Ručkić krčkić

Ma stvarno su ljudi ovdje dragi! Bez zeke - evo, u jednom jutru naučili davati komplimente. Mašala! A dan prije toga odjednom osvijestili političku situaciju u bliskoj nam Europi. (Čini mi se da ovdje, kod nas, nisu, ali meni je politika zbilja mrska prije ručka, a poslije ručka mi se spava, navečer imam pametnijeg posla, jedino je po noći ponekad sanjam.)

I tak, sad ja ne znam što bih o tome mislila: je li to zapravo scary, ta ljudska povodljivost, ili bi me trebala razgaliti sposobnost učenja? Pa evo, pišem ovo ne bih li štogod o tome zaključila. Vidjet ću... Malo mi je scary, priznajem. Do kraja teksta bih se voljela predomisliti.

Hm. Da ne bi bilo zabune, nije ovo sad neko općenarodno pametovanje, evo, dodala sam naslovu "u prvom licu" - razmišljam o tome kako ja razmišljam i zašto tako razmišljam. A neki dan sam si mislila pa zakaj ja dolazim na mjesto gdje sam tako omražena, gdje ljudima uistinu jako idem na jetra i gdje očito ugrožavam neke njihove bitne obrasce, uvjerenja i vrijednosti. I zakaj mi je gušt da to činim. Zaključak: odmazda! Je. Fakat. Zbog toga.

Jer me predoziralo to prešućivanje mojeg mišljenja, to uživljavanje u tuđa, u tuđe svjetonazore, to nerazumijevanje mojih i nepoštivanje mojih. Ispravan postupak, kako s moje, tako i sa svih drugih strana, bio bi reći otprilike "Ja ne kužim zakaj je tebi to vrijedno/važno/poželjno, ajd mi objasni, ali nemoj očekivati da se ja predomislim, jer ja već imam nešto što mi je vrijedno/važno/poželjno". (Ma, bilo bi OK tu i tamo se i predomisliti, ja se fakat predomislim kad me ljudi uvjere da postoji bolje od nečega što sam si ja zapiljila...) I mislim da to ne bi bilo dosadno, takvo pretresanje stavova, traženje njihovih dobrih i loših strana, bilo bi to poput davnih polemika s faksa, u kojima su strasti buktile zbog ideja, a ne nečijih sisa, iako su i sise uvijek bile važne.

Ili, jedan malo drugačiji primjer: ja se godinama moram uživljavati u tuđa roditeljstva. Koja ne kužim, ne onako kako kuže svi drugi koji su i sami roditelji, ali shvaćam da je to ljudima važno i zato se dam gnjaviti. A ljudi bložji, fakat me gnjavi razgovor o nekom djetetu koje ne poznajem i za koje ne marim, gledanje slika tog djeteta, pljeskanje djetetovim uspjesima, komizeriranje zbog neuspjeha, a da ne govorim koliko je tek teško suspregnuti pedagošku korekciju samog roditelja, za koju sam školovana i osposobljena, ali je trebam ograničiti samo na situacije u kojima sam i zakonski kompetentna. S druge strane, ako si ja, nedajblože, dopustim imalo predugo ili predetaljno raspredanje o svojim životinjcima, itekako dobim po nosu i itekako me se bezobzirno izignorira, a ponekad i ismije ili izvrijeđa; jer je to kulturološki prihvatljivo. Životinjci su predmeti, djeca su osobe. Tak ih tretira zakon, a i većina građana. OK. Primljeno na znanje. Zato se ja radije družim s onima koji poštuju zakon, ali intimno misle svoje, tj. da su i životinjci osobe, nerijetko daleko ugodnije i zanimljivije od dvonožnih osoba bez obzira na uzrast.

U ovakvoj situaciji, poželjno bi bilo da se roditelji iz mojeg poznaničkog kruga malo obuzdaju u svojem nametanju roditeljskih tema, tj. da učine ono što ja činim, tj. potraže nekoga koga takve teme podjednako zanimaju, a ne da prazitiraju na mojoj profesionalnoj ekspertizi bez formalnog odnosa koji bi je opravdavao, jer se tako mogu nafunjiti čim zucnem nešto što im ne paše, koliko god to bilo suvislo; a da se malo više daju ugnjaviti meni zanimljivim temama. Štoćereć, obje takve strane bi trebale biti površnije, ili se jednostavno usredotočiti na neke manje osjetljive teme.

Ali, to bi vjerojatno bilo dosadno.

Na ovome blogu, unatoč brojnim psiho i inim analizama moje malenkosti, još nisam zapazila da se itko istinski pokušao uživjeti u moja gledišta i razmotriti bilo što - dakle, i nešto neutralno - s mojeg stajališta. Već sam napisala kako je prošao moj prvi zapis, zapravo dodvorljiv u svojoj erotičnosti: stavila sam ga uvečer, neupućena u funkcioniranje ovoga bloga, na kojem domaćica treba ostati uz zapis kako bi o njemu čavrljala, a ujutro zatekla 20-ak napadačkih, vulgarnih i sasvim osobno uciljanih komentara. Od užasa sam ga obrisala, a zatim neko vrijeme pratila što se na blogu zbiva, lovila konce tko je tko i kako komentira, e da bih se tek onda odvažila ponoviti zapis, ali ovog puta dežurna i naoružana do zuba protukomentarima.

Štoćereć, što god vam se kod mene ne sviđa, sami ste iz mene izvukli. Da, bilo je toga u meni, ali ja to možda nikad ne bih pokazala da niste pokazali da vam paše i treba. Sad je tu. Sad znamo da je tu i da je takvo. I ostaje. Tu. Sve dok ostajem i ja.

I što je najvažnije, ja uglavnom (osim kad karikiram i ironiziram ili namjerno bacam košćice) mislim točno ono što napišem, samo što to nigdje drugdje ne bih napisala ili rekla: ja zaista mislim da je dobar dio blogera karikaturalan, beskrajno tup, zaglupljen, bez ijedne misli koja se samostalno rodila u sivim ćelijama, fizički neatraktivan, ili bar ne onoliko atraktivan koliko se uvjerava (koliko NAS uvjerava) da jest, neiskren, nepošten, kvaran do koske, nezreo, ukratko, materijal za Big Brother, a nisam mogla shvatiti kak to moj lover može gledati, a ispada da ja to ne samo što gledam, nego i aktivno sudjelujem... Eto, TO je komunikacija: kreneš iz predrasude, a onda se uloviš u njoj. Hoćeš li je mijenjati ili ne, ovisi... Valjda o tome što ti pruža. Meni pruža ispušni ventil. Dakle, neću. Tj. znam da je predrasuda, ali svejedno ću se ponašati u skladu s njom.

Paris. Karikaturisti. Religije. Sve što sam ovdje napisala, iz rakursa mojeg mikrozkozmosa, sve je to primjenjljivo na šire razmjere. Nemrem ja poštivati tvojeg boga ako ti ne poštuješ mojeg, ako mi, štoviše, govoriš da sam kreten i da živim bezvrijedan život vjerujući u svojega... Bilo bi poželjno da svi odustanu od bjanko-mjenica, tj. bogova, ali ljudi to uglavnom ipak ne mogu. Što se mene tiče, kad bih vjerovala u nekog boga i kad bi ga netko ismijavao, ja bih ismijala njegovoga, samo opakije. A intimno bih skinula kapu onome tko me na to naveo svojim oštroumljem i oštrinom pera/olovke. Ali ne bih im suprotstavila oštrinu svoje sablje. Ono, ja bih uvijek istim sredstvima...

Sve u svemu, ja mislim da ste vi, iskričarski blogeri, ipak puno fleksibilniji od mene. Znam to, jer kad god napišem nešto što ne kužite, a mislite da bi (konačno!) moglo biti vama blagonaklono, vi pohrlite i izložite svoju vjeru u vlastitu dobrotu i moje prepoznavanje te dobrote. A ispadne da se ja sprdam s vašim slabostima. Hm. Ponekad se zbilja posramim zbog toga. Ja nisam takva. Ja uvijek zapamtim gadost i za mene je to landmark, okosnica odnosa. Mislim da je to moja slabost.

Valjda sam ja puno prije nasjela na onu ma-gicinu "Fool me once, shame on you, fool me twice, shame on me". A sad si mislim, jesemti, zar sam zbilja tak slaba da se ne bih mogla zajebati i više od dva puta???

Hvala! Uvijek mi je drago kad je neki moj zapis primijećen :-))

Nego, nisam odgovorila na vlastito pitanje, je li mi vaše "učenje" scary ili ohrabrujuće. Pa, navodnici daju odgovor: nema tu učenja. Samo oponašanja. Dakle, vaše oponašanje je scary.

What are the roots that clutch, what branches grow
Out of this stony rubbish? Son of man, 20
You cannot say, or guess, for you know only
A heap of broken images, where the sun beats,
And the dead tree gives no shelter, the cricket no relief,
And the dry stone no sound of water. Only
There is shadow under this red rock, 25
(Come in under the shadow of this red rock),
And I will show you something different from either
Your shadow at morning striding behind you
Or your shadow at evening rising to meet you;
I will show you fear in a handful of dust.

(brojevi su broj stiha, a pjesma je T.S. Eliotova "Pusta zemlja".)

Nemrem si pomoći, volim T.S. Eliota, iako znam da je bio svinja, muška svinja, ambiciozan, grabežljiv, okrutan prema svojoj supruzi, uvijek željan nedostupnih mu žena... Ali ta njegova slika generacije mrtvaca, NJEGOVE generacije mrtvaca koji ni ne znaju da su mrtvi, ah, to u meni tako odzvanja, toliko je prepoznatljivo, i utješno u tom prepoznavanju.

Valjda svi krenemo velikodušno, a na kraju odmjeravamo život žličicama za kavu, kao Alfred J. Prufrock, kojeg još više volim.

Do I dare, oh, do I dare
Disturb the universe?

Ma... Čemu?

Actually, I HAVE dared.

A opet se vratiš u mikrozkozmos kičastih konja na zidovima i uvreda što ih ne cijeniš, zgodnih jakni na ružnim ženetinama, pametnih misli na glupavim jezicima, i sve u svemu, kad ti to samo po sebi ne bi bilo dosadno, nikakvo putovanje izvan toga ne bi se isplatilo. Ovako, ipak je smisleno. I ja bih opet. I vjerojatno ću.

Samo jednu stvar ću napisati...učila, ne učila ovdje, analizirala, secirala, zabavljala se ili ne,likovima kao takvim ili napisanim riječima, blog ti je bitan u životu.
A ponekad mi se čini kako želiš prilazati kao ti je blog nešto totalno minorno.
Izgled, inteligenciju, duhovitost ili bilo što drugo nemam potrebu nikad komentirati
Jedino ovo gore spomenuto mi se čini ponekad sporno.
Možda sam u krivu...

blog je vegi SVE u životu.:)

nema ona nikog osim ovih tu par ljudi s bloga.

Blog mi nije nebitan, ali da ga nema, vjerovali vi to ili ne, ja bih preživjela. Kao i većina ovdašnjih. Uostalom, preživjela sam bez njega 48 godina, pa nema temelja bojazni da ne bih mogla još toliko.

Ja imam potrebu komentirati sve što mi zapne za oko, a osobito komentar osobe koja nešto nema komentirati, a onda komentira. Mislim da je ta osoba komična i karikaturalna. Bar je ja tako sagledavam. U 3D je možda manje komična i manje karikaturalna, ali nije posve bez tih značajki.

Popizdić, ako je meni blog sve, onda sam ja tebi sve :-)) Evo, cmoksa ti!

Kaj se pašćeta tiče, ta se pojebla još par puta nakon pušenja na blogu s istim onim kojem je popušila i na tome izgradila cijeli kozmos očekivanja. (Disclaimer: NISAM ovo čula od njega, ali ZNAM.) Na njenu veliku žalost, subjekt njenog pušenja i objekt žudnje te temelj očekivanja će uvijek radije doći bapcu koji na zidu NE drži kičaste konje nego dati kurac u usta nekoj koja se druži s osobama kojima se sviđaju kičasti konji. To je jednostavno tak, nema tu sad nikakvih zasluga ili promašaja.

Kinderštube.

A ovdje NITKO nije beba.

Iako su mnogi podjetinjili.

Hehe. Ma, baš sam zlobna!

Ali, to je tak. Ispekla ja zanat na trodimenzionalnim bebekima u bazenu s kamenčugom u peleni. Pa sad više ne trzam. Takve uvijek plutaju, kao drek.

Neki dan izjavih da ja više nemrem biti loše volje: kad bi me nešto satralo, sjetim se nečega/nekoga koga volim, i opet mi je sve pet.

I zbilja je tako. Ali, nije uvijek bilo tako, nit može uvijek biti tako. Kad ti govna dođu do guše, teško je ikoga i išta voljeti.

Zahvaljujem Blogu što je prebrodio sa mnom ta govnasta razdoblja!

Bilo bi divno da su prošla zauvijek. Hm. Čak ako i nisu, više nema nikoga i ničega zbog koga/čega bih ja smatrala važnim podrediti svoje prioritete i odraditi posao ispraćaja u vječna lovišta.

Tak da ja sad na miru kuham. Prodinstaš zelje s pancetom i lukom (ja uvijek stavim pol luka, pol poriluka), dodaš malo koncentrata rajčice (ja uvijek malo karameliziram sa šećerom luk, poriluk i pancetu), u međuvremenu izradiš polpete (mljeveno + luk, češnjak, panceta, vlasac umjesto peršina, koji mi je bezveze, kruh namočen u mlijeku, razmućeno jaje), prebaciš zelje u protvan, na to poslažeš polpete, preko svega par šnitica tanko rezane pancete ili dimljene slanine, podliješ bijelim vinom i čekaš gozbu. Ako ti se da, napraviš pire krompir. Ako ne (a meni se danas ne da), tunkaš fini friški kruh.

I živo ti se fućka što ti ovaj ili onaj bloški lik ne vjeruje da ti se živo fućka. Baš zato jer ti se zaista živo fućka. A njima ne. Da nemam zabavu njupanja tih fućkaroša kojima se uopće ne fućka, ja bih sad, kajaznam, čitala Murakamija, slagala puzzle, četkala Dušku ili Kafku, igrala pasijans... Možda čak i pregledavala neki od 13 studentskih radova koji me čekaju u inboxu. Ali mislim da je OK da me čekaju, jer imam pravo na neradni vikend.

E, čitam što gore drobi pašće. Nije ona sasvim glupa, ali sve se bojim da ponekad pogodi samo zato jer puca iz puškomitraljeza. Pištoljem ne bi niš pogodila. Evo, ja fakat nemam informacija o tome je li se ona poslije bloškog pušenja opet pojebla s ergom ili nije, ali nekak mi se čini da je. I da je sad to jebe, jer za nju je to bila neka investicija, a za njega oportunizam. Dočim je njemu na emocionalnoj strani, a ta ima svaku i najbitniju vezu sa samopoštovanjem, bitnije npr. moje odobravanje nego njeno ponižavanje. Dakle, on nju ne želi poniziti, ali ako zna da mi nemre doć u kuću bez rizika da ga ismijem, onda je ponižen on, a to ne želi.

(Ruku na srce, i jednom i drugom bi trebalo biti 100% svejedno što ja mislim.)

A pašće me uvelike podsjeća na jednu Kseniju.

KSENIJA: Otac jedva poznat, majka otišla u Njemačku trbuhom za kruhom, Kseniju odgajala baka, onda neki zaplet s majkom i očuhom, više se ne sjećam što. Uglavnom, Ksenija zaključila da je nevoljena jer nije dovoljno atraktivna da bi bila voljena.

A Ksenija pred sobom gura samostojeće sise br. 5, na svijet zvjera plavim očima i štriga nakratko plavo-crvenu kosu.

Bila meni draga Ksenija. I znala sam 5-6 frajera koji se jako pale na nju.

Međutim, Ksenija nije vjerovala mojem sudu, jer kak bi ona ikome mogla biti draga, nego je vjerovala sudu svoje "najbolje prijateljice", ex-debeljuce koja se dijetama, kirurgijom i vježbom izdigla do zavodljive brinete plavih očiju. I ona mi je bila draga. Uvijek cijenim trud. Čak i više nego rezultate.

Elem, plavooka brineta je trebala neku Kseniju da je podsjeća na sve što je izbjegla, ali samo zato da bi obje ostvarile istu sudbinu, a ta je namijenjena neatraktivnim debeljucama: pojeb od strane frajera kojima ne znače bogznašto s posljedicama, tj. sinovima.

Tu se Ksenija pokazala bistrijom od plavooke brinete Mirne, jer se bar udala, što ovoj drugoj nikad nije uspjelo, čak ni u drugom pokušaju, kad ju je opet pojebao neki kinderštuban bez savjesti i ostavio s još jednim sinom: Ksenija se udala prvi put, razvela za par mjeseci i zadovoljila statusom jednokratno samohrane majke. Ova druga je rodila dvoje djece s dva različita oca kojima ženidba nija bila ni u peti. Valjda zato jer je tako atraktivna, pa će se snaći i bez njih.

E sad, kaj ja o tome mislim. Dakle, ne mislim da je udadba neka jako dobra stvar ako nije na jako dobrim temeljima, ali mislim da je treba ostvariti ako nam je bitna i da bismo realizirale sva zakonska prava za posljedice ne baš promišljenog (Za)jebanja.

Npr. meni je drago što sam se ja udala, ne zato jer mi je udadba bila vrhunac zadovoljstva, nego zato jer mi dan-danas pruža gušt kontrargumentiranja glupim udavačama.

Nego, zašto me pašće podsjetilo na Kseniju... Zato jer su obje odvratne žicarice. Obje u svojoj "jadnosti" nabijaju kome god mogu osjećaj krivnje i prosjače sve nalik naklonosti, ono, daj pet kuna, OK, daj dvije, ajde, može 10 lipa...

Nisam ja bila svjesna koliko je Ksenija izvukla od mene (a izvukla je puno, i materijalno i emocionalno), sve dok jednom nisam sjedila u kafiću s nekom frendicom, prolazi Ksenija, i vidiš da joj je pitanje života ili smrti hoću li je pozvati u društvo, a isto tako vidim da ova moja to ne bi, jer smo bile usred nekog zanosnog nam razgovora... Dakle, ja pozdravim Kseniju, popričam s njom oko minute, ali ne pozovem da sjedne. I osjećam se krivom zbog toga i već obećajem da ću joj to nadoknaditi nekim višesatnim druženjem u kojem će mi ona prepričavati sve što već znam, a ja šutjeti o svemu što već mislim.

Kad je Ksenija otišla, ova moja frendica veli "Užasne li osobe, pogleč kako se ona vuče, kao prebijeno pseto, i samo čeka tko će ju usvojiti. Ja nikad ne bih mogla biti s takvom osobom!".

Ok, ta moja frendica nije neka very nice person, ali ne bi kičastog konja stavila na zid ni u ludilu. I zato jer se ne pali na bujne grive koje lelujaju pod određenim kutom gledanja, niti na oči koje te prate po prostoriji, rekla bih da ima neki prilično realan pristup životu.

Na kraju je s Ksenijom ispalo sljedeće: kad je odustala od mojeg emocionalnog supporta (koji je dugo imala, bez ikakve koristi po nju i posljedicu njenog jebanja), onda me odjebala, slizala se s Mirnom, kad je ova po drugi put dokazala da nije niš kompetentnija od nje same glede i u svezi jebanja s posljedicama, samopoštovanja, samorealizacije, a blogami ni materijalnih uvjeta, onda se vratila meni žicajući NOFCE. Koje sam dala, u nepovrat, i zauvijek za njom zakračunala vrata.

Jer, hebga, nisam ni ja tak bogata da bih investirala u neisplative poduhvate. Zakaj bih išta ikome dala znajući da nema povrata? Ili bar kakvog-takvog uzvrata.