SVETI GRAL

:)

ne radim bez radija!:)

Peckava i oštra bol u stražnjici i donjem dijelu trbuha me ometala u pokušajima sklapanja očiju i odvraćanja misli od situacije u kojoj se nalazim. Nag i okrenut trbuhom prema dolje ležah na krevetu u pomalo prohladnoj sobi. Nisam se obazirao na hladnoću. Oluja misli mi je zaokupljivala svijest u tom trenutku. Pušio je na naslonjaču u suprotnom uglu sobe ne skidajući pogled s moga tijela. Otvoreno je pokazivao simpatije prema mojoj građi – volio je utegnutost, pogotovo stražnjice. Slinio je na očigled. Nisam se obazirao na tu nastranu odvratnost u njegovoj mimici jer se tako ponašao cijelu večer – ja sam samo gledao prema pohabanom zidu . Mirno ležući. Nisam se trudio slušati njegove riječi koje si je govorio u bradu. Samo neka on priča…

Prljav osjećaj u ustima nakon svega što učinih me sve više podsjećao na prljavost, grijeh. Osjećah se poput skitnice koja nije tjednima oprala zube – koja smrdi do bola. Poput nečijeg otpatka. Tijelo mi je žudilo za energijom – u njezinom elementarnom obliku. Noge su mi lagano drhtile sigurno više od pola večeri, a desnu ruku nisam niti osjećao. Ne znam kako bih hodao u ovom trenutku. Sveprisutna slabost mi je okupirala sva osjetila moga bića tako da sam vrlo teško razmišljao o ičemu smislenijem u tom trenutku

Tijelo mi je žudilo za toplinom iskrenog dodira koji bi me podigao u sveprisutnoj melankoliji bivanja u ovoj sitaciji. Osjećaji bi me spasili. No, što su to osjećaji? Postao sam tup na takve izljeve emocija. Hladan kao daska. Ne znam bi li mogao voljeti, a znam da mi treba ljubav. Nečija iskrenost, zaštita i sigurnost. Ne znam imam li volje ulagati u nekoga tko će mi na kraju vjerojatno zabiti nož u leđa i podsmijavati mi se kao nekom oronulom idiotu.

Sve me ovo navodilo na očiti zaključak – gledao me poput još jednog trofeja u nizu kojeg je kupio i kojeg nikada ne bi mogao imati da je sve normalno. Trofeja nad kojime sadaslini poput predatora nad ubijenim plijenom.

Prave prijatelje mogu prebrojati na pola prstiju jedne ruke, o roditeljskoj zaštiti mogu samo sanjati – oni su davnih dana digli ruke od mene, a o poštenom poslu mogu samo sanjariti u ovom carstvu korumpiranosti i nepotizma. Trebaju mi tablete. One me jedine smire. Nisam ih već popio 13 sati. Ruke mi drhte. Trebam bar dvije. Gdje mi je torba??? Eno je ispod gomile robe. još samo malooo... evo ih!

One su mi najbolje bezuvjetne prijateljice – ništa ne traže, a puno mi daju. One me odvedu u svijet u kojem nikada neću imati prilike živjeti; daleko od sveprisutne pakosti, zavisti i podlosti sredine u kojoj živim, a što je najvažnije – daleko od svih prokletih vrijeđajućih pogleda na ulici. One me jedine odvedu u vlastite snove gdje se mogu neprekidno vraćati iz dana u dan – tamo gdje me cijene kao svrsishodnu jedinku u populaciji, tamo gdje netko misli na mene i čeka me svaku večer s toplim zagrljajem i utješnom riječju uz opuštajući čaj; tamo gdje se mogu prošetati s voljenom osobom kada i gdje god to želim; tamo gdje mogu voljeti cijelim svojim bićem; tamo gdje se neću morati sramiti svog postojanja; tamo gdje ne moram glumiti i lagati o svojim mišljenjima i htijenjima, gdje mi je duša slobodna poput ptice u nebeskom beskraju života. Uz njih me baš briga za prokletu stvarnost – ovako sam sretan i nitko me ne može spriječiti u bezgraničnom uživanju. Nitko. Nitko. Nitko...

kakve veze ovaj kilometarski komentar ima s mojim blogom :) ?