pitanje vječno...
ZAŠTO JE NAŠA SREĆA uvijek DALEKO OD NAS SAMIH...?
12.04.2005. u 15:20 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
nije tako daleko...
Autor: luckys | 12.04.2005. u 15:43 | opcije
Sami smo si krivi, približimo je...
Autor: lothario | 12.04.2005. u 16:07 | opcije
Daruj mi Tvoje nježno krilo Jezerskog labuda,
Ja Ti mogu darivati samo spilje i tamu grobova,
I čudne stranputice usamljenih…..
Daruj mi Tvoje nježne ruke razigranog djeteta.
Ja Ti mogu darivati samo patnju i umor pokušaja,
Samo umor zemaljskih natjecanja…..
Daruj mi Tvoj nježan osmjeh dobrih svjetlosti,
Ja Ti mogu darivati mlijeko Vila Žutokosih,
Na ugriz Svijeta imuni, u snove da poletimo
Daruj mi Tvoje carstvo lutke svjetlucavih očiju,
Da plačemo čelima oslonjeni
O naše vruće bore pijanih nesanica
Daruj mi dio Tvoje Smrti neizbježne,
Jer želim sa Tobom i umrijeti
I da Te oživljenu na Svijetlo iznesu
Bogovi usuda
Kao Vjesnicu nasmijanu,
Uspjelih poraza i neuspjelih pobjeda
Autor: lothario | 12.04.2005. u 23:49 | opcije
Prolaze dani kao godine,
duge, puste godine,
protežu se u beskraj
nepoželjnih snova.
Prolaze i prolaze,
kao da se neće nikada zaustaviti,
a zaustavljeni u trenutku sjećanja
na bolje jučer.
Ah, kao bijaše lijepo, slatko, kao
u maju dok oblaci sanjaju snove
o ljubavi nad gradom uspomena.
Prolaze, ah prolaze, neuhvatljivi
kao pomahnitala ura na suhoj ruci
nekog beskućnika.
Tako je bilo i tako bit će,
zauvijek, potisnuto
u snovima o sreći!
Autor: lothario | 12.04.2005. u 23:50 | opcije