Nekomu...negdje...

 
Koliko se povlacite u sebe nakon razocaranja u ljubavi?
Da li se povucete u sebe uz rijeci "nikad se vise necu zaljubit"?
Ili hrabro kazete... Zaljubit cu se opet i predat cu se svim srcem, jer samo tako se isplati zivjeti?

Obrisan namjerno ili slučajno?

I začudih se boli jer smatrah da odavno zamrlo srce ništa više ne osjeća. Svaka njena suza, jedan žig na mojoj duši – vreo i pakleno bolan. Zaljubih se u to biće na prvi pogled!
I dok sam gledao taj lik u rijeci bezvremenskog toka klizne mi suza niz lice. A sa suzom i sav čemer mog bića. Duša mi očišćena, srce otvoreno, živo. Moja suza rasprši se u vodi praveći savršene krugove na površini.

I nema smisla pisati srcem jer će se slova razvodniti poput tinte na kiši. Rastopit će se riječi kao snijeg na suncu kao da nikad tu nisu ni bile. Jer nisu satkane od kamena poput gradine na brdu da prkose vremenu, čovjeku.

Ne želim se povlačiti. Ne želim se zatvarati.
Polazim od toga da ta osoba koja me povrijedila i nije bila za mene, nismo si bili suđeni. Ima netko tko mi je suđen i trudim se da tu osobu nađem.

LUBAV OPIJA,ALI NIJE VINO...da ga možeš razvodniti da manje opije...
LJUBAV NIJE NITI TINTA...istina ostavlja tragove,ali se ne može pobrisati...

Puklo je pero, smrvilo se. Puklo je i srce. Ali tako je bolje. Tako kaže razum. No nema olakšanja, to ne donosi mir. Donosi tek rijeku suza na čijim valovima jaše slomljena duša gonjena glupošću nestrpljivog, gluhog čovjeka. Osjećam se prevareno i prazno. Gledam u pero i tek sad shvaćam. Nije krivo pero, nije kriva ruka. Kriv je um.

Tesko je ubijenog srca razmisljat o nekoj novoj ljubavi....

Bacam pero iz ruku, kunem se da ga nikad više dići neću. Jer ionako je u mojim rukama jalovo, besplodno. Ne zna i ne može da uhvati, da prenese projekcije lutajućih misli mog čudnovatog uma, slike koje ulaze kroz moje bojom nedefinirane oči. Nikako da utjelovi život ovog svijeta u riječi na bijelom papiru. Da ispiše cijelu paletu boja svakodnevnice, osmjeh slučajne prolaznice ili da uhvati čar nebeskog svoda u zoru. Jer ruka ne zna da sluša srce, da čuje uzdahe moje duše. Ne govori jezik mojeg bića. Kao da kroz nju ne teče ista krv. Ona je poput mrtvačke ruke koja beznadno grebe po truloj zemlji tražeći izlaz u svijetlo. U život.
Kao plamen svijeće na buri nestalne su riječi na mom papiru. I nitko na njih ne obraća pažnju jer pažnje nisu vrijedne. Ali baciti pero nema smisla. Treba ga slomiti, smrviti kako razuzdano srce ne bi opet prevarilo um i naložilo mu da ga ponovno digne, da ponovno piše, da ima strpljenja… da ne gubi nadu. A vidim da nema smisla. Jer neće poteći rijeka bajkovitih snažnih stihova već ona agonije i razočarenja. A zašto mutiti vodu kad ima onih koji znaju kako ju očuvati bistrom.

LEJLA_47 pročitaj ovo!
Učini mi se zgodno na tvoj komentar...;))
"Ako vas žena pobjeđuje u tenisu, promijenite sport. Ako vas žena pobjeđuje u boksu, promijenite ženu !!!"
- Mohammed Ali

...i kad sve na svitu bi' zna', na 'jubav opet bi' sta'!

Bojim se da moje vrele usne ne upiju svu njenu dušu. Pohlepno. Ne usudim se jer znam da neću moći odoljeti dok ju ne progutam cijelu. Moje usne ne ljubiše već odavno. Predugo ne osjetiše okus slatkoće kakvog duša ima. Gore od žudnje za tom blaženom hranom.

LOT...
Kad iznova riskiramo,unatoč prijašnjem porazu...TO JE UVIJEK HRABRO!
LUDOST JE SADRŽANA SAMO U PONAVLJANJU GREŠAKA!!!

Ovo sam već negdje napisao ali sad pišem samo TEBI:
Ako me poželiš…poklonit ću se, pokleknut ću pod tvoje noge, ali ne kao rob, ne kao pokoreni lutak već kao muškarac koji se poklanja iskonskoj ženi. Samostalnoj, snažnoj i tvrdoj… i mekanoj, ranjivoj i nečijoj. Baš kao nekad davno. Kao muškarac koji se klanjao ženi i uzimao je sa sveopćim poštovanjem jer nije ona simbol ili slika života. Ona jest život. A on je to znao. Danas mu se smiju da je bio glup, zaostao. Podrugljivo ga nazivaju spiljskim čovjekom, a zapravo ti koji mu se smiju žive u spilji vlastite oholosti i egoizma. Taštine.
Ne tražim i ne želim priznanje da sam osjećajan, pametan, dobar. Ja sam kao i svi drugi ljudi. Samo tražim ljubav i mir toplog strastvenog zagrljaja. Tražim prijatelja u tebi. Tražim istinu i tražim požudu istu onakvu kakvu nudim i tebi. Tražim srce koje sluša svijet oko sebe i čuje istu melodiju kao i moje. Istu melodiju, ali drugačije. Tražim da mi otkriješ svoju dušu, da mi pokažeš sve ožiljke i nezacijeljene rane. Da spomeneš svaku suzu koja je pala u gorčini satrtog povjerenja i prijateljstva. Lažljive ljubavi. Jer ja ti zauzvrat nudim isto. Utjehu i ljubav. Bit ću tvoj vodič kroz maglu svakodnevnice. Tvoj svjetionik, tvoj lučonoša, a ti ćeš biti moj. Pružam ti dušu ranjivu kao i svaku drugu, samo naučenu da se brani drugačije od drugih, da se obrani možda bolje od drugih. A ipak isto izbrazdanu životnim porazima i pobjedama poput tvoje. I nikad više nećeš biti sama. Ako ne vjeruješ, pogledaj u moje oči. Vidjet ćeš ponos i razumijevanje istinskog muškarca. Ne podložnog lakeja ili nestalnu budalu.
Ako želiš bit ću tvoj. Samo moraš pružiti ruku, a ako ne… vratit ću se. Možda ne u istom tijelu ni očiju iste boje. Ali bit ću tu… negdje. Samo me moraš poželjeti.

Žedan sam ljubavi i gladan sam strasti. Ako ljubav još uopće i postoji ili ju je zamijenila zadovoljstvo i požuda. Iako ima ljudi koji tvrde da pozanju što je ljubav, da su probli njene gorko-medene usne, ne vjerujem im. Mislim da se ljubav već odavno izgubila. Nije umrla iako su je oderali, uboli, pribili, raskrvarili, već se sakrila. Čeka nekog čistog da dođe. Nekog imunog na gluposti svakodnevnice i slabosti ljudske. Nekog duhovnog. Suosjećajnog. Nekog tko ne odbija da vidi samo zato jer je lakše zatvoriti oči i okrenuti glavu da ne čuje. A ja? Što ja čekam? Ja čekam nekog tko uništava sve što dotakne. Da me poljubi i da smrvi ovu kamenu koru koja se poput lave upekla u moje ledeno srce. Da mi dahom odledi odavno zamrlu dušu. Da mi rastvori žile kako bi vidio da li u njima još uvijek teče vrela krv ili tek ledena voda. Nekog tko će probuditi život u meni. I kako god da taj život bio bolan ipak je topao i sladak. I moj. Ja želim da živim! Opet, ponovno i jako.

ja sam volio svog pesa,ali me ugrizo zato kaj sam gladil neku kuju

Da bi mogao pisati poeziju moraš nositi bol u sebi, da bi mogao stvarno živjeti, moraš se smijati Smrti u lice.

Maštam o rasprskavajućim zvijezdama u
kaleidoskopskom poimanju stvari
one škrto sipaju svoju ljepotu blijedim svjetlom
po mojim stopama u moru
što se pretvaraju u koncentrične kružnice
očekivanja da će sve biti u redu
a rijetko kada je
jer crni svirači sviraju svoj requiem
bez prestanka
vječno se ponavljaju kao ostarjeli vergl
izlizan majmunskom rukom
u nekom propalom cirkusu
čekam da prođe oluja
nosom priljubljenim uz staklo
iako je teško nizati duhanski fitilj
u toj poziciji
magla unutar mojih kvadrata
osvaja staklene tornjeve iz bajki
vješto opisane u tisuću i jednoj noći
u tisuću i drugoj ja se budim gol i mokar
palim svjetlo i pijem do jutra
jer su mi zvijezde došle glave
i sad konačno lud do krajnosti
nosim nebo u sebi
širom otvoreno.

A TI TAJANSTVENO ŠUTIŠ: Razdiru me riječi… iznutra…
a nijemo zbore…
i napinjem se da ih izbacim…
alkoholom i krvlju i bludom…
kao da sam opet sa nebesa pao
i ne ide… kao da su krošnje prazne…
i ne ide… kao da sam uklet
urlam u noć
a ona tajanstveno šuti
i ispija čašu do dna…
okrećem ploču… posljednji ples
i bijeg naiskap…
opasujem svoje srebro
i gubim se u magli…

Razdiru me riječi… iz dubine…
ludim… od nijemosti…
porađam se iznova iz tmine…
veličanstven…i prepun sjaja…
a tako slab i uplašen…
ne znam što mi je…
ovo… nije moj film…

Falitur visus.

ljubav? hahahaha...

novo zaljubljivanje katkad ima okus probavljanja prekjucerasnjeg jela :(

kaj bi se povlacili u sebe?? tek onda sam frajerica a doticni uvijek vrlo brzo pozali za svojim odlukama i postupcima, hehehe...ali prekasno :-))))) jeh, malo cmoljim, malo setam sama sumom, i svaki put imam sve vise kriterije pri izboru mistera :-)))))