Ručkić krčkić

Ah, kako volim kuhati kad imam vremena! I kak mi je lijepo u tihoj kući, samo krčkarluk, povremeno cvrkut papigice, ili Duškino tapa-tapa po podu, ili mačkin pred...

A jutros sam si mislila, ti vrapca, trebalo bi potencijalnim roditeljima, trenutak prije začeća, prikazati foršpan života potomka kojeg upravo začinju, ali ono, cijeli-cjelcati život, sa svim tajnama i najtajnijim osjećajima i mislima: pa ako im se svidi, go ahead, a ako ne, prekini! I onda zaborave što su vidjeli, sve do sljedeće prilike. I nekog drugog potencijalnog - i potencijalno drugačijeg - djeteta.

Moji roditelji ne bi bili zadovoljni ovim što sad mogu vidjeti, bar mislim: oni su moju sreću zamišljali onako kako bi oni bili sretni, a bili bi sretni da nikad nisam prešla tri godine i da sam im uvijek apsolutno vjerovala. Hm. Valjda bi im to dojadilo negdje oko moje 45. - možda bi mi onda dopustili da malo odrastem.

Ma, zezam se... Kad bi zaista mogli osjetiti, u tom foršpanu, sve ono što osjeća njihovo dijete, mislim da bi bili zadovoljni. Ako ne zbog sebe, onda zbog mene. Jer, znam ja da sam ih razočarala, da nisam pridala smisao njihovom paru, niti njihovom životu, da ih nisam voljela na načine koje bi shvaćali i prihvaćali i da su i oni razočarali mene, i da su to znali, i vjerojatno smo svi skupa žalili zbog toga. No, s druge strane, njihove najgore bojazni se nisu ispunile, ja sam izrasla u zdravu, samostalnu ženu i doživjela mnoge, mnoge trenutke ushita; ali tek sad imam tihu srećicu. Valjda je sad za nju vrijeme.

I Iskrica bi bila u tom foršpanu. Znam da bi moj stari uživao u mojem iskričarskom liku, u tome kako vas sasvim ovlašnom primjedbom mogu raznjupati ili poklopiti da vam treba par dana da dođete k sebi, to je nešto u čemu je i on uživao, ali nije uspijevao s tako izvjesnim ishodom kao ja, možda zato jer nije imao Iskricu i ovakvu zgusnutost likova s karikaturalno predimenzioniranim komičnostima: 60-godišnjakinje vječno kurca gladne, njihovi vršnjaci-picolovci na otrcane fore, lošu pojeziju i eventualno telefonske bonove, ali ne love jedni druge, nego sve nešto okolo, sve nešto bolje, sve nešto izmišljeno, 50+godišnjaci i godišnjakinje s mentalnim sklopom 8-godišnjaka, miopičnim očima zapiljeni u špiglo, pokondirene tikvice kratkih nogu i dugih noseva, 40+godišnja razmažena deriščad koja se dere "Ja, ja, vidi mene, ja, gledajte!"... Stara bi samo odmahivala rukom i govorila mi "Zar baš moraš biti tak prosta?", ali uglom usnica bi se cerekala.

Hm. A što bi potencijalni roditelji te nekoć potencijalne djece? Bi li ih odlučili roditi?

Duška je na slici s lopticom koju je starom šaponji, dok još nije bio tako jako star, i dok smo nas dvije još uvijek bile prijateljice, poklonila The Baba. I sad kad se sjetim kako ga je poštovala, kako mu se umiljavala, kako ga je zaista htjela prihvatiti, zbog mene, a iako ju je zapravo bilo prpa, mislim si, možda bi nas sve ipak htjeli roditi... I bude mi drago što smo svi mi zaista tu.

Etogac, sad se hladi... Sataraš od tri paprike, crvene, zelene i žute, plus cherry rajčice i malena konzervica koncentrata, malo luka, malo poriluka, ubacim i cijeli češnjačić-dva-tri-pet, uz to pileći bataci sa zabatcima. Miriši bajno! :-))

Piletinu mariniram u maslinovom ulju s jako malo Vegete. I ne solim uopće. Pečem na laganoj vatrici, prilično dugo, sve dok ne dobije prhku koricu.

Kanila sam smundrati i neki kolač, ali ne da mi se, radije ću opet na loptičarenje s Duškom. Bum si skuhala griz s čokoladom.

Pa onda serije od jučer, kaj je ono bilo, onaj neki danski ili norveški krimić i Zločinački umovi. Prvo ću ovo drugo, jer će mi se ziher prispavati, tak da imam manje za premotavanje kad odlučim pogledati do kraja.

Nisam si naručila novog Murakamija. Zapravo, već tri zadnja su me grdno razbjesnila, jer znam ja da on zna bolje, ali hebga, i on mi je neka navika, kao i Iskrica... Da naručim? Hm.

Priznaj da sam sexy!!!