Ručkić krčkić

Otišla u Ofertissimu i kupila još kuglica: šarenih, kičastih, velikih od stiropora, gdje su najizloženije zaigranosti mojih ljubimaca ili mojoj nespretnosti, staklenih, pa nekih zvončića, lančiće sam imala, lampice isto, i baš mi se sviđa: baš je jedan običan, skromni borek, s radošću ukrašen jeftilenima, nepretenciozan, u uglu koji sam mu posvetila nauštrb kutka koji inače jako volim za nešto drugo, ali neka...

Slikala sam ga još jučer, kad mi se činio divnijim, a na slikama nekako još skromnijim, pa sam se zapitala vara li me pamćenje, nisu li i moji dječji blagdani bili veseliji, raskošniji, vedriji i šareniji nego što pamtim. Pa, evo, ovako je bilo za moj peti rođendan, a taj pada 1. siječnja:



Neka veselja treba proživjeti kad je za njih vrijeme, a neka su - srećom! - uvijek moguća. Najteže je prežaliti svo ono vrijeme kad nismo uživali u njima. Ali, ježi ga! Bolje ikad nego nikad.

I zato sam ipak kupila bakalarček i odlučila da se neću zadovoljiti sinegdohom.

Ok, primljeno na znanje :-))

Sad tek idem krčkat ručkić, svinjski lungić s miješanim gljivama. Smrznutima, pa ih odmrzavam, da mi se ne popišaju u umak.

Nisam ni mislila kuhati, ostalo mi je od jučer, ali kajaznam, baš mi se ovo jede.

Heh, sjećam se ovih čaša sa slike, i njih smo beskrajno dugo imali... Smeđe, u stvari, tamnosivo-smeđe. Od finog, tankog stakla, ali ubi-bože depresivne. I stolnjak je smeđe potke. A ruže su, valjda, umjetne, njih se ne sjećam. Stolnjak sam konačno likvidirala iz kuće ovog ljeta.

Mislim da je baš ovaj stolić još uvijek u podrumu. Bilo mi ga žao, zapraf je zgodan, u Ikei moš danas kupiti imitaciju... Ali, trebala sam ga likvidirati, krama je krama i nemre nešto sasvim prosječno biti dobro desetljećima, nije tome doraslo, a nije tome ni namijenjeno.

E, mikrovalka izvrtjela svoje... Ajmo vidjet.

viš, vega, bila su to neka druga vremena ..
i kako god ga ti pamtila, ja sam sigurna da su ti roditelji pružili sve što su mogli

a ja se još sjećam zadnjeg Božića, dok mi je majka još bila živa i jelke koju sam po običaju ja kitila
i otada ne kitim niti bor .. i svaki mi Božić teško pada, ukoliko nisam sa nećakinjama :((

vegica, vidi se da si bila pametna curica, na neki način lišce ostavlja dojam anđelčića koji je zalutao u ovaj svijet...A ono iz polumraka je tvoj plišani zaštitnik medo? I ja sam imal sličnoga...Znaš kaj ti ja mislim: biti jedinac je u neku ruku prokletstvo...
Borek ti je ćećani, znaš kaj Aldous Huxley priča o šljaštećim objektima ?..
Pada mi na pamet i Krappova posljednja vrpca od Becketta, kad čitam tvoje komentare onak kao usputne...
Dobar ti tek..Hoćeš li peći one kolače od višnje "popišance", ha ha, sjećam se kad si ih puknula na blog.
/sori, malo me nekakva sjeta ćopila)
i ti si mi se dobro ukotvila u srčeko, ak se to uopće tak može nazvat, whatever...
(još ne mislim umrijeti, ali za svaki slučaj moram ti ostaviti ljigavi komentar, u nadi da ćemo one grozne dane kad smo se fajtali, zakopati zasvagda..Muči me osjećaj krivice, jer nisam vidio ono kaj sad vidim...:) Svako ti dobro želim:)
(ima tu jedna jkaj me ugnjetava sa komentarima tipa "nije ti jača strana ovo, nije ti jača strana ono".E pa gnjidičnost svakako ne spada u moje slabe strane...Ako ikoga valja čitati ovdje a da nije dosadno, onda si to ti)

Bok, ema! Je, baš sam sad, kuhajući, razmišljala o tim vremenima... Nije bilo potrošačkog obilja, a onda ni objesti, i znam ja da su se starci trudili, za ovu sliku sigurno jesu, ponosili su se njome, to znam.

Neko vrijeme (zapravo, cijelih šezdesetih i sedamdesetih) u zagrebačkim izlozima je sve bilo smeđe, crno, bijelo i krem. Namještaj je bio takav, kućanski tekstil je bio takav, pribor je bio takav... Onda bismo otišli u Trst ili Graz pa bi stara kupovala sve žuto! I ona je bila željna veselja, ali ti njeni spazmodički pokušaji su uvijek rezultirali nekim tak jadnim bućkurišem. Ko ove umjetne ružice na stolu! Nije joj išlo, hebga.

I žao mi je zbog tvoje mame. Moja je preklani za Božić završila u bolnici, na Badnjak, ostale smo cijelu noć, i zapravo se više nikad nije vratila kući :-((

Eh, gnjidek moj sentimentalni, kaj da ti velim...? Svi se mi upoznajemo, privikavamo, otupljujemo, prihvatimo ili prihvatimo da ne prihvaćamo. To ti je to. Valjda je to vrhunac digitalne prisnosti :-))

A višnje-popišance ne bum pekla (iako sam ih u međuvremenu naučila bolje ispeći!), nego sam kupila gotovu sachericu. Ta bu sigurno ljepša nego što bi meni uspjela, no nisam sigurna da bu i ukusnija. Ako se raspištoljim, možda spečem nekaj svojega, ali neka nje za backup :-))

E da, plišanac iza mene je pesek, Švrčo, poklonio mi ga je ujak. Nisam ga najviše voljela, nego Lilabelu, plišanu medvjedicu, koju mi je također poklonio ujak, a koje sam se dost dugo plašila, jer je bila veća od mene. Kad sam je konačno prerasla, postala mi je najdraža. A Švrčo tek drugi.

Hm. Gdje je Lilabela? Valjda negdje otraga, u mraku.