Zapisi jednog zavodnika

Kroz gustu paučinu gledam te kako odlaziš
Iz teških razgovora vraćam si dio vremena
Koji si mi uzela
Pogledaj cvjetove opustošene šume
Ponesi zvukove nove melodije
Kroz gustu paučinu gledam te kako odlaziš
Žalosni pogledi u nama su sve izbrisali
O čemu smo maštali
Pogledaj cvjetove opustošene šume
Ponesi zvukove nove melodije
Pazi kamo ideš, čuvaj se
U daljini možeš čuti sve
Otpuhni oblak slatkog sna
Neka putevi pogađaju gdje sam ja
Pogledaj cvjetove opustošene šume
Ponesi zvukove nove melodije

Lijepo,loth.....

…Lovac je tiho pratio tragove u snijegu. Tamno plavi svod bio je prepun zvijezda koje su poput tisuću krijesnica osvijetljavale lovčevu potragu dok je srpasti Mjesec pomno pratio svaki njegov korak otkrivajući lice tek punoljetnog mladića. Tragovi su bili sviježi. Vučji. Vodili su iz naseobine preko poljane uz planinu direktno u šumu. Stigavši do prvog pošumljenog proplanka na tren je stao, zapeo strijelu o luk i lagano nastavio dalje. Put je vodio uzbrdo.
Stojeći tako na rubu šume pomislio sam kako bi bilo ugodno izležvati se u nastambi pokraj vatre u zagrljaju obnažene podatne ženstvenosti pokriven kožnim pokrivačem uživajući u cvjetnom mirisu i slatko - oštrom okusu tople medovine koja lagano klizi niz grlo. Ali sudbina je željela drugačije. Sudbina je željela da se nađem baš tu vani, na proplanku pred ulazom u šumu. Sudbina ili moja neutaživa znatiželja? Sad kad mi je hladno vjerojatno više nije ni važno. Prevalio sam predalek put da se sad naprosto okrenem i vratim. Oštri planinski zrak razdire unutrašnjost mojih nosnica tjerajući i zadnju kap sanjarskih misli da ishlapi. Miris borova ublažava tu bol.
Zima je bila neobično oštra i hrane je bilo vrlo malo. Divljač se povukla daleko preko planine prema ravnicama. Čak se ni stari ne sjećaju kad je posljednji put bilo tako strašno hladno. Zbog toga su se vukovi sve češće spuštali s planine u potrazi za hranom. Ali nešto je bilo drugačije kod ovog vuka. Proganjao me u snovima. Uvijek je dolazio najbliže, duboko u naselje zaustavljaljući se tek pred mojom kolibom. Isprva bi je samo njušio, a onda bi dugo nepomično stajao i gledao u nju kao da vidi kroz zidove. Pogled njegovih crvenih očiju upekao bi se na mojim očima. I dok smo se tako gledali imao sam osjećaj kao da mi želi nešto reći, kao da me zove. Zbog toga bi se često probudio obliven znojem. Ti su me snovi polako počeli proganjati. Odlučio sam otići kod vrača da mi kaže značenje tog sna iako sam bio siguran, instinktivno siguran, da mi se neće svidjeti odgovor. I bio sam u pravu. Ispričavši mu san, vrač je nekoliko trenutaka razmišljao u tišini potežući ravnomjerno dim iz svoje lule šireći miris mješavine dozrelog duhana, kestenovog meda i kanabisa da bi na kraju rekao kako se odgovor nalazi u šumi na vrhu planine. U jazbini tog vuka.
- „Kad dođeš tamo znati češ što ti je činiti.“ – presjekao me oštro prije nego što sam uspio išta upitati.
Sposobnost ovog starca da završi tuđu misao ili odgovori na pitanje koje nije ni bilo postavljeno kao malog me uvijek iznova iznenadila i fascinirila. No, moram priznati da me u posljednje vrijeme neobično iritirala. Pretpostavljam da je starac to znao jer mu se frekvencija takvih „ispada“ odnedavno povećala, posebice kad sam ja bio prisutan.
- „Uzmi ovaj nož, bit će ti od koristi.“ –
- „Što će mi taj hrđavi nožić?“ – upitah buntovnički.
- „To nije običan nož!“ – odgovori oštro. – „To je nož djeda mog djede. U njemu je zadržana esencija Gospodara prirode i ima moć koju tvrdoglavo derište poput tebe nikad neće moći pojmiti. Njegova oštrica pleše između života i smrti. To je snažna magija naših predaka.”-
- “Ako ti tako kažeš. Ali meni svejedno izgleda kao običan stari zahrđali nož moje bake koji je koristila da...” –
- “Da se nisi usudio završiti tu misao!” – izdere se starac oštro. – “Na svijetu postoje mjesta koja prelaze sve granice snova i mašte. Mjesta velikih magija. Tim istim svijetom koračaju bića koja žive na rubu života i smrti. Bića o kojima glupan poput tebe ne zna ništa. Tvoje strijele ti neće pomoći u borbi s njima bez obzira kako brzo i točno lete Planinski Orao, ali ovaj nož hoće!“ -
- „Oprosti mi strače, nisam mislio ništa loše. Samo sam…“-
- „Dobro, dobro, u redu je nestašluče. Šutljivost ti nikad nije bila jača strana. Ali ni strpljivost.” – promrmlja. - „Skoro će podne. Vrijeme je da kreneš, pred tobom je dugačak put. Uzmi samo ono što trebaš i bez prevelikog zadržavanja u naselju. Što manje ljudi zna kuda ideš to bolje. A sad se tornjaj iz moje kolibe… i čuvaj se.” -
Tako sam se našao tu ispred ove šume na vrhu planine. Sad mi je žao što sam tako brzo i neprimjetno nestao iz naselja. Da sam barem uzeo još koji komad odjeće ili barem više medovine. Ali što je tu je.
Nastavio sam pratiti trag ovećih vučjih stopa u snijegu. Vodile su dublje u šumu. Čudno. Sve je čudno u ovom dijelu šume. Ne sjećam se da sam tu ikad bio. Ne sjećam se ovog dijela šume, a siguran sam da je poznam u stopu. Boje su mrke i istovremeno čarobno svijetle. Možda zbog gustoće grana mjesečevo svijetlo ima drugačiji lom? Nikad nisam vidio ovakva stabla. Visoka i vitka. Mora da su poprilično stara, a ipak prekrasno živa i mladolika. Mahovinom okovana debla čudnovato su zelenkasta za ovo doba godine. Za ovako snažnu zimu. Od hladnoće su pucala stabla, ali ne i u ovom dijelu šume. Ova stabla izgledaju čarobno. Guste borove grane rasplesale su se na vjetru dok su naslage snijega sa grana lagano klizile niz zrak uredno pojačavajući već ionako podebeo snježni pokrivač na zemlji. Spokojna tišina okruživala je šumu, kao da je drži uspavanom nekom ugodnom, toplom čarolijom. Isto onakvom kakvom majka uspavljuje novorođenče. Miris borovine je sve intenzivniji. Krenuo sam polako dalje prateći poprilično jasne tragove. Bilo je nešto čudno u njima, bili su sve jasniji i dublji. Izgledaju kao tragovi životinje koja teži nekoliko stotina kila. Vukovi ne teže toliko.
Nekoliko koraka dalje začujem nepogrešivo poznati šum. Ali znam da to nije moguće. Zastanem na trenutak kao da ne vjerujem svojim ušima i osluhnuh još jednom, pažljivije. Sluh me ne vara. Isti šum. Bez razmišljanja pojurim naprijed. Jureći kroz gusto poredana stabla nisam ni zamijetio britak udarac borove grane po licu. Zastao sam na trenutak da što točnije odredim smjer dopiranja zvuka. Dolazio je iz smjera iza brežuljka. Uspevši se na vrh ostao sam zapanjen. Iza malog brežuljka, u kotlini, nazirao se bistar potok bezbrižno žuboreći. Mjesečina mu podari srebrenkasti sjaj. Kamenčići u njemu sjaje poput bisera.
- “Ali kako je to moguće?!” – prozborim zapanjeno u pola glasa. – “Kako je moguće da se potok nije zamrznuo po ovakvoj hladnoći?” –
U nevjerici polako se spuštam prema potoku. Stao sam sasvim blizu gledajući svoj odraz u vodi. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Tad ugledam posjekotinu na licu i u trenutku osjetim kako me rana pecka. Kleknuo sam do potoka da isperem ranu. Odložio sam luk i strijelu na zemlju do sebe. Oprezno, ali hrabro ispružih ruku i uronih je u vodu. Topla je i hladna je. Istovremeno. Ugodno hladna. Odlučih se umiti. Tek što sam zagrabio vodu rukama osjetim nešto u zraku. Osjetih par vrelih očiju na svom zatiljku. Začuh režanje.
Okrenuh se brzinom lisice i tad ga ugledah. Na grebenu iznad mene stajao je vuk iz mojih snova. Crvene oči žarile su se u ovom začaranom mjesečevom polumraku. Bijelo siva njuška isticala se na crnom krznu. Njegovi očnjaci, dugački i oštri, sjajili su poput bisera na suncu. Stojeći tako na grebenu spreman na skok bio je predivan, božanstven i ogroman. Ogromniji od bilo kojeg vuka. Štoviše bio je velik kao medvjed. Izraz njegovog lica nije bio prijateljski. Njegov hipnotizirajući pogled ukopao me na mjestu. Gledali smo se nekoliko trenutaka oči u oči. U trenutku pomislim na svoj luk. Kao da mi može čitati misli shvatio je moju namjeru. Odbacio se u zrak strmoglaveći se prema meni. U treptaj oka bio je iznad mene. Uspio sam ga za dlaku izbjeći. Njegov je doskok proizveo dubok tup udarac ostavivši poveliko udubljenje u zamrznutom tlu. U svoj svojoj brzini i okretljivosti uspio sam dograbiti luk. Dok sam napinjao strijelu kao gonjen svim silama pakla sjurio se neprirodnom brzinom prema meni. Vinuo se u zrak i u tom sam trenutku odapeo strijelu. Letjela je točno u srce no na moju stravu strijela se u dodiru sa njegovim tijelom smrvila u prah. Sve što sam uspio učiniti je podići lijevu ruku u visinu vrata spriječivši da se očnjaci zabiju u moje grlo. Ugriz je bio dubok i bolan. Luk mi je izletio iz ruku. Vuk me oborio na zemlju. Dok smo se bjesnomučno hrvali po tlu osjećao sam kako mi njegova snaga, njegova težina polako lomi kosti. Njegove pandže krvnički mi derale meso sa nogu i tijela. Bio sam već izgubljen kad mi mislima proletjele riječi vrača: - “…svijetom koračaju bića koja žive na rubu života i smrti. Bića o kojima glupan poput tebe ne zna ništa. Tvoje strijele ti neće pomoći u borbi s njima bez obzira kako brzo i točno lete Planinski Orao, ali ovaj nož hoće!” - Sjetio sam se tog malenog noža. Zadnjim snagama uspio sam ga dohvatiti sa pasa. Iako hrđava, oštrica mu je bljesnula na mjesečini, a onda se poput šila zabila u vučje srce. Urlik vuka bijaše grozan od boli. Probijao mi je uši i srce mi se na tren zaledilo. Kunem se da sam mogao osjetiti kako mu život ishlapljuje u mlazu vrele krvi. U očima mu čudan spokoj kao da mu je drago što umire. Kao olakšanje nakon prekinutog, razbijenog prokletstva. Sa hroptajućim izdahom snaga mu je ispijena u trenu i sa svom svojom težinom nepomičan sruši se na me izbivši mi zrak. Uspio sam skupiti tek toliko snage da se izvučem ispod beživotnog tijela zvijeri. Okupan vučjom krvi, slomljen i iscrpljen izgubio sam svijest.
Upao sam u neke snove. Bio sam okružen vukovima. Sanjam ženku. Sivo bijelu. Snažnu i lijepu. Svi je slušaju i odnose se spram nje s poštovanjem. Prilazi mi i milo me njuši. U njenim očima ugledam zrcalo svojeg odraza. Vidim vuka. Probudio sam se obliven znojem sa krikom na usnama. Ležao sam u krevetu prekriven pokrivačem od jelenje kože. Prepoznajem ovo mjesto. Blagi miris lavande. To je moja koliba.
- “Kako…” – prozborim slabašno.
- “Sivi Gavran te pronašao. Ležao si bez svijesti u snijegu. Krvav i ranjen. Donio te kući.” – odgovori vrač.
- “A što je sa…” –
- “Nije bilo nikakve zvijeri pored tebe. Samo ti i tvoje slomljene strijele.”- reče opet vrač. Uputih mu oštar pogled. Shvatio je da sam iznerviran njegovima upadicama.
- “Ostavljam te sad da se odmoriš. Još ti se nije povratila snaga. Bolje da ti Sivi Gavran kaže ostalo.” – reče vrač i ode.
- “Slomljena rebra, lijeva ruka slomljena i pregrizena, izderano lice, noge... Kad sam te pronašao izgledao si kao da su se demoni gostili tvojim tijelom. A evo nakon tjedan dana izgledaš kao nov. Rane ti zacijelile. Ni traga ožiljcima. Ljudi se boje. Kažu da samo tamne sile mogu tako djelovati na čovjeka. Osim toga cijelo vrijeme buncaš i dereš se u snu kao da ti netko dere kožu na živo. Savjetujem ti da ne izlaziš van tako skoro. Recimo da trenutno nisi baš najpopularnija osoba u naselju.”- reče Sivi Gavran.
Sivi Gavran, koju godinu stariji od mene, bio je moj najbolji prijatelji još od djetinjstva, ne više od toga. Bili smo kao braća. Bio je sin poglavice i najbolji lovac u plemenu. Često bismo odlazili u lov zajedno, dakako, kad ne bi izvodili raznorazne psine po naselju.
- “Kako si me pronašao?” – upitam.
- “Pa to barem nije bilo teško. Ostavljaš tragove kao uspaljeni bizon. Samo je razlika između bizona i tebe ta što je bizon ipak zgodniji.
- “Ha, ha, vrlo smiješno.”- rekoh.
- “Ajde sad odmaraj, pričat ćemo sutra.” -
Toplina i ugodni mirisi bilja polako dovode novi val sna. Ubrzo podlegnuh pod težinom kapaka. Zaspao sam u tren. Opet isti snovi.
Nakon nekoliko dana odmora, polako mi se počela vračati snaga te odlučih da se prošećem po naseobini. Tek toliko da uhvatim svježi zrak. Pogledi ljudi nisu bili nimalo ugodni. Bojim se priznati, ali čini se da je Sivi Gavran bio u pravu. Hodajući naseljem cijelo me vrijeme nešto stezalo u grudima. Neki me snažan osjećaj vukao prema planini. Prema onoj šumi.
- “Kako si mi Orliću danas?” – podrugljivo me upita Sivi Gavran snažno me potapšavši po leđima.
- “Izgledaš mi nekako blijed. Znam je što ti treba. Vruća medovina i vrela žena. To će te začas dovesti u red i trgnuti te iz ove melankolije. Samo da nađemo pravu bizonku za tebe. Voliš li vitke ili malo punašnije?” – prozbori kroz smijeh.
- “Ma baš onakvu kakvu je oženio tvoj otac!” – ispalih u trenu.
- “Ha, ha, ha! Vidim da nisi izgubio smisao za humor. To je dobro. Polako postaješ onaj stari.” – reče Sivi Gavran smiješeći se.
- “Sivi Gavrane!” – dovikne vrač. - “Dođi, otac te očekuje.” -
- “Orliću moram ići. Pripremamo se za lov. Zadnji nije bio previše uspješan, a hrana polako kopni. Ako zima ne počinje uskoro popuštati morat ćemo izaći izvan granica našeg lovišta. Vidimo se kasnije.” – reče i odjuri prema kolibi poglavice.
- “Dobar lov!” – doviknuh za njim pa se okrenuh i krenuh put svoje kolibe.
Prošlo je još nekoliko dana i moja se snaga u potpunosti povratila. Zapravo osjećao sam se nekako snažniji. No moje je blijedo, izmoreno lice odavalo čovjeka u ogromnoj agoniji. Nisam mnogo spavao, a i ono malo vremena provedenog zatvorenih očiju bilo je ispunjeno snovima. Postali sve intenzivniji i snažniji. Danju kad bi šetao naseljem moje oči, vođene mislima, neprestano su bile prikovane uz planinu. Kud god sam krenuo osjećao sam užareni pogled crvenih očiju na svom zatiljku. Postao sam nervozan i agresivan, a ni izbjegavanje ostalih ljudi nije baš išlo tome u prilog. Odlučio sam sljedećih nekoliko dana ostati zatvoren u kolibi. Približavalo se vrijeme punog mjeseca, a moj nemir je rastao.
Probudio sam se u znoju. Vatra je već polako jenjavala u ložištu. Gladan sam. Tražim meso njušeći i prevrćući posude po kolibi. Pronašao sam nešto sušene srnetine i halapljivo je progutam. Ali to nije dovoljno, glad je još uvijek tu. Snažna i neutaživa. Nervozno nastavljam sa pretragom. Ali tad začujem primamljivo poznati zvuk. Dopire izvana. Hitam prema vratima. Izlazim van ne primjećujući udar staklene hladnoće. Sonata vukova poput plime širi se kroz noć milujući moje uši. Ljepota i privlačnost te pjesme toplo steže moje srce. Osjećam se neobično privučen tom melodijom. Zove me. Mjesec je pun, a moje oči odražavaju neobičnu zrcalnost tog nebeskog tijela. Sjaje na mjesečini. U trenutku moje grlo se pridruži napjevu tih čudesnih bića. Iz mojih pluća razlomi se snažno i gordo zavijanje. I ne znam koliko je to pjevanje trajalo kad odjednom osjetim dodir ruku na lijevom ramenu. Kao da me ošinula munja okrenuh se u trenu i bacim se na vlasnika te iste ruke sa ogromnom krvoločnošću usmjeravajući svoje zube prema njegovom vratu. Otpor je bio snažan, ali je ubrzano popuštao. Do mene su kao kroz nevrijeme dopirali neki polu-razumljivi povici.
- “Planinski Orao stani!!!… Orao stani to sam ja/je Gavran!!!” – vikali su vrač i Sivi Gavran istovremeno.
Kao dijete tek probuđeno iz strašne noćne more zbunjeno sam gledao oko sebe. Ispod mene, na hladnom snijegu ležao je Sivi Gavran sa popriličnim strahom u očima. Vrač mi je polako prilazio s desne strane. Shvatio sam što se desilo. Čija je ruka dotakla moje rame. Ja sam tek reagirao instinktivno.
- “O…oprosti mi! Nisam želio… Ne znam što se desilo…” - rekoh zbunjeno. Olabavio sam stisak. Polako sam se digao s Gavrana. Gledao me s nevjericom.
- “Zove te planina, zove te šuma.” – reče vrač. –“Sudbina ti je da se odazoveš, dječače.”-
Kao da sam u trenu prosvijetljen znao sam da je to istina. Shvaćam i razumijem ispravnost tih riječi. Pogledao sam oko sebe po naselju. Svuda oko mene stoje ljudi, baklje im u rukama. Blijedi i prestravljeni. Nevjerica im u očima. Djeca plaču. Začu neki žamor kako dopire s druge strane naseobine. Grupa lovaca naoružana kopljima i lukovima hrlila je prema meni.
- “Idi, za tebe tu više nema mjesta. Idi!” – poviče starac.
Moj pogled još jednom klizne prema Sivom Gavranu. U njemu se moglo iščitati žaljenje.
- “Požuri… prijatelju!” – izusti u pola glasa uputivši mi neobično topao pogled. Bratski.
* * *
Trčao sam put planine kao da me gone sami bičevi božji. Nisam se okretao. Vukla me neka sila ispunjavajući mi srce kao u malenog djeteta koje s nestrpljenjem čeka zoru rođendana. Jer ova noć je moj rođendan. Prva noć mojeg novog života.
Krećem dublje u šumu. Neki osjećaj me vodi dublje. Neka žudnja, neki…instinkt. Osjećam se lakše. Skliznula je odjeća od jelenje kože sa mojih leđa. Čudno, nije mi hladno. Stižem do onog istog potoka. Voda mu živahno žubori. Ne zaustavljajući se pretrčavam kroz njega. No nakon nekoliko koraka zastanem. Neka znatiželja me vuče natrag. Prilazim k obali potoka. Bacim pogled preko na drugu stranu. Vidim komad odjeće kako bezbrižno leži na tlu i ljudske tragove kako se udaljavaju od njega. Pogledam iza sebe. Tragovi su vučji. Pogledah još jednom u oba smjera. Do potoka vode ljudske stope, nakon njega vučje. Spustim pogled prema dolje. Obasjana mjesečinom voda otkriva sve konture mojeg lika. Ostao sam zapanjen ljepotom koja kao da je uklesana od Sunca u ledenu stijenu. Gusto tamno smeđe – zagasito sivo krzno prekriva moje tijelo završavajući sa dugačkim kitnjastim repom. Na snažna prsa nadovezuju se vitke, žilave noge sa širokim šapama koje završavaju oštrim pandžama. Šiljate uši strše na okruglastoj glavi koja završava savršeno oblikovanom njuškom. Usred glave dva velika bistra zućkasta oka. Zubi biserno bijeli, dugi očnjaci kristalnog sjaja. Taj je potok odražavao figuru i lik vuka kakvog sam oduvijek sanjao da ću uhvatiti. Kakve li ironije da sam sam postao ono za što sam mislio da će me proslaviti među lovcima. Predivno je kako se taj lik besprijekorno prilagođava razigranoj vodenoj struji kao da sam i nije pod utjecajem iste. Kao da ga neka magija istovremeno čini dijelom vode i nečim što nije njen dio. Sitni šum poremeti mi koncentraciju. Okrenem se u njegovom smjeru. Osjećam da su moja osjetila drugačija. Odjednom vidim oštrije. Moj sluh tankoćutniji. Čujem svaki šum. I onaj najmanji. Nešto se čudno sa mnom zbiva. Njuh… Bujica mirisa udari me u glavu. Njušim sve oko sebe. opijen sam mirisima šume. Miriše na majku. Miriše kao majka koja drži svoje novorođeno dijete u naručju. Osjećam, tu je moj dom. Vratio sam se kući. Vjetar donosi nešto novo. Neki slatki miris vuče me naprijed. Miris… ženke!
Hitam žurno prema izvoru ovog novog primamljivog mirisa. Put me vodi prema mračnijem dijelu šume. Zastanem. Ugledam dvostruke vučje tragove na snijegu. A znam da ih prije nije bilo toliko. Oprezno krećem dalje. Put me doveo pred jazbinu, na ulazu stoji ženka. Prekrasna.
Njeno snježno bijelo – svijetlo sivo tijelo savršeno se uklapa u ovaj ledeni krajolik. Njena glava, njena njuška ljepša od moje. Naziru se bijeli snažni zubi. Njen miris neodoljiv. Gleda u mene. Pogled tih smeđih očiju urezao mi se u srce. Pitam se što želi, zašto me ne napada, zašto nije pobjegla.
- “Čekala sam te!” – reče.
Na trenutak sam se iznenadio što razumijem njene riječi, ali onda sam shvatio kako je to logično s obzirom na situaciju.
- “Mene? ” – upitah sa čuđenjem nakon kratke stanke.
- “Uđi.” - zareži blago. – “Unutra ima hrane. Znam da si gladan. Vukovi su zimi uvijek gladni.” - okrene se i nestane u jazbini.
Oprezno krenem za njom njušeći zrak i gledajući žbunje oko jazbine. Nisam nanjušio ništa sumnjivo. Polako uđem za njom. Moje oči su u trenu razbile početnu tamu odavajući konture prostrane jazbine. Više je izgledala kao medvjeđi brlog, ali pošto je bila nekoliko metara unutar zemlje odavala je dostatnu toplinsku zaštitu i za vukove. Tlo je bilo prekriveno suhim lišćem štiteći tijelo od hladnoće kamenitog tla i ujedno ga čineći mekšim. Jazbina je izgledala poprilično ugodno. U kutu se nalazili ostaci jelena očito tek nedavno ubijenog. Glad mi je ponovno prostrujala želucem i siguran sam da je ženka to primijetila.
- “Hajde jedi. Ima dosta za oboje, a osim toga ja sam već jela.” –
Bacio sam se na tog jadnog jelena kao da mi je zadnji obrok u životu doslovno ga gutajući bez žvakanja. Miris i okus sirovog mesa neobično mi je godio. Ženka je mirno sjedila blizu mene i nepomično me promatrala. Kad sam završio prišla je bliže.
- “Ime mi je Snježna Šapa i ja sam vođa čopora s ove strane planine. Mrki je rekao da ćeš doći i otada te čekam.” – reče ponosito.
- “Mrki?” – upitam začudno.
- “Da, Mrki. Vuk kojeg si ubio kad si još bio čovjek. – reče mirno. – I on je nekad davno bio čovjek, pripadnik tvojeg plemena. Rekao je da je njegovo vrijeme prošlo i da je došao red na tebe da preuzmeš njegovu ulogu Planinska Sjenko.” -
- “Planinska Sjenko?” –
- “Da, to je ime koje ti je dala obitelj.” -
- “Obitelj? ” -
- “Da, obitelj, čopor… Slušaj! Izabrala sam te za svog partnera jer si najveći i najjači...” -
- “I najljepši?” -
- “Ne prekidaj me!” - Oštro zareži iako se primijetilo da je režanj bio prisiljen. - “To znači da si ti sad vođa čopora. I svi će te vukovi slušati bez pogovora uključujući i mene. To ujedno znači i da ćeš se morati svaki dan iznova dokazivati. Što znači moraš biti najbolji lovac. Ujedno se moraš brinuti za svakog člana obitelji i što je najvažnije braniti naš teritorij, naše lovište.” -
- “U redu.” – rekoh.
- “U redu. Sve ostalo što te zanima saznat ćeš s vremenom. Stoga ti predlažem da ostaviš sva ostala pitanja za poslije. Dođi, kasno je, vrijeme je da legnemo.” – zareži podatno.
Legla je na ležaj od lišća ne skidajući pogled sa mene. Prišao sam joj i onjušio je nježno. Prepustila se mojem istraživanju. Spustio sam se pored nje. I dok smo se nježno mazili izvana je dopirala lagana melodija vukova koja nas je spokojno uljuljala u san.
Stiglo je jutro. Probudio sam se misleći kako sam opet odživio još jedan san. Zabluda nije potrajala dugo. Začuo sam blago režanje izvana. Snježna Šapa me zvala da izađem.
- “Dođi. Upoznaj obitelj.” -
Izađem van. Dok su se moje oči prilagođavale danjem svijetlu odjednom se nađem okružen čoporom od dvadesetak vukova.
- “Ovo je naša obitelj, tvoja obitelj” – reče Snježna Šapa. -“Iskoristi ovaj miran dan i upoznaj se s njima. Ja ću paziti na jazbinu. ” -
Na te riječi vukovi su potrčali prema unutrašnjosti šume. Ja sam na tren pogledao vučici u oči, a onda, bez razmišljanja, pojurio za njima. Trčali smo bez daha tako dugo dok nismo stigli na mali proplanak usred šume. Vukovi su se bez zaustavljanja bacili jedna na drugog valjajući će veselo u snijegu. Promatrao sam ih neko vrijeme radujući se njihovoj sreći. Jedan oveći vuk to primijeti pa mi priđe. Izgledao je mlađahno, ali poprilično snažno.
- “Zdravo! Ja sam Sivi. Dođi Sjenko, pridruži nam se. ” – reče veselo. U tom trenutku svi su vukovi stali. Njihovi pogledi govorili su sve. Djeca noći pozvaše me na igru. Jurnem prema njima. Igramo se… Valjamo se u snijegu, grickamo se, navlačimo se za krzno, udaramo šapama, skačemo jedan na drugog. Uživam u igri. Kao da sam prespavao djetinjstvo i sada ga želim nadoknaditi u trenu…Tad najednom moj prijatelj zastane i načuli uši. Izdaleka kao šapat dopirao je neki zvuk. Bilo je to ljudsko glasanje. Kao da je zvao neko ime. I u trenutku zastanem kao da želim uloviti vapaj tišine usred buke gradske vreve, da poslušam te poznate zvuke, ali koncentraciju mi poremeti odriješit poziv prijatelja: - “Idemo!” - i kao malo zaigrano dijete potrčim za njim dublje u šumu, zaboravljajući nedavni šapat, taj zvuk ljudskog glasa.
Prolazili su dani mojeg novog života, a ja sam se sve više zbližio sa Snježnom Šapom i ostalim vukovima, osobito sa Sivim. Svaka noć donosila je nova prekrasna saznanja i iskustva. Posebice sam se radovao lovu i igri. Uživao sam živeći sa svojom novom obitelji polako zaboravljajući svoju ljudsku prošlost. Međutim, zima nije popuštala i broj divljači se opasno smanjio. Bilo je sve teže priskrbiti hranu za čopor. Više nismo mogli loviti samo po noći. Morali smo loviti i danju riskirajući susret sa ljudima i njihovim strijelama. Zbog toga je Snježna Šapa odlučila da ujutro krene sa mnom u lov jer je lakše loviti u paru, a i sigurnije.
Naišli smo na trag jelena prije nekoliko kilometara pažljivo ga prateći u stopu pazeći na smjer vjetra. Bilo je podne i kroz borove krošnje naziralo se slabašno sunce. Miris jelena dopirao je iza obližnjeg grma. Odlučio sam mu se prikrasti s leđa, dok se Snježna Šapa polako penjala na obližnju hrid s namjerom da jelenu presiječe mogući bijeg. Iako odrastao, jelen je bio poprilično neoprezan kopajući kopitima zaleđenu zemlju kako bi došao do kakve travke ili korijena. Glasnoća njegovog udaranja omela je ovo graciozno biće da čuje moje prikradanje. No, to udaranje je omelo i nas. Fiksirajući svoje čuli na jelena nismo primijetili još jednog lovca u blizini. I baš kad sam se spremao da zaskočim jelena zrak je proparala strijela pogodivši jelena točno u srce. Bespomoćna je životinja oborena u djeliću sekunde. Njegova životna energija raspršila se poput zrake svijetlosti koja udari u kamen. Nečujno i brzo. Iz grma je izašao visok tamnokosi mladić obučen u jelenju kožu. Ostao sam zakopan na mjestu. Nisam želio odati svoj položaj. S nožem u ruci žurno se približavao svojoj lovini dok je ova još trzala na tlu. Zaokupljen svojim plijenom nije primijetio Snježnu Šapu kako se prikrada na hridi. Prišao je jelenu i nanio se nad njim da ga raspori nožem. To je bio trenutak koji je vučica čekala . U maniri iskusnog lovca strmoglavila se niz hrid prerezavši zračnu udaljenost između njih poput britve.
Skočila je na njega i oborila ga bez muke. Lovac nije očekivao napad iz tog smjera. Luk i nož odletjeli mu iz ruku. Ostao je nepomičan i bespomoćan ležati na zemlji dok su očnjaci vučice jurnuli prema njegovom vratu spremni da slome život u njemu.
- “Stani!” - viknuh.
- “Zašto? Ubio je i ukrao naš plijen, a i nalazi se na našem lovištu!” Zareži ona oštro.
- “Pusti ga! I on mora nahraniti svoj čopor baš kao i mi.”
Ona zareži još jednom u znak negodovanja i polako se odmaknu od njega pomno prateći svaki njegov pokret. U zraku snažan miris ljudskog straha. Smrdi. Prišao sam bliže. Lovac me pogledao u oči. U njegovim očima zrcalio se strah, ali onda je polako počeo razumijevati tko sam. Pogled mu je poprimio odraz olakšanja, a istovremeno i sažaljenja za mene. Taj lovac je bio Sivi Gavran.
- “Planinski Orao?” – upita sa otporom u grlu. - “Prijatelju, brate, jesi li ti?” -
- “Ne zovi me tako, nećeš me naći pod istim imenom. Moje ljudsko ime je mrtvo. Ono nije više moje.” – zarežim oštro sa zadrškom.
- “Tražim te već…” – reče sjetno.
- Ne traži me, tu je sad moj dom. Ne više kod ljudi…” – zarežim odrješito.
U očima sam mu vidio da je razumio što sam rekao. Odmaknuo sam se par koraka dopustivši mu da se uspravi. Gledao sam ga nijemo. Shvatio je što mu želim reći. Pokupio je luk i uzeo nož. Vučica je nervozno zarežala.
- “Pusti ga neka uzme svoj dio. Ipak ga je on ulovio. ” – kažem mirno.
Lovac je kleknuo do jelena i poče rezati meso. Na brzinu je razrezao oveći komad buta i prebacio ga preko leđa. Zatim se oprezno počeo udaljavati ne skidajući svoj pogled s nas. Kad se dovoljno udaljio ubrzao je korak. Vučica se okomila na svježu strvinu uredno kidajući dijelove jelena kao bi podijelili teret da ga lakše odvučemo do jazbine.
Doskočih na obližnju liticu da pogledom otpratim lovca na njegovom odlasku iz šume. Osjetio je moju nazočnost. Okrenuo se i zagledao mi se u oči. Nijemo. Moja družica nestrpljivo zareža u mom smjeru. Kaže mi: - “Uzmi lovinu i dođi u jazbinu, hladno je.” -
Nisam se okrenuo. Gledam lovca u oči. Znao sam što znači njegov pogled i on je znao što znači moj: - “Zbogom stari prijatelju, zbogom lovče. Samo pazi sljedeći put kad se sretnemo u lovu da tvoja strijela ne probije moje srce. A ja ću paziti da moji očnjaci ne razderu tvoje grlo. Jer nećemo se više poznati. Bit ćemo stranci. Neprijatelji. Ti čovjek, a ja… vuk!” - Naziru mu se suze. Dignuo je desnu ruku u znak pozdrava, okrenuo se i pošao dalje. Zatulio sam mu u pozdrav – dugo i tužno: - “Auuuuuuuuuuuuuuuuuuu…!!!” - Okrenuo sam se i pošao za svojom družicom.
A šumom je još dugo u noć odzvanjao taj glas kao opomena šireći se duž planine polako se gubeći put nebeskog svoda.

Lothario kod tebe su komentari uvijek kratki :)

Zentren tako mi je pao grah.

Gledam u papir, gledam u slova poredana u niz poput vojnika u bojnom redu. Gledam, ali ne vidim. To nisu moje riječi, nisu moji osjećaji. Ne, to ne može biti. Osvrčem se, ali nema nikog pored mene da ga okrivim kako ih je ukrao. Srce boli, no polako shvaćam. Neuhvatljive su projekcije moga srca, moje duše, neuhvatljive poput duge na nebu. Moja ruka ne zna kako da vodi pero. Očito je da nisam poetičar i da nisam prozist.
Ne, ja sam tek amater. I nema smisla otkidati kožu sa svojih ruku jer bol neće donijeti ništa osim BOLI! Ni snažne produhovljene riječi ni slike životnih situacija. Patnje, mržnje, ljubavi... Ama baš ništa. Tek niz nesuvislo nabacanih pojmova koji i ne znaju što tu rade. Kao da su se našli nekom greškom, glupošću ili tek nekim bezazlenim propustom. Pogreškom.
I nema smisla pisati krvlju jer će se slova razvodniti poput tinte na kiši. Rastopit će se riječi kao snijeg na suncu kao da nikad tu nisu ni bile. Jer nisu satkane od kamena poput gradine na brdu da prkose vremenu, čovjeku. Stoljećima.
Bacam pero iz ruku, kunem se da ga nikad više dići neću. Jer ionako je u mojim rukama jalovo, besplodno. Ne zna i ne može da uhvati, da prenese projekcije lutajućih misli mog čudnovatog uma, slike koje ulaze kroz moje bojom nedefinirane oči. Nikako da utjelovi život ovog svijeta u riječi na bijelom papiru. Da ispiše cijelu paletu boja svakodnevnice, osmjeh slučajne prolaznice ili da uhvati čar nebeskog svoda u zoru. Jer ruka ne zna da sluša srce, da čuje uzdahe moje duše. Ne govori jezik mojeg bića. Kao da kroz nju ne teče ista krv. Ona je poput mrtvačke ruke koja beznadno grebe po truloj zemlji tražeći izlaz u svijetlo. U život.
Kao plamen svijeće na buri nestalne su riječi na mom papiru. I nitko na njih ne obraća pažnju jer pažnje nisu vrijedne. Ali baciti pero nema smisla. Treba ga slomiti, smrviti kako razuzdano srce ne bi opet prevarilo um i naložilo mu da ga ponovno digne, da ponovno piše, da ima strpljenja… da ne gubi nadu. A vidim da nema smisla. Jer neće poteći rijeka bajkovitih snažnih stihova već ona agonije i razočarenja. A zašto mutiti vodu kad ima onih koji znaju kako ju očuvati bistrom.
Puklo je pero, smrvilo se. Puklo je i srce. Ali tako je bolje. Tako kaže razum. No nema olakšanja, to ne donosi mir. Donosi tek rijeku suza na čijim valovima jaše slomljena duša gonjena glupošću nestrpljivog, gluhog čovjeka. Osjećam se prevareno i prazno. Gledam u pero i tek sad shvaćam. Nije krivo pero, nije kriva ruka. Kriv je um…

Putujem

Putujem nekud gdje su dragi ljudi
i gdje nitko nikome ne sudi.
Ne znam hoću li ikad tamo stići
jer ništa mi na tu zemlju ovdje ne sliči.
Putokaza nema da pokaže mi put,
a kompas u džepu kao da je lud.

Hodam u tišini kroz prolaze tamne
očekujući da svjetlost prava padne na me.
Sve je u tišini i hvata me ponekad strah
jer oko mene prošlost nestaje u prah.
Neki novi ljudi govore mi laži
pokazuju prstom put neki, njima draži.

Hodnici su uski, jedva mogu proći,
zašto netko mora ispred mene da kroči.
Ne dam da me slome kao krhko granje
koje se svija do kraja dok na pod ne padne.
Moraš biti tvrd tako da ne pomisle drugi
kako bi mogli vrlo lako sjedit˘ ti na grbi.

Shvatit će na kraju da ih strašno žulja
i na mjesto gdje sjede udarit će struja.
Samo naprijed moram k toj zemlji sreće
pa makar noge jedva dizao zbog žulja što peče.
Snijeg je dubok prepun raznoraznih rupa
samo se čuje udarac i jauk zbog bola tupa.

Jer bez teških trenutaka na tom putu
ti nikad ne bi doznao da imaš pravu rutu.
Sve što je lakše, bolje je ostaviti za kraj
i idi putem težim gdje nema odmora.
Vrijeme ponekom nije bitno na početku
kasnije, kad snaga pada, shvatiš ono vlada.

Zato moram brzo kroz zapreke teške
tamo gdje je lakše mogu polako, pješke.
U tunelu ovom voda kap po kap pada,
a netko u mraku kao da me napada.
Sprema me zadržati tu gdje nikog nema,
a ja moram iz tunela van, potpuno sam.

Vidim u daljini iza pučine bijesne
svjetionik tek katkad u mraku bljesne.
Možda je to putokaz za moje putovanje
ili samo lažna nada, tužno obećanje.
Vidio sam - mnogi pored mene leže
i nikad više ne pokušavaju krenuti.


Skoro da su stigli do kraja putovanja
jer droga strašna u njima sada vlada.
Misle da su našli pravo mjesto sreće,
no tama jednog po jednog odnijet će.
U svoje lažno lijepe dubine, mračne, strašne,
jer iz njih povratka nema, takve su kazne.

Ne, neću ništa uzeti od dilera sreće
njihov doping za put trebat mi neće.
Moja svijest je čista, neću da se muti
bistar um mi treba da na pravac me uputi.
Neću tražiti sreću tamo gdje je nema
i iskati je tamo gdje smrt se sprema.

Moram misliti dok biram putove svoje,
nitko ne smije iza grešaka mojih stajati.
Pa zato bolje je i kadšto na zemlju stati
i dobro svuda oko sebe pogledati.
I ponekad, ako i to traži to putovanje,
vratiti se na početak - utvrditi znanje.

Evo samo malo da ti popunim i ja svoje komentare. :)

Ima jedna žena. Tamnokosa. Uvijek nešto pametno zbori. I uvijek brine za prijatelje, brine i pomaže im. A ja samo sjedim kraj nje. Sjedim i upijam svaku riječ, upijam njen pogled, melodiju njenih riječi. Kao neki emocionalni vampir hranim se energijom njenog bića. Slatka je. Preukusna. Neodoljiva kad se zapriča. Gledam joj usne. Pratim pokrete tih divnih crvenih jastučića. Zamamni su. I pitam se kakvog su okusa. Hoću li osjetiti strast ako ih dotaknem, hoću li kušati medenu ljubav ako ih poljubim? Hoću li pronaći spokoj u njihovoj toplini? Sigurno. Ali bojim se.
Bojim se da moje vrele usne ne upiju svu njenu dušu. Pohlepno. Ne usudim se jer znam da neću moći odoljeti dok ju ne progutam cijelu. Moje usne ne ljubiše već odavno. Predugo ne osjetiše okus slatkoće kakvog duša ima. Gore od žudnje za tom blaženom hranom. Gleda me u oči kad priča i siguran sam da vidi u njima moje lutajuće misli. Kao prozori u nepoznato izdajnički otkrivaju moje namjere. Smješka se blago. Znam taj izraz na licu. Govori: "Znam što želiš, znam da me želiš. Ali ne, ne još. Nisam još spremna da ti dam nektar svojih usana. Da te nahranim. Pričekaj još kratko, bit će slađe."
I susprežem se. Krotim zvijer u sebi. I ne ide mi. Poput paklenog demona izvlači se iz mene, upire se kandžama, grize. Nemam više snage da ga spriječim. Boli me meso iznutra…izgrebeno je, iskrvareno. I smije mi se to malo tamno demonsko stvorenje. Smije jer zna da je pobijedio. Opet.
Prestala je pričati. Gleda me mazno. Ne znam da li je primijetila moju pasiju ili je tek odlučila da je sad vrijeme za poljubac. Ne znam kakvu bol odaju moje oči, ne znam u kakvom grču mi je lice. Ne vidim ga. Možda je tako i bolje, vjerojatno ne bih to mogao podnijeti. Zasjajile joj oči tako snažno i bistro da je čak i moja zvijerčica, moj demončić zastao na trenutak - zbunjen.
Nagnula je glavu i njene usne su krenule prema mojima. Spojile se. Dotakle se i duše. Bio sam u krivu. Nisam joj isisao dušu…već ona moju. Hlapim se, ali ne marim – slatko je. Umro sam…sa smiješkom na licu.

Ako me poželiš…poklonit ću se, pokleknut ću pod tvoje noge, ali ne kao rob, ne kao pokoreni lutak već kao muškarac koji se poklanja iskonskoj ženi. Samostalnoj, snažnoj i tvrdoj… i mekanoj, ranjivoj i nečijoj. Baš kao nekad davno. Kao muškarac koji se klanjao ženi i uzimao je sa sveopćim poštovanjem jer nije ona simbol ili slika života. Ona jest život. A on je to znao. Danas mu se smiju da je bio glup, zaostao. Podrugljivo ga nazivaju spiljskim čovjekom, a zapravo ti koji mu se smiju žive u spilji vlastite oholosti i egoizma. Taštine.
Ne tražim i ne želim priznanje da sam osjećajan, pametan, dobar. Ja sam kao i svi drugi ljudi. Samo tražim ljubav i mir toplog strastvenog zagrljaja. Tražim prijatelja u tebi. Tražim istinu i tražim požudu istu onakvu kakvu nudim i tebi. Tražim srce koje sluša svijet oko sebe i čuje istu melodiju kao i moje. Istu melodiju, ali drugačije. Tražim da mi otkriješ svoju dušu, da mi pokažeš sve ožiljke i nezacijeljene rane. Da spomeneš svaku suzu koja je pala u gorčini satrtog povjerenja i prijateljstva. Lažljive ljubavi. Jer ja ti zauzvrat nudim isto. Utjehu i ljubav. Bit ću tvoj vodič kroz maglu svakodnevnice. Tvoj svjetionik, tvoj lučonoša, a ti ćeš biti moj. Pružam ti dušu ranjivu kao i svaku drugu, samo naučenu da se brani drugačije od drugih, da se obrani možda bolje od drugih. A ipak isto izbrazdanu životnim porazima i pobjedama poput tvoje. I nikad više nećeš biti sama. Ako ne vjeruješ, pogledaj u moje oči. Vidjet ćeš ponos i razumijevanje istinskog muškarca. Ne podložnog lakeja ili nestalnu budalu.
Ako želiš bit ću tvoj. Samo moraš pružiti ruku, a ako ne… vratit ću se. Možda ne u istom tijelu ni očiju iste boje. Ali bit ću tu… negdje. Samo me moraš poželjeti.

Jutro unfice kafica je bila ok, ali ću morati pojačati dozu :)

Mene je opila već četvrta jaka nesica.

Vidi se lothario krenulo te :))

Ljubav dolazi bez najave, no uvijek dobrodošla. Ima bezbroj imena, a samo jedno značenje. Ona nije strast, iako je vruća i često nezasitna. Kola žilama kao bujica vrele lave, opija mozak. Poput droge, poput slatkog vina koje napaja žedna usta. Stanuje u krajičku oka starice, djevojke, na usnama ljubavnika, u smijehu bebe. Živi među prijateljima.
Oko nje okupljaju se emocije formirajući krdo nalik na divlje mustange. A ona je na čelu. Sva u sjaju, visoka, vitka, najljepša, svi je prate. Kao da ima krila poput Pegaza. Ni na nebu ni na zemlji. Ona je učitelj, ona je učenik. Probija se kroz sve prepreke, gradi mostove, ušutkava puške, liječi, pobjeđuje smrt. Uvijek otvorenih ruku za sve i svakog. Ponekad slijepa. Nikad ne ubija iako je prečesto optužena za to. U njeno su ime vođeni mnogi ratovi. No, ona nije okrutna. Okrutna su samo srca u kojima ne stanuje. Ona je besmrtna, vječna, čista, iskrena, na dohvatu ruke, a ipak za neke nedostižna. Samo jedna, nezamjenjiva. Ona je - Ljubav!

Ponekad mi se čini da će ovaj svijet iskvarenih iluzija nestati poput kule od karata pod udarom vjetra. Da će oni koji potpiru i stoje iza kulisa lažljive svakodnevice jednostavno otići i da će se zidovi varljive stvarnosti jednostavno srušiti. Osjećam užasan strah zbog toga, ali istovremeno i ogromno olakšanje, zadovoljstvo. Past će maske taštine, nemorala i iskvarenosti sa lica svih ljudi. Bit ćemo goli, plašljivi, ranjivi i prekrasni. Baš kao na samom početku.

Svaka cast lothario,treba mi godisnji da proitam te male,slatke komentare:-)

opss,procitam:)