vjerovanja da su je, ne znajući, počeli živjeti. Posljedice su za mnoge bile kobne.Ako povjerujemo da se samo jednom ljubi, odnosno da imamo pravo na samo jedan ljubavni izbor u svom životu, što će biti posljedica tog vjerovanja? Strah od moguće pogreške i razočaranja, sumnjičavost, kritičnost i nepovjerenje, nesposobnost da se prihvate i prožive i ugodne i neugodne emocije vezane za ljubavno iskustvo. Što ako zavolim pogrešnu osobu? Što ako prokockam jedinu šansu? Moram otvoriti „četvere oči“ da mi se to ne dogodi.
IZBOR PARTNERA
I tako, postajemo kontrolirani i kritični. Čim primijetimo nečije znakove naklonosti, odmah ćemo toj osobi početi tražiti mane. Bolje da odmah otkrijemo sve što ne valja, prije nego što poklonimo svoje srce. Bolje da pobjegnemo na vrijeme i sačuvamo svoju „kartu za ljubav“. A kad nešto grčevito tražimo, onda to i pronađemo. Nećemo biti svjesni koliko lijepih ljudskih osobina nismo registrirali i koliko nam je zanimljivih, emocijama bogatih iskustava promaklo jer to nismo tražili. Tražit ćemo i naći razloge za bijeg od bliskosti. I tako ćemo svoj život pretvoriti u čekanje „prave ljubavi“ i „idealnog partnera“.A kako uopće otkriti koliko je netko pravi za nas ako si ne dopustimo zajednička iskustva u najrazličitijim situacijama? Na prvi se pogled možemo jedino zaljubiti, ali ne i zavo­ljeti. Zaljubiti se znači projicirati svoju bajku o princu ili princezi na neku nama privlačnu osobu, koju zapravo ne poznajemo. Ona nas privuče svojim izgledom, ili nekom osobinom, ili pak vještinom, a mi joj pripišemo sve što želimo da ima. Kako vrijeme prolazi, nastupa faza triježnjenja. Shvaćamo da osoba u koju smo zaljubljeni nije onakva kakva nam se činila na početku.Dopostimo li si da je upoznamo, otkrit ćemo njene stvarne kvalitete. Možda one nisu kao u našoj bajci, no to ne znači da su loše. Dopuštajući osobi da nam se predstavi, možda nas osvoji na neočekivan način. Tada će nam, možda, nešto drugo postati važno, nešto za što do tada nismo ni znali da postoji. Ako se to dogodi, naša će zaljubljenost prijeći u ljubav. Prihvatit ćemo osobu i barem 70% njenih ponašanja. Ostalih 30% bit će područje zajedničkog učenja, prilagođavanja, usklađivanja i osobnog razvoja.Ako pak otkrijemo da osoba u koju smo se zaljubili nema osobine koje su nam važne, ako s njome nemamo o čemu razgovarati, ako nemamo zajedničkih interesa i dodirnih točaka, ako su nam vrijednosni su­stavi oprečni, ako se međusobno ne razumijemo i ne podržavamo, tada ćemo znati da je vrijeme za rastanak. Trebat ćemo vrijeme da prebolimo, i neće biti ugodno, no kada odbolujemo, ponovno ćemo biti spremni za nov početak – samo što ćemo nakon takvog iskustva puno brže prepoznati ono što stvarno cijenimo i volimo. Zaljubljivanje i odljubljivanje proces je osobnoga rasta i formiranja kriterija. To je put k emocionalnoj zrelosti. Za ljude koji vjeruju da imaju pravo na samo jedan pokušaj, sve što je potrebno da se ljudi zbliže oni već smatraju pokušajem. Kad bi s nekim provodili vrijeme, dijelili aktivnosti, iskustva i emocije, to bi već bila veza. I tako sebe dovode u paradoksalnu poziciju: započnu li bliskiji odnos s nekom osobom, možda će potrošiti jedinu „kartu za ljubav“ na krivu osobu, a ako ne, kako će saznati da li je ta osoba prava ili kriva? To je kao da pokušavate plivati, a da se ne smočite. Rezultat je odgađanje i čekanje onoga pravog, a ti „idealni“ baš ne „rastu“ često. Što su bliže kraju reproduktivnog razdoblja i što im više otkucava „biološki sat“, to i potraga postaje paničnija. Iza pedesete polako odustaju, objašnjavajući sami sebi da bi pristati na nekog tko nije idealan, nakon toliko čekanja, značilo iznevjeriti samoga sebe. A nisu svjesni da su sami sebe iznevjerili i izdali onda kad su sebi oduzeli pravo na greške i učenje kroz zaljubljivanje i odljubljivanje. Jer, kako mi učimo o ljubavi? Ljubeći! Nekad zaboli, nekad se razočaramo, ali smo svaki put kad odbolujemo zreliji i sposobniji razlikovati ljubav od iluzije.
TRAJNOST ODNOSA
A što ako osobi koja vjeruje da se samo jednom ljubi partner umre? Ona to nikad neće preboljeti i nikad neće započeti nov odnos, naprosto si to neće dopustiti. To za nju nije samo gubitak voljene osobe, već je to i gubitak mogućnosti da voli do kraja života. Ljudi koji nisu prihvatili to vjerovanje, osjećat će tugu, plakati i žalovati, ali će se nakon nekog vremena smiriti i usmjeriti prema budućnosti. Oni pak koji su povjerovali u tu predrasudu, nakon gubitka voljene osobe zapadaju u bezvoljnost, besciljnost, cijeli niz poremećaja funkcioniranja tijela. Konačno ih znaju spopadati i misli o samoubojstvu jer im je nesnosno godinama čekati smrt živeći bez ljubavi. Što je osoba više priželjkivala i kasnije veličala svoju ljubav, to će njen život nakon gubitka biti besmisleniji. Isto se može dogoditi i kad se zaljubimo pa nas voljena osoba ostavi. Ako povjerujemo da smo time potrošili svoju jedinu šansu za ljubav, sami ćemo sebe osuditi na život bez ljubavi. Ako ne, gubitak će nas ojačati i za nove dobitke – lakše ćemo prepoznati osobu koju možemo istinski prihvatiti i voljeti.Ljudi najčešće nisu svjesni kad su i kako sebe osudili na život bez ljubavi. Primjećuju da im se ljubav ne događa, da za nju nemaju vremena jer su npr. zatrpani poslom. Postanu predani svom humanitarnom radu, nekoj vjerskoj zajednici, hobiju, političkim aktivnostima, sportu ili bilo čemu drugom, samo da im ne pretekne vremena za razmišljanje o bliskosti. Moguće je u glavi odvojiti seks od ljubavi i svoja seksualna lutanja smatrati samo igrom ili zadovoljavanjem potreba. Tada seks više nema nikakve veze s ljubavlju, pa im je lakše opravdati svoje ponašanje.I tako mi sami sa sobom igramo razne igre. Uvjeravamo se da to što smo do sada imali s nekim i nije ljubav, jer nam se tako čini da svoje pravo na ljubav ipak nismo potrošili. Progonimo sami sebe svojim vjerovanjima, osuđujemo sami sebe na bol i oduzimamo si pravo na učenje i razvoj kroz osobna iskustva. A zašto? Samo zato što su nam tako rekli, a mi smo to prihvatili bez ikakve provjere. Kao da vam sada netko kaže da ste pozelenjeli i vi to prihvatite, umjesto da se pogledate u ogledalo! Ograničenja su najvećim dijelom u našim glavama. Što više „čavala“ koji nam kvare život „izvadimo iz glave“, više će kreativnosti, zadovoljstva i mudrosti biti u našim životima.A sada svatko sebe može zapitati: Postoji li u mojoj prošlosti „najveća ljubav“? Ne najintenzivnija, već ona za koju bismo mogli reći da je prava, za razliku od svih ostalih? Ako je tako, znajte da je to prikriven način vjerovanja u jednu ljubav. Zamislite da ta najveća ljubav ima neku boju. Koja bi to boja bila? A onda se sjetite nekog drugog odnosa koji je nalikovao na ljubav. Koju bi boju imao taj oblik ljubavi? I možda još jedan odnos. Koju bi boju imao?Ljubav je kao i boje. Postoji cijela paleta boja i njenih nijansa. Isto tako, postoji i cijela paleta ljubavi i njenih nijansa. I tek kad ih dopustimo sebi, moći ćemo se osvjedočiti o tom bogatstvu. Svaka ljubav koju doživljavamo prava je i stvarna, kao i svaka boja u paleti boja.

Kako tko.