Ručkić krčkić

Tak je moja stara zvala neke ljude. Uglavnom sitne daveže. I psu smo ponekad tak tepali od milja, obično kad bi se nešto usprdio, a bezveze. Npr. na odbačenu vrećicu na cesti. Heh, tak je i moja Duška neke večeri ratovala s izgubljenim žutim balonom! Ono, puno vike ni za što.

Svima je neugodno kad ih se uhvati u sranju. I životinjama (Pogle lisičinu facu! A moja mačka se preporodila otkad sam joj dodijelila zatvoreni zahod.). Međutim, ovdje, na Iskričinom blogu, mi namjerno dolazimo srati u javnosti. I nema toga tko ne sere, sorry! Pa onda javnost procjenjuje drek, mmmmmm, vonja! Ajme, koliki li je! A gle ti ovaj oblik - moćna gomilica! Neki brabonjaju, neki gomilaju, neki impresivno iskrcaju pa zakopaju... Uglavnom, tak je kak je u većini javnih govnaonica.

Čitam jutros da su na Ekonomskom fakultetu kaznili tri studentice, i to prilično oštro, zbog nečega što su o studentskoj referadi napisale na Facebooku. Pa sad neki pravnik tvrdi da to faks nije smio, jer one imaju pravo na izražavanje i kreativnost, a ako se netko nađe pogođen njihovim iskazima, može podići privatnu tužbu zbog klevete. U kojoj, pretpostavljam, treba dokazati da je u pitanju kleveta, tj. da cure nisu napisale istinu.

I tak, meni je taj slučaj puno zanimljiviji od lokalnih kakaža: s jedne strane, fakat ne bi bilo u redu da javno možeš reći što god te volja o bilo kome, bez obzira je li to istina ili nije; a s druge strane, ako postoje mediji za javno izražavanje mišljenja i kritika, zašto bi neke valjalo preskočiti, a druge ne? OK, ako postoji neki pod-ugovor između faksa i studentica, neki etički kodeks ili statut koji ih obvezuje da eventualne kritike rješavaju unutar kuće, onda faks ima pravo dijeliti sankcije; inače ne bih rekla da je žvrljanje po Facebooku nešto što bi trebalo rezultirati njihovom suspenzijom sa studija. Osobito ako su napisale istinu, koliko god bila vulgarno sročena.

No, kad se o našem lokalnom blogeku radi, kad neki drecundatis poprdationis razgoliti rit pred očima javnosti i onda se usprdi zbog komentara, situacija je jasna: ili odi u grmlje srati, ili istrpi komentare. Ili se drugi put bolje poseri.

I sad ova naša drecundatica poprdationica misli da lija sere po njoj. Ma jock! Kad sam našla ovu sliku, još neki dan, odmah sam pomislila na sve nas, blogere. Eh, sad, hebga ak se netko odmah prepozna pa i uvrijedi zbog toga kak si zgleda u tom prepoznavanju... ;-))

No, bude ona fino obrisala rit nekom isprikom i nabacila malo prašine po dreku i sve pet. Do sljedećeg sranja.

Podsjeća me na mojeg pokojnog šaponju: taj bi iskopao rupu na jednom mjestu, a pokako se metar dalje. I onda opet kopao po nekom trećem mjestu.

Duška kaka ukrug: uopće se ne trudi kopati (valjda zato jer sam je odmalena naučila na kakažu na prostirci), nego se upre prednjim šapama, a stražnjima odskakuje ukrug i ispušta govančerose. Tak mali pas, a zasere cijeli kvadrat!

Hm, viš ti to, i mene kakaža više zainteresirala nego etička dilema u vezi s onim studenticama... To mi je valjda bila samo isprika za iskrcaj.

Ajooooooj, spremam se na radne poduhvate ko gladan srati!

Viš, sranje je očito arhetip. Ima i svoju poslovicu. I ono vjerovanje da je dobro sanjati drek jer znači obilje. Hehe, neki su stvarno, kaj se toga tiče, obilati!

Pa da: trebaš imati da bi mogla srati. Zato gladan nemre.

A sit gladnom ne vjeruje.

Uh, vidim, gore proljev. Neka, znači - ima se :-))

Pretpostavljam da su se ove kažnjene studentice sličnim stilom osvrnule rad referade na Ekonomskom fakultetu.

Hm. Pretpostavljam da su te studentice imale i nekih valjanih razloga za svoje frustracije. Naime, i ja sam od svojih prelaznika čula da ta referada zahtijeva priličnu studentsku snalažljivost unutar vrlo kratkog vremena dostupnosti za one kojima bi trebala služiti, tj. studente. A bez referade nemreš mrdnuti.

Koliko god je scary to što svaki drecundatis poprdationis može srat o tebi što god ga volja, bilo to istina ili ne, još više mi je scary to što neki uvredljivi nadrkanac može tri djevojke osuditi na uskratu prava polaganja ispita, čak i ako govore istinu, ali nelaskavim riječima.

Sad sam pročitala što su napisale - pa to su bebice! Trebale bi učiti od našeg pašĆeta kak se to radi. A pride nisu cijepljene protiv ironije.

A i meija danas tanko serucka. Veli ona da trebamo pisati o svojim srećicama. Pa evo, ja budem:

Dušku inače ne vodim u šetnju prometnim ulicama - odemo do neke livade ili parka, nekamo gdje je mogu pustiti bez straha da bu podletjela pod kotače. Međutim, sinoć mi baš došlo da malo prolunjam centrom u blagdanskom ruhu, a mislim si, treba i ona naučiti lijepo hodati na lajni među ljudima.

Od uzbuđenja se posrala nasred Jurišićeve!

Ajd, očistila sam ja to, nema frke...

I baš nam je bilo lijepo: malo na Trg, malo na Zrinjevac, onda po staroj Vlaškoj...

Poslušale što bendovi pjevaju, pogledale što se prodaje, ona se igrala s jednim ogromnim bernskim goničem, a onda s nekim malim buldogom... Skočila je na klupu pored nekog ljubavnog para, taman su se kanili cmakati, ali joj nisu zamjerili - eto, došlo joj da se malo čične :-))

Kad smo se vratile doma, još je sat vremena ludovala od silnog adrenalina :-))

Minceza-princeza je bila ljubomorna: kamo mi to idemo? Zašto ona nikad ne ide s nama?

Jednom - davno, još je stari šaponja bio mlad - utrpala sam je u torbu i povela u šetnju. Ajme užasa! Doooomaaaaaaaaaaaaaaa! A kod kuće, uh, moja divna kućice, moja divna slobodice, moji krevetići, foteljice, stolice, uglovi, zahodek... Ah. Ali, izgleda da je to zaboravila.

Hehe, baš sam si zamislila što bi bilo kad bi Duška bila blogerica: sve bi joj bilo super i naj. Onak, iskreno i od srca. Gradacija samo od super-super do super.

Minceza bi, s druge strane, bila puna kritika. I pitanja "A ja? A zašto ne ja?".

Papigica bi pisala u stilu "Tko vas jebe, moja krletka - moja slobodica!".

Kaj je najbolje, na koncu bi papigica ispala najmudrija.

Duški nitko ne bi vjerovao.

Mincezi-princezi bi servirali najneugodnije odgovore na njena pitanja.

Hm. Činjenica je da obično najviše volimo one (ili ono) što je najlakše voljeti: one koji nas razvedre, razvesele, ne dovode u pitanje naše vrijednosti, kao ni vrijednost nas samih, ne propitkuju naše postupke i ne skreću odveć pozornost na sebe, a kad je i skrenu, to bude zabavno.

Takva je moja Duška.

I priznajem, od svih svojih ljubimaca, nju volim najviše. A ona to najviše iskorištava. (Kad sam se odlučivala za bichona, pročitala sam sve što sam našla o značajkama pasmine - je, jako su manipulativni; sam kaj je ta manipulacija tak ugodna!)

Još prije nego što sam nabavila Dušku, sročila sam glavnu želju za svoju budućnost: da mi bude LAKO.

A sve donedavna sam nekak više cijenila sve ono što mi je bilo teže ili teško.

Sad više jock. Teško samo ako nemre lakše.

Valjda sam se dovoljno naevoluirala, jer uz to lakše, uz te lakše, nije baš da priželjkuješ promjene, a blogme se ni ne trudiš: lijenost i inertnost ti postanu udobne, i jedini napor koji bez razmišljanja uložiš jest da ih očuvaš netaknute.

Hm. Sam kaj meni nije uvijek bilo tako, niti sam ja uvijek bila takva. Ima neke snage u tome: ZNAM da sam već uspjela preživjeti teže i teško; pa si mislim, valjda bum opet, ako baš budem morala... Iako ne bih htjela da moram. Iako ne bih uopće htjela ništa osim laganica.

Možda sam još uvijek na endorfinu zbog rješavanja tih nekih prilično ugnjavnih poteškoća. Npr., razveselim se svaki put kad prođem hodnikom, a ondje nije smrzotina, kao lani i svih prethodnih godina! Razgali me novi položaj mojeg kreveta, u kojem spavam sretna i spokojna kao nikad, a ne smeta mi čak ni nova rasvjeta, postavljena metar i pol od mojeg prozora: krevet je tak dobro smješten da svjetlost ne smeta, a meni donosi uštedu: uopće ne moram paliti svjetlo da bih se umila i legla.

Sjetim se kak sam lani spavala u duplim hlačama i duploj majici, iako sam grijala i na to trošila cca 1200 kn tijekom zimskih mjeseci... Ali, nemreš se ti ugrijati kad ti je u dvije prostorije +35, a u ostalima jedva desetak celzijevaca, a stalno moraš iz jednih u druge.

I stalno sam bila prehlađena.

Razveseli me i to što sam postala tako jednostavna, zapravo nemarna prema tuđim mišljenjima: preostali ormari prepuni odjeće, ali ja zapravo rotiram 4-5 odjevnih predmeta u kojima se osjećam dobro. I sinoćnja šetnja je bila tak ugodna zato jer sam se odjenula toplo i udobno, uopće ne mozgajući o estetskom dojmu. Koji možda čak i nije bio loš, ali ja ga se nisam ni sjetila.

Na povratku doma kratko sam prisluškivala razgovor nekog društva, tko će koga voziti i treba li uopće nekoga prevesti... I sjetila sam se koliko puta sam ovak, po zimi, izlazila van u odjeći koja mi je lijepo pristajala, ali mi je u njoj bilo hladno, ili mi nisu bile udobne cipele, što li već, a pride bih se zdušno izdosađivala u tim druženjima, na koja bih pristajala eto tak, da ne ugasnu, jer čovjek treba imati neki društveni život, jer je to "normalno"... Ma! I onda sjediš u nekoj pizzeriji, klopaš precijenjenu klopu i ispijaš precijenjena pića, slušaš spike koje te ne zanimaju, u sebi vrtiš knjige ili filmove koje bi sad radije gledala, a na koncu moraš doma, možda u autu s nekim tko će te za rastanak ugnjaviti, a ti moraš biti odlučna i taktična, jer je taj dio nekog društva u kojem si i ti i vjerojatno ćete se opet susresti...

Ma!

I moš se ti potruditi milijun puta, milijun puta nekome učiniti uslugu, sve to ima svoj rok trajanja (jako kratak), a nema jamstva da će ti se vratiti kad tebi ustreba podjednako. Evo, sad se susjedi kojima sam učinila mali milijun usluga funje na mene jer nisam podržala njihovu peticiju protiv ulične rasvjete. Jedan korak protiv naspram malog milijuna za i l'catastrophe!


Ma!

S druge strane, da mi se nešto jako lošega desi, ziher sam da bi mi netko pomogao. Ne nužno netko kome ja već jesam pomogla. Ali, netko uvijek uskoči. Ne zbog mene, zbog sebe: ljudi vole biti dobri.

I to je sjajno! :-))

I tak ja ovdje zabušavam cijelo jutro, a nisam otišla u plinaru reklamirati obračun i zatražiti novi, s novim uplatnicama. Ajd, stignem još u ponedjeljak. Ili bum to riješila emailom, što je možda i bolje rješenje, jer postoji pisani trag.

Uvijek mi je najteže uhvatiti se ukoštac s problemima uoči blagdana: tak su blizu, a nisu još! A ja već sasvim raspamećena...

Ma ti silni domjenici na koje neću otići! Ne da mi se. I kvit. Hoće mi se biti doma, očistiti kuću da sve miriši na limun i limetu, ove godine ću uzeti pravo drvce, tak da miriši i na crnogoricu, a ako to životinjci raščerupaju - neka. I sve ću potrošiti na sebe, a drugima ću kupiti jeftine poklone. Doduše, čak i kad ne bih sve potrošila na sebe, opet ne bi bili skupi, samo ne bi bili baš tak jako jeftini.

Srećom, imam jednu susjedu koja se ne funji na mene zbog nepodržavanja osude javne rasvjete, a nju ću zamoliti da mi skine i stavi zavjese. Počastit ću je kuhanim vinom i nekim lisnatim tijestom, bum vidla je li za slatko ili slano.

Inače, pitala sam pravnike na poslu, ta peticija tak i tak nema šanse: prije 2 godine je bilo izjašnjavanje o projektu te rasvjete, nitko ga nije osporio, ovi ga sad izveli i tko nam kriv ako nam se ne sviđa. A sve je u skladu s EU smjernicama za štednju energije. Moš ga sad hebat.

Joooooj, sad već treba ručkić-krčkić... I to i za danas i za sutra. Opet mi se spajaju večernja + jutarnja smjena. Sutra popodne me moš zgužvat i bacit u smeće, a izronim tek u nedjelju popodne. Zapraf, više me pokopa užas od tih iščekivanja nego što je to uistinu tak užasno. Oguglaš. Mislim da ću i za sljedeći semestar uzeti istu normu. Jer tak bar znam kad je užasno, a kad kombiniram s prevođenjem, jock - svi sebi produže rokove, a meni ostane najkraći. Pa kad uleti.

Gledam kaj piše ova gore i mislim si, tebe su roditelji fakat trebali dobro nalemati; ili su te lemali kad nije trebalo, a popuštali kad ih nije zanimalo što brljaš. Jel da to prijavim?

Ne da mi se. Trebalo bi sve to poslikati, pa napisati neki tekst u poruci... A njoj od toga niš ne bi bilo jasnije. Nit bolje.

A meni tak i tak svejedno.

Međutim, vulgarnost mi smeta principijelno. Zato uopće i razmišljam o prijavi. Psovka gubi na svojoj vrijednosti ako se stalno koristi, kad postane poštapalica. A meni zbilja ponekad dođe da nekome sočno opsujem. Nemrem, kad sam stalno izložena psovci - nema tu onda katarze.

No, ajde, ima u takvim zapisima i neke koristi: vidiš kak su ljudi koji imaju sva građanska prava, uključujući i roditeljska, zapravo mali, nezreli, nedorasli i blesavi. Tko zna koliko dugo bih se ljutila na svoje roditelje što nisu bili "bolji" ljudi da nisam ovdje (u)vidjela kak ljudi mogu biti loši. Što bi ova gore rekla, "nekvalitetni".

Pa onda prevrednuješ svoje procjene onih ljudi koji su ti češći i važniji sudionici u životu. I shvatiš kak su "dobri", čak i kad nisu unutar tvojih standarda "kvalitete".

Lakše i sebi oprostiš kvalitativna odstupanja. Jest da je to devolucija, ali hebga sad, projekt je bio prije jupi-hu godina, jel tak? ;-)) Sad imaš to što imaš.

Neki dan se kolegica na poslu pohvali da nosi svoje treće dijete. Kao, troje su i planirali, a koliko će ih biti, ne zna se... Inače jako sposobna, a i draga žena. A ja si mislim, jebote, pa tko može poželjeti TROJE djece??? Zašto??? U OVAKVOME svijetu???? Kaj čeka tu djecu - klimatska kataklizma, globalni terorizam i ratovanje, potrošačko ropstvo, kronična nezadovoljenost marketinški kreirane žudnje...?

Jest da ja imam 3 ljubimca, a imala sam ih 5, ali ja sam usvajala već rođene, nisam ih štancala. Jer to nikad ne bih. Čak da mogu štancati "ta divna stvorenja", tj. životinjce, koji su mi neusporedivo slađi od dvonožaca.

Ma. Shvaćam ja to suženje svijesti na centimetar od nosa. Jedino tak moš progurati neke faze života, ili pak cijeli život. Frka je tek kad podigneš pogled i dopustiš mozgu da procesira to kaj vidiš. ZATO devolucija. Jer, uostalom, nisu ljudi najvažniji; ni mačke, ni cucki, ni bilo koje slatko stvorenje. Važni su otporni i prilagodljivi. Npr. žohari. Ili oni neki orgazmići koji prežive čak i u svemirskom vakuumu, tj. umru ali ožive čim se ukažu malo bolji uvjeti.

Ajd, idem kuhati. Sekeli. A za backup imam i ribe za sutra.