Ručkić krčkić

Volim ući u ovu sobu. Je, jastuci na trosjedu (zapravo, polovnom ratan-četverosjedu s Njuškala) su razbacani, tepisi različiti, monitori prastari, radna stolica kineska i omotana dekom jer je napukla na šavu, pa da je malo zaštitim), tabure je nekad bio jako skup i fin, a sad se sav izobličio od težine sjedenja, nogu i Duškinog naskakivanja, parket bi trebalo presložiti i iznova lakirati, ali to je moj prostor, prilagođen mojem ukusu, mojim navikama, realnim okolnostima (npr. dracena je trebala titi drugdje, ali onda ne bi imala dovoljno svjetla, a male palme preselim uz lampe kad zađe sunce), čipkasti stolnjak na malom stoliću iz jednog drugog seta od ratana je poderan, ali to je DOM: tu sam svoja; doma sam.

A soba je nastala od ovoga:



Umjesto ovoga:




Kaos u prostoru koji sam nazivala "doma", ali se u njemu nisam tako osjećala, bio je tako golem da mi se najrazumnijim činilo sve to prodati čim se ukaže prilika; nisam vjerovala da bi to ikada mogao biti imalo ugodan prostor. Sve mi se tu gadilo, sve me podsjećalo na nevolje, boleštine, umiranja, izgubljene bitke, a da ne govorimo o cijeni, ti vrapca, moja frendica je stan koji je u usporedbi s mojim luksuzni apartman renovirala za sto tisuća eura, za što zbilja moš kupiti svašta lijepoga, samo ako nisi jako vezana za adresu, a ovo moje... Na koncu sam ja ovo svoje pretvorila u dom za 40.000 kuna. Da, kuna.

I jako mnogo obračuna s prošlošću. Štos je, zapravo, u bacanju, ne u čuvanju. A to je, zapravo, teže nego čuvati. A kad bih ovdje nabrojala što sam sve bacila, poklonila ili prodala, popis bi bio trostruko duži nego što sam sačuvala. A ne ljeto ću opet bacati, jer još uvijek imam viškova. Stvari, ne novca.

Da imam novca, bacila bih još više, a onda bih bačeno nadomjestila nečim izrađenim po mjeri. Međutim, za to nema izgleda, tak da se ponosim svojim vještim recikliranjem postojećega. Nova namjena staroj stvari zaista razgali čak i više nego nova stvar, bez povijesti, od početka namijenjena upravo onoj svrsi koju smo joj nemaštovito namijenili. Nema tu ponosa, osim ponosa zbog platežne moći.

Dakle, ja cijenim povijest: kako svojeg doma i obitelji, tako i nacije u kojoj sam se, zapravo pukim slučajem rodila, ali ne tako pukim slučajem u njoj i odrasla. I da sam otišla drugdje, a mogla sam, sad mi se čini - trebala sam - opet bi mi ovdašnja sredina bila najvažnija, najudobnija, onaj dom bez premca, dom svih drugih, kasnijih domova... Međutim, rekla bih da sam ja prije svega survivor, prilagodljiva zvjerčica, koja u svim mogućim okolnostima zvjera ne samo na ono što joj omogućava opstanak, nego i zadovoljstvo, sreću, pače. Moje porijeklo je sljedeće: talijansko-češko-mađarsko-hrvatsko-hercegovačko. Nitko od mojih neposrednih predaka (djedova i baki, oca i majke) nije živio, čak ni odrastao, u zemlji/regiji/mjestu porijekla svojih roditelja i/ili rođenja. Svatko od njih je mjesto svojeg odrastanja i/ili zrelosti smatrao svojim domom i prema njemu bio sentimentalan, da ne velim "lojalan". Iako je moja obitelj u prvom i drugom koljenu (djedovi+bake, te otac i majka) sa svakim režimom bila suočena i sa streljačkim (da, streljačkim - ne pretjerujem!) vodom: jednom zato jer ne znaju dobro hrvatski, drugi put zato jer nemaju dokumenata, treći put zato govore nešto slično hrvatskom, i na kraju zato (ajd, to nije bio streljački vod) jer imaju HRVATSKU DOMOVNICU, ali na ćirilici!

Ja vam nemrem biti takva domoljupka da bi mi suvremena Hrvatska bila dom... Nemrem i kvit! Ja nisam doma s ekipom koja bi udarala, ubijala, progonila, špijala, meni ne pašu sentimenti nošeni alkoholnim isparavanjima i prežderavanjima, meni je povijest konkretna i opipljiva, i kad mi smeta, ja je maknem, jer je POVIJEST, a ja živim SADA i OVDJE, i jer smatram da sve bitno mogu zapamtiti i bez relikvija, i jer mislim da je to zapravo pouka, nemoj opet tako, ili probaj opet, ali ne cijeli moj život, u stvari, mislim da to uopće NIJE moj život, izložen tako bitnim i tako brzim promjenama, zbog kojih je optimalan IQ 130, a ne jadnih 90-ak koliko su Hrvati uspjeli nabrati na online testovima, ajd, ajmo reć da nam je bilo teže, da su bili na engleskom, ali jebiga, opet je bilo puno slika, i ja opet nabrala praktički 56% više... Ajd, meni je engleski struka... Možda ne bi bio da sam gluplja, ali jest.

I tak, ja vam opet razmišljam o novom domu... Pišu mi frendovi koji su otišli u Dublin, a znamo da Irska nije baš neka nježna zemljica kontinuiranog višestoljetnog blagostanja, nema kod njih petardi za blagdane, nema potcjenjivanja zato jer si Hrvat, ili Rumunj, ili pravoslavac, ali ima radoznalosti, ima sasvim pragmatičnih (a kod nas politički nepodobnih) pitanja, tržište rada je okrutno, stanova nema, moraš se tuć za rupčage, katolicizam je dominantan, ali zbog njega neš proć bolje na poslu ili kad dižeš kredit... A pride je brže doć do Zagreba nego npr. s Malog Lošinja, gdje im predak ima vikendicu. Ne zato jer je bliže. Nego jer je bolje organizirano.

Mislim da bih u Dublinu i ja mogla biti doma. I u dablinškoj okolici. I u Zagrebu sam doma, ali samo u svojem stanu. Ajd, pretjerujem, i u svojoj ulici, ali samo do ugla, gdje mi ugostitelj u najmu od Nadbiskupije, a bez ikakvog vidljivog prometa, s HDZ plakatom na izlogu (zbog kojeg ga moja ulica i nekoliko okolnih bojkotiraju), bivši policajac čiji je sin neki HDZ kadar, koji je na moje oči, nakon što je s ekipom frendova ganjao čovjeka koji se pobunio zbog narodnjačke glazbe koja smeta njegovoj djeci da zaspu, uz povike vlasnika "istabaj ga", a vlasnikove supruge "ubij ga", mrtav-hladan pozvanim pozornicima tvrdio da je ovaj prijetio njegovoj majci (onoj koja je vikala "ubij ga"), a kad je ova zucnula malo više nego što je trebalo opalio joj šljagu (da - šljagu!), a meni su rekli "Vi ste svjedok!", duboko uvjereni da ću ponoviti njihove laži, jer AKO ne ponovim... tko zna. I taj tip je sasvim ugodan, sasvim simpa, nosio mi taj moj četverosjed s 3. kata na Jarunu bez lifta u stan, burgijao mi u stanu kad nitko drugi neće, častio me raznoraznim likerčićima, njegov drugi sin je predrag, treći sasvim urbana faca i vrlo inteligentan... Ali. Hm. Nikog od njih ja ne bih ni udarila ni prognala. Ali bih jako, jako strpljivo čekala da drugi i treći rode djecu. I tek onda odlučila.

Dok su mi oni prvi susjedi s ugla, ja zapraf nisam za dom spremna. I pitanje je hoću li za života biti.

Hvala, drago mi je što je zapis primijećen! :-))

E, da, zaboravila sam spomenuti da se moji pretci, pa ni ja, nikad nisu učlanjivali u neke političke stranke zbog osobnog probitka. Moj stari je bio u KP jer je u to vjerovao, i ja sam bila u KP dok sam u to vjerovala, da to je bilo do 17. godine života; kad sam ustanovila da KP nema pojma tko sam ja, nego me tretira kao kadar i zato me (protuustavno) kandidira za Skupštinu grada Zagreba, u koju sam i izabrana, protuzakonito i protuustavno, onda je KP promijenila zakon (!) jer je to bilo jednostavnije i jeftinije nego ponoviti izbore u mojoj općini. Ja sam, međutim, imala etičkih i moralnih zamjerki, pa tu dužnost nikad nisam obnašala. Iako sam 4 godine primala tone materijala, pa si vi sad mislite koji je to bio trošak i ekološka devastacija, a sve unatoč činjenici da sam sva relevantna tijela i osobe obavijestila o svojoj nevoljkosti da sudjelujem u njihovom oportunizmu.

Za razliku od mene, The Baba, sada pasemi ili georgi, nemrem poloviti konce, jest u partiji, i to SDP-u. Zato jer njena sestra vodi neki sudski spor koji se smatra političkim konstruktom (da je netko nešto zdipio u nekim radovima koji jesu ili nisu bili) pa se babuška učlanila ne bi li na prizivnom sudu imala bolje šanse za povoljnu presudu.

Nemam pojma je li sestra uistinu skrivila ono zbog čega je izgubila posao, ali sam prilično uvjerena da je The Baba bila upletena u neko spletkarenje/špijanje/denuncijacije koje su ovu koštale zaposlenja. Ni to ne znam za sigurno, ali koliko je poznajem, toliko grizodušje da se učlani u neprijatelje mi se čini razboritim objašnjenjem.

I sad bih ja s TAKVIM likovima trebala ovdje biti "za dom spremna"?!

vega
tko jebe prošlost
budućnost je važna
imam namjeru živjeti u budućnosti ako je nismo skroz prokockali