Ne zelim pricati o smislu

 
Tog proljetnog dana opet smo bili mladi, premda je vrijeme bilo tmurno i sivo, a nas su uvjeravali drugacije. Topla kisa curila je po prozorima, desno dolje, uz rub na nekom krovu povrh zida od opeke obraslog brsljanom dozivao je kos. (Ili sto je vec radio, jer tesko je ljudima jasno znati pticji jezik.) Mislio sam o kapima kako su brze na svom putu kroz zrak prema dolje, i kako im mora laknuti kad se sudare s laganim i mekim, svjeze mladim liscem breze po kojem se onda odskliznu i odteku do ruba, bas kako bih i tebe zamisljao u trenucima dok svim tim toplim i dragim suzama kojih se toliko bojish rastapamo nepovjerenje i krivnju...
***
Lice mi je jos bilo mokro od kise kad sam usao u zagusljivu prostoriju ustajalog zraka naseg zavoda. Otisao sam do prozora i prislonio ruku na staklo. Vani je sve nalikovalo na san. I nisam zaista mogao znati, da li si to vani uistinu svuda ti, ili sam zapravo sam...?
No, takva promisljanja na radnom mjestu ne potraju predugo. Na radnom stolu natrpanom papirima, nezavrsena predavanja koja pripremam, nekoliko stupaca ucenickih radova koje valja ispraviti, sjecao sam se kako je mene stresno pogadjalo gledati ispravke crvenom kemijskom, a sad ju i sam drzim u ruci, straseci druge, u trenucima u kojima se odvajam od svog suosjecanja.
Da, valjalo je prionuti, jer ce se u suprotnom uskoro cijeli stog udvostruciti, ali ipak, pomislio sam, mozda da prije toga ipak svratim vidjeti ima li kakva poruka gdjegod, za mene...?
***
Na prozoru prekoputa ljudi su ostavljali mrvice, hranili ptice. One su pjevale.
Ta, bilo je proljece, a to im je i u prirodi....?