...

ne češljaj mi oblake

ne češljaj mi oblake
neka hodaju sami
pusti ih, zar ne vidiš
kako su plahi i mirni večeras
kao moje misli
što htjele su
tebi
u pohode

ne – ti reče-
ne primam
goste neuredne
donosiš trunje u kosi
mirise iznad smijeha i očiju
kišu na jeziku
ruke pune pjesama
i noge teške
od prošlosti.

Najprije bi izravnao oblake
Isplahnuo nebo
do bijeloga
Stresao svaki list sa grana
što pružam ih
kao darove
Pomeo svaku travku s
mojih riječi
ono što ostane dobro zagladio blanjom
Da ne viri sramotno iverje mojih želja
A onda mi ostaklio dušu rozenkvarcom
Dahnuo, krpom obrisao
pomno
do visokoj sjaja

Pa bih stajala tako ispod praznog neba
Sjajna u tvojem velikom dvorištu,
dragocjena sadnica okljaštrenih vrhova
čista od misli,
čista od duše,
čista od sjećanja
oprana
od sebe
i svojih oblaka

neću posluhnuti zov tvojeg mamca za patke
i neću ti doći u pohode
tek pružit ću
ruke
daleko
i grliti
svoje čupavo
nebo.

po većini ovih razloga zbog kojih valja imati uz sebe muškarca, ispada da sam sama sebi savrpđšen partner, i da se vjerojatno genetika čudesno poigrala s mojim osobinama. naime, popravljam pegle, vešmašine, bicikle, autiće, ne bojim se ni mraka i vražjematere, fleksericom baratam bolje od mnogih samozvanih majstora, nema tegle i konzerve koju nemrem otvorit ak sam gladna, ustanovila sam da većina muških baš i nije multitasking i da se nemre pripovedat i o predsjedniku, politici natoa, peziji najfriškijeg nobelovca, komentirat miroovu izložbu, zajednički s užitkom poslušat filharmoniju, tv opće ne gledam, manijaci me obilaze u širokom luku kad vide moja široka pleća, miševa i paukova se rješavam po hitnom postupku (ne, ne vrištim, ne skačem na prvi stolac, i ne zapomažem da me neko spasi od člankonožaca). još nisam upoznala tipa koji bi bio i dobar tipo sportivo, romantičar, umjetnička duša, dobar pjevač, majstor u kući, spretni vozač, solidnog zaposlenja, fizikalac i senzibilac istovremeno u krevetu i oko njega, pristojnog ponašanja (to će reći bez ogovaranja punice i mojih prijateljica i bez prčenja oko najbolje postave lokalnog nogometnog kluba). i, da, nema toga kojem ne smrde noge.

hmmmda, treba imat muda reći samom sebi: je, takav si. a treba
imati i kliker to skužit. mnogi su apsolutno nesposobni za takvu
vrstu spoznaje. obično takvi uvijek okrivljuju one druge ili
sudbu kletu za svoje životne neuspjehe. ili i dalje žive u svojoj obrambenoj kli bjelokosnoj, sa slojevima lukovice koja se okamenila. pa se na nju kelje, ko na hrapavu površinu prljavština, dodatna iskustva da zabetoniraju stvar do kraja. najčešće: do smrti.

penelope, kipci i popefke

"...ne primam
goste neuredne
donosiš trunje u kosi
mirise iznad smijeha i očiju
kišu na jeziku
ruke pune pjesama
i noge teške
od prošlosti..."

- izdvojeno .. ovo mi se jako dopada