Ručkić krčkić

Neke rođendane dočekamo s veseljem, neke s ogorčenjem, neke bismo preskočili, neki dođu i prođu kao da nikada nisu bili, jednostavno izgubiš tu godinu, iako se možda vukla kao glista, ali kasnije nemaš pojma o njoj, ni o sebi u njoj, a fali ti samo brojčano.

Ponekad se zgrozim od tog svojeg čekanja, da nešto prođe, da nešto dođe, zdrma me spoznaja da je svaki dan uistinu dan manje mojeg postojanja, a svejedno ga guram od sebe, do sunca, do veselja, do spavanja, do snova, do (drugačije) zbilje...

Ponekad se zaista začudim što postojim i kad spavam; i kad sam obamrla; i kad guram dane od sebe.

Ali, ovog rođendana sam budna, pozorna, i (čini mi se) konačno odrasla! Spoznala sam to dok sam pripremala stvari za goste, ma, zapravo još i prije, dok sam birala što ostaje u stanu, što ide u ropotranicu, ali jučer mi je to postalo kristalno jasno kad sam uključila novogodišnji koncert Bečke filharmonije, odslušala malo, i zaključila jock, nije to za mene, to ZAISTA nije glazba koju bih dobrovoljno slušala... I onda me prošao srh bijesa na roditelje, koji su mi zgadili tako puno lijepih običaja, koji nikad nisu uspjeli ustaliti neke lijepe tradicije, a onda sam se nasmijala samoj sebi, zaboga, pa nisu oni više mjerilo mojeg življenja, a nisu baš sve ni fulali... I zato sam zadovoljno ispremiješala njihove stvari sa svojima, tanjure, pribore, čaše, njihove običaje sa svojima, bez trunčice zamjeranja, a zahvalna za sve što je preživjelo i što mi se još uvijek sviđa.

Ne znam je li tako i s drugima, ali meni se uvijek činilo da sam mogla biti neka veća, obuhvatnija osoba da nije bilo tih mojih staraca, da nije bilo tih mojih prijatelja, tih mojih ljubavnika, tih mojih čimbenika ovakvih ili onakvih koji su me reducirali na svoje mjere i mjerila, ali najviše, opako sam zamjerala roditeljima, koji su me naučili nevoljenosti i strahu, jer iz toga je išlo sve kasnije, ta moja naviknutost na to da budem sporedna, ta moja strepnja da ću zasigurno biti još nevažnija i na kraju sasvim nevažna, to moje prihvaćanje tuđih želja i važnosti nauštrb vlastitih, koje su na koncu, u jednom razdoblju života, potpuno zamrle i ja više nisam željela baš ništa i bila sam nadomak suicidu, koji, eto, nisam izvela, i onda mi je sinulo da nešto ipak želim, da hoću neki drugačiji život, ali ne znam što, i ne znam kakav...

Pa sam se prisjetila svega onoga što sam u životu izgubila i zapitala se je li to ono što želim, bi li se to dalo vratiti? I taj proces traje do današnjeg dana... Izgubila sam golemo, jer sam, valjda, golemo i imala: talente, prilike, priznanja, svašta, a vjerovali vi to ili ne, otvarala su mi se raznorazna prilično luksuzna, prilično elitna vrata, da bih ja na koncu najviše voljela svoja stara, roditeljska, ofucana, zatvorena iznutra, otvorena tek kad sam za to raspoložena. Možda je to jedino što sam oduvijek željela, TAJ izbor. I možda sam niz suvišnih više cijenila jer nisam znala kako do ovoga.

Kad su mi lani rekli da možda imam metastazu u koljenu, zaista sam se razgnjevila, zaista sam popizdila: prerano mi je to! Nisam dovoljno guštala! Eh, danas, naravno, ne želim ni rak, ni metastaze, ali da danas čujem takvu sumnju, mislim da bih bila puno spokojnija: stigla sam. Doma sam.

I life is good.

(Uvijek si poželim JEDNU OD najboljih godina u životu; jer želim umrijeti u onoj koja bude najbolja.)

Što ćeš sada kada si narasla veelliika?

Sad ću se udat, starane ;-))

:)

eh,žao mi ...za bolest...
recimo da svi imamo isti problem sa svrhom postojanja...kako sa ja to rješila...
budi onakva kakva si,a ne onakva kako te drugi očekivaju, radi ono što te usrećuje,voliš sebe.....i onda se
otvaraju razna vrata....nove spoznaje i osjećaji...

pa možeš stati u red za zaprositi me
samo znaj i ti, nisam ti ja tako lak
ipak imam između 115 i 120 kg.