Ručkić krčkić

Proizvodnja teksta podrazumijeva odricanje: završen tekst više nije naše vlasništvo; preciznije, njegova značenjska "polja", da posudim kokoškinu riječ, više nisu pod našom kontrolom, iako podliježu našem neprijepornom utjecaju. Tekst ponekad proizvodimo upravo zbog tog odricanja, upravo zato jer želimo sagledati kakva sve značenjska polja može zauzeti kad se misao izdvoji iz vlasništva naše intime u nevlasništvo vanjskoga medija; ponekad se i sami iznenadimo što smo sve, ne sluteći, rekli, a mislili smo da govorimo nešto sasvim nedvojbeno.

Tekst, naravno, nije samo pisana riječ, ali ovdje na blogu je takva. Ja nekak oduvijek uz tekst pročitam i njegovu sjenu, tj. ono što proizvođač nije namjerno i svjesno u njega utkao. Nerijetko to dovede do komunikacijskog šuma, jer se ja referiram na sjenu, neodvojivu od tekst, a autor je niječe, bilo zato jer mu nije drago što je pobjegla u vidljivost, bilo stoga jer je on sam (još uvijek) ne vidi. Naravno, ni ja nisam bez sjena svojih tekstova, i da, ponekad se i ja ljutnem kad mi ih netko prstom pokaže, a ja mislim da ih nema, da je sve kristalno jasno ocrtano, kao kauboji točno u podne.

Međutim, nakon impresivnih sedam godina na ovome blogu, rekla bih da većina nas komunicira upravo s tekstovnim sjenama, a ne s tekstovima, još manje s cjelovitim osobama koje su ih proizvele. Je, ima nekog gušta u tome da vidiš nešto što nije namjerno pokazano, kao kad dotjeranoj ženi viri zaboravljena najlonka iz nogavica hlača ili muškarcu vršak košulje kroz šlampavo zatvoren rasporak... Nekak su nam ljudskiji u tome, iako komični, a znamo da im spoznaja od tom odmaku od željenog dojma neće biti ugodna pa zato nerijetko prešutimo takvu nedosljednost i prepustimo ih očima drugih i još goroj neugodi spoznaje da su se takvi pokazali tko zna kolikom broju ljudi.

I zato vam ja ovdje više uopće ne čitam napisano, ne samo zato jer je napisano traljavo, ubiblože dosadno, najčešće sasvim neiskreno, nego zato jer su mi sjene uvijek potpunije, ljudskije, bliže i zapravo draže. I jer pokazuju točnije stanje stvari, jer pokazuju što autor(ica) zaista želi, a ne što ima ili zna. I tak vam ja mislim da je naša kokoška emocionalno trapava i nezrela osoba, a dovoljno bistra da osjeća to kao nedostatak (za razliku od svoje tupave prijateljice, koja to smatra svojom vrlinom i ispravnom konstelacijom sebe u društvu, samo joj ide na jetra kaj je društvo tak neuviđavno da se ne prilagodi njenim vrlinama, jel'te) i zbog toga toliko sleđena strahom da se ne usudi ni koraknuti bez da je sasvim uvjerena u svoju kontrolu ili bar autoritet savjetodavnog tijela/teksta koje će joj reći kako i kojim putom. Što je najgore po nju samu, a vjerojatno poprilično naporno svima oko nje, kontrola joj je toliko potrebna da i u procesu učenja ona želi i MORA zauzeti poziciju učiteljice, a to je najgore ne samo zato jer je nemoguće, nego zato jer tako propušta najbitnije čimbenike učenja, a to su pogreške i svijest o njima.

Pa ih onda zakukulji i zamumulji blogtepitakakvim pilozopijama klasika i avangarde self-helpova i njuejdžizama, elem da bi živjela isto kao i prije, samo starija i nimalo pametnija ili sretnija. Ali boži će zato odrezati da je ona bježala od kuće kad je bila klinka. To što je njen sin pobjegao iz njene kuće, i to kukavički, uz pozdrav i poputbinu, to što ona sama bježi iz svoje kuće u svu tu misaonu papazjaniju, to nema veze, jel'te... Jer to je "rad na sebi". Jebote, daj s 50+ prestani već jednom biti projekt i budi što jesi, makar to bila i ruina, jer i one mogu biti sasvim lijepe, sasvim korisne, a blogme i dragocjene!

A takav imbecilan komentar, kao i onaj mmki glede provale, eeee, to je zato jer i ona komunicira sjenom, zapravo, i jer misli da čita tuđe. Hm. Vjerojatno čita. Ali svi znamo da sjene mogu izgledati opakije i veće nego tijelo iz kojeg su nastale.

Uglavnom, idem vam ja sad skuhati vajngulaš. Jer, da bih imala sjenu, moram jesti.

ide maca oko tebe
pazi da te ne ogrebe
etc. etc.

Blogme, stari moj, ja se porezala! Razbih svoju najdražu srednje veliku zdjelu, a ova u padu zahvatila i jednu simpatičnu majušnu, a ja loveći sve to da ne padne na Dušku ostah ranjena... Hebga!

A niš, sad bum si morala kupiti neku drugu najdražu srednje veliku zdjelu. I majušnu.

Da stvar bude bolja (ili gora), danas uopće nisam morala kuhati: imam još sarme, ali sam na nju sasvim zaboravila. A niš, ako se ne ukvari, a valjda neće, bit će za sutra ili prekosutra.

Hehe, sad tek vidim da tupavuša ima "blog s posvetom". Dobro je boža rekla, treba uvesti blošku kletvu "dablogda te mai shvatila!" ;-))

Inače, dobar mi ovaj tekst. Jedan od boljih, rekla bih. U ovoj godini vjerojatno najbolji.

Svojedobno me zanimala neuropsihologija, točnije, onaj njen ogranak koji se bavi razgraničavanjem lokaliteta našeg "ja", neki klinički, tj. pokušavaju odrediti gdje u tijelu ili pak samo mozgu, ako je to slučaj, boravi taj osjećaj našeg integriteta i postojanja, ili psihološko-filozofski, tj. koliko se taj naš "ja" projecira, ali i koliko je ograničen okolinom i interakcijama s okolinom. Ne znam jesu li stigli do nekih konkretnih odgovora, jer ja sam to u međuvremenu prestala pratiti (viš, mogla bih opet!), ali onda kad sam čitala o tome, nije se uspjelo odrediti jedno mjesto u tijelu koje bi bilo zaduženo za naše jastvo, iako se uvidjelo da nije u npr. ekstremitetima ili izoliranim organima, jer je njih moguće ukoloniti a da "ja" i dalje ostane cjelovit.

Međutim, zanimljivo je to da se "ja" jako voli proširiti oko sebe, i da osim u našem tijelu, definitivno postoji i izvan njega, tj. mi se ne osjećamo cjelovitima bez te projekcije na van i bez interakcije s okolinom.

S druge strane, fascinantno mi je koliko je naš identitet, taj tzv. "karakter" zapravo krhak: udarac u glavu, u neko bitno mjesto, i moš postati sasvim drugačija osoba, moš razviti talente za koje nisi nikada znala, moš ostati debil, ali i dalje si osoba, i okolina te siluje da opet budeš osoba na koju su navikli, koju poznaju, koju prihvaćaju...

I naši bloški likovi su dobili udarce u glavu. Ja sasvim sigurno jesam. Spremala sam te svoje ranije blogove, povremeno ih i čitala, i zato znam: došla sam ovamo sa sasvim drugačijim emotivnim predznakom, s nekim deklarativnim namjerama koje su ispale poptuno nevažne, a onda, malo-pomalo, u interakciji s bloškim pukom i njegovim sjenama, postala sam ovakva kakva sam sad, dobrim dijelom odraz vaših očekivanja, bojazni i zazora, a drugim dijelom svojeg učenja, distanciranja i izmještanja lokusa važnosti odavde na neka druga područja. Priznajem, ukazivanja na moje sjene ponekad su bila vrlo korisna!

Pričam danas s frendicom s kojom sam radila prije 15-ak godina - obje smo u međuvremenu promijenile prioritete na poslu. A objema su nam ranije bili draži oni na van, bilo nam je važno da nas primijete, pohvale, dopadljivost je igrala jako važnu ulogu... A sad, ma, pusti me na miru i daj lovu, to je najvažnije! A nije da ne volimo svoj posao i ljude na poslu, jock, nego nisu više tako važni, pounutriš vremenom, suziš svoj svijet, shvatiš da ti širina zahvata oduzima više nego što daje, ali - najbitnije! - skužiš i to da zapravo ne trebaš onoliko (i ono) što smi mislila da je neophodno.

to su sve leveli.

I mislim da se ne mog preskočiti.Barem ne za istać.

ne mogu.
Jedan priprema sljedeći.
Pa malo regresija..pa opet uspon gore :)

A tekst je odličan.
Kajeje.

A s druge strane, kad bar u nekom razdoblju života ne bismo težili širini, pa gdje bismo bili, uvijek na istome, ne bi bilo istraživanja, ne bi bilo npr. interneta... Hm. Ne znam bismo li bili sretniji, ali svakako bismo bili nesretni na neki drugi način.

Hej, bok, božo, nis te ni vidla kad sam natipkala komentar, ono, uletih, natipkah... Jedan srednjak u flasteru :-((

Al' je Duška čitava:)

A gle, to kaj ti veliš, to ti je tipično zapadnjačko razmišljanje, linearno u biti, progresivno u potencijalu. Nama zvuči sasvim prirodno, ono, ideš kroz život i sve si bolja, stalno se usavršavaš... Međutim, tko zna je li to tako, a meni se sve više čini da nije, da je svo to pentranje samo zato da vidiš koliko možeš vidjeti i da se onda mirne duše vratiš do korijena. Ako možeš. I ako možeš mirne duše.

Vele da to i je cilj.

Duška čitava, sretna i prpošna, razmahana repuša! E, viš, to ti je problem sretnog djeteta: ispadaju bedasti kad se složi neka prava frka, jer ne kuže, ne znaju da svijet nije uvijek dobrohotan i da gravitacija ne postoji samo zato da bi loptica bolje skakala ;-))

A valjda... To i udaja. Mislim da bih bila jako dosadna cura da sam oduvijek tako mislila ;-))

Maslow je svojoj piramidi dodao potrebu za samonadilaženjem.
Ja neak mislim da je to to.

otvorena mi dva prozora i hoop...ode komentar kod Paske.

Hehe, sad si ju zblesirala! :-))))))))))))))))))))))

ma joj..:)

Nekad nisam sigurna jesu li dosadni obični ljdi zaista dosadni ili su zapravo samo jednostavno cjeloviti.
Ne treba im ništa.

A onda opet mislim da se nemreš rodit čitav.
Besmisleno je.

Ne kužim to ni ja. I zapraf furam tu predrasudu da su ti "obični ljudi", koji nikad ni u čemu nisu bili neobični, zaista silno dosadni. I jesu mi dosadni. Možda samo zato jer nemaju nikakvih dogodovština za prepričati? Nemam pojma...

:)
Kad ti voliš priče.

Jedan moj shrink je rekao da za bit sretan moraš biti tupav, a empirija me nije uvjerila u drugačije gledište, osim u jedan odmak: moraš biti jako bistar, preživjeti jako puno nevolja, i onda PRISTATI na tupavost u temeljima svojeg života, elem da bi se tu mogla opustiti i biti zadovoljna. A takvi ljudi nikad nisu stalno sretni; iako vjerujem da smo sretniji od stalno sretnih kad nam se sreća posreći.

Hm.
Nakon velikog srednjeg prsta svima.
Moguće.

Bila sad gore - zblesirala si ju! :-))))))))))))))))))))))))))

Nego, jel to ona još uvijek leleče zbog erga?

:)
još nisam htjela brisati kom da ne ispadne provokacija.

Mislim da da.
To je ono zabrijavanje da ćemo se realizirat kroz nekog.Uglavnom zabrijemo kad je stvar off.
Ono..mogla sam se realizirati da je još 3 sekunde trajalo.

Al kiki.

Zanimljivo mi je kak je ta ekipa - pašće, mai, kokoš, sajberuša - emocionalno debilna na potpuno isti način, iako se osjeti razlika u IQ-u. Ono, životno glupe žene. I jebeš ti to kaj one mogu naučiti ovu ili onu lekciju iz udžbenika. Ah, takvu jednu sam godinama teglila kao "prijateljicu", a zapravo je pravo čudo što nisam uzgojila čir na želucu prešućujući njene budalaštine. A u školi slagala petice, svugdje drugdje živi užas, i štaš onda, svi je spašavamo, i paz ovo, ona na koncu sretna, a mi se uzrujavamo! Blago si ga njoj! U sljedećem životu želim biti nečija Duška ili moja Marina. To i niš drugo!

:))

Ja bi još malo bila jorgovan.
I dosta više:)

Ja se uvijek malo štrecnem kad ih vidim da ovako pizde.
Strah me jebote da će si naštikat krila i na vrh zgrade..

Jebo ševu i na toboganu i na klackalici nakon dvadesetineke.

Paz ovo, ta Marina me upozna s nekom svojom frendicom, ova simpa žena, ali vječno u dugovima, vječno žica lovu, i uspije ta mene nagovoriti da joj dam neke čekove u zalog, kakti, ona bu plaćala kamatu a kad se sluči prava konstelacija zvijezda, onda će vratiti dug i meni moje čekove. Naravno, ne plati već prvu kamatu, ovi mi legnu na tekući, na kojem je čistim čudom bilo neke love pa nisam otišla u nedozvoljeni minus, ja popizdim, ajd, ova nekak izvuče te moje čekove iz zalagaonice i ja je pošaljem u tri pičke materine za sva vremena; e da bi joj moja Marina pristala biti jamac za kredit. Koji sad otplaćuje, točnije, sjeda joj ovrha na plaću zbog ove. Jel ti moš vjerovati da tak nešto glupo hoda na dvije noge???

žulja jebote.

:)))

Al ok..možda joj je spasila život tim kreditom.

Pašće ne kuži da je već debelo zašla u godine kad je svaka ševa sevap, jebo ti klackalice i tobogane, to je za dječurliju koja smo nekad bili a više nismo, a današnjoj čak više nije ni fora.

Zapravo, u parkovima više ni nema onih starinski klackalica. Opasne su, jesemti, koliko je zuba na njima ostalo! I to ne zbog ševe, a kamoli za ševe!

Jednoj sam frendici dala svoju karticu.Ono, za špeceraj.Gadno joj bilo.kasnije je i meni bilo gadno pa to nisam mogla plaćati i uzeli mi karticu.Prošlo je i kvit.Otplaćeno.

Ma može i na tobogan..al' čemu?
:)

Je, moj dida jednom na toboganu ostavio komad hlaća i guzice. Kakti, da meni pokaže, a da sebe pokaže bapcima u parkiću ;-))

hlaČa

I spika..probat ću to što želim i bit će točno tako kako sam nacrtala u spomenaru.Ja.Nacrtala.
K'o da ideš padobranom od Kplus skakat iz aviona.Jer piše na njoj "padobran".

hehe.Dida je zakon:))

Mislim da sam se nacugala... Sve onak, usput, malo u klopu, malo u sebe, kad se sve zbroji, mislim da će za večerašnju ekipu ostati samo likerčići.

k plus vrećice.

:)

Ma, sve ti je to strah od smrti.

idem se ja malo izvaliti pred telku.
E, djevu bajnu dovedem večeras da se zabavlja malo s Duškom.

Može. A bumo i bor raskitili tak da si ponese kuglice za doma. Eh, evo moje minceze-princeze, očito je vrijeme za pokućarenje :-))

Pa ja sam tebi najvazniji dogadjaj u zivotu. Pace, prozor u zivot.