Ručkić krčkić

Tijelo me stalno upozorava da nije doraslo mojim apetitima, metaforički i doslovno: danas kuham ajngemahtec, iako je hladnjak prepun svega. I pijuckam travaricu. I boli me bolesna noga. A poslije ručka ću se zavaliti u veliki krevet, bez knjige, bez telke, i odhrkati junačku partiju.

A ne osjećam se starom. ZNAM da sam starija nego prije npr. 7 godina, kad sam došla na Iskricu i izgledala ovako:



Znam, ali najčešće to uopće ne osjećam. Potrebno je upozorenje, potrebna je usredotočenost, treba junaštva da se to shvati... I da se život gricka tako da nam ne prisjedne.

Ajngemahtec je juhica mojeg djetinjstva, mojih bolovanja, mojih utjeha, mojih nedjelja, mojih spokoja, raskošna u svojoj jednostavnosti, lagana i hranjiva. I žličnjaci. Koliko god da ih napravim, nikad ih nema dosta. I u tome, valjda, i jest štos, da najfinijeg nikad nema dosta, da čežnje mora biti, a da je namirenje mala smrt, doslovce i metaforički.

Je, ja sam napisala ovu pjesmu:


pička bez žudnje postaje crna rupa
proždire svaku iskru
sabit će život u masu težine
srušiti svaki uzlet u proždrljivo grotlo
svoje mračne jalovosti
tko kroči Zemljom u strahu od ruba
nedostojan je njene oblosti

Mogla sam napisati i "ajngemahtec". Ista stvar. Doslovno i metaforički.

i za pjesmu treba imati dara
čak i osjećaja makar malo
da sve bi u pjesmu stalo

Tak je, stari moj! A dar je već sam po sebi svojevrsna nagrada :-))

bome sam i ja na staru godinu sebi napravio abšmalcane mahune, pun mi kufer mesine.

prekopo sam garažu tražeći flashenzug al ništa...