Ručkić krčkić

Baš neko ljigavo jutro... Maloprije gledam blog i mislim si "Vrijeme je da odem, što ću ja ovdje, niš me tu ne zadovoljava, ni teme, ni sugovornici, više mi nije ni smiješno, samo se ponekad raspizdim, a najčešće čak ni to"... A onda odvagnem, i da, serem, Iskrica je oduvijek manje-više ista, a dobra je onima koji su ovamo stigli (i/ili ostali) s nekom pozitivnom projekcijom za budućnost: naći partnere, artikulirati i razmijeniti mišljenja, izboriti se za svoj digitalni teritorij, izventilirati frustracije, biti netko drugi/drugačiji...

Što opet ne znači da nije vrijeme da odem: jer ja ovdje nemam pozitivnih projekcija za budućnost. Ma ne, nije ovo neki cendr-zapiš-oproštajka, toga više od mene neće biti, kad odem (ako odem) bit će to sasvim diskretno i bez pozdrava. I onda si dalje mislim, svi mi volimo započinjati nešto novo, onda su sva moguća nadanja moguća, sve projekcije za budućnost su na maksimumu, kako one pozitivne, tako i strahovi, ali čini ti se da su izgledi podjednaki, i viš ti to, uvijek nada prevagne i bude ti dobro sve dok ne stigne reality check, štoćereć, dok ne ostvariš ostvarivo i ne skužiš što je sve neostvarivo; dok ne dođe vrijeme da se opustiš i prestaneš mozgati o mogućnostima.

A onda se moje razmišljanje pomalo izdigne iz prvog lica, zapravo nevezanog s Iskricom, jer sad mi je vrijeme da se naviknem na svojeg psa i prestanem ju obožavati, i kuži ona to, nije joj ljubav tak dobra fora kao što je bilo obožavanje, da se naviknem na svoj stan, tj. na činjenicu da sad češće primjećujem oštećenja i zaprljanja, a manje često se oduševim kak sam si ja to dobro i funkcionalno sredila, došlo je vrijeme da si ponovno priznam da zapravo ne volim ljudsko društvo jer sam poput onog Houseovog pacijenta iz epizode neki dan, onaj tip kojem je oštećen centar za inhibicije pa govori sve što misli, a misli istinu, koja je grozna kad je ogoljena, e pa ja ne govorim, ali mislim golu istinu, no autocenzura mi je vraški naporna i zato se najugodnije osjećam kad sam okružena onima koji neće skužiti što sam rekla čak i ako mi nešto izleti (Iskrica je za to vrlo često izvrsna!), ali s obzirom da uglavnom precjenjujem ljudsku inteligenciju, uvijek si mislim da ipak kuže i zato se najbolje odmorim sama, sa svojim životinjcima, iako i prema njima imam obzira i glumatam veću nježnost prema mački nego što stvarno osjećam, više zanimanja za pticu nego što stvarno imam, a Duški sad uglavnom postavljam granice, jer sam, kao što rekoh, iz obožavanja prešla u voljenje, a ono je manje eksplicitno i manje velikodušno, manje nesebično, i mora biti takvo da bi potrajalo.

A kad izađem iz prvog lica i provirim u taj neki naš društveno-ekonomski-politički "mi", vidim ljude koji ne znaju živjeti izvan kaubojca u kojem smo se igrali s Titom, i bilo nam je lijepo, sve smo znali, crni šešir - loši ljudi, Indijanci - neprijatelj, bijeli šeširi - naši, bijela ograda - okrjepa u pristojnom društvu, smeđa ograda - malo kurvarluka i opuštanje uz cugu i tučnjavu. Bilo je to stabilno društvo. Nismo puno mozgali o politici. Ja nisam, moji nisu. Ako jesmo, onda smo rekreativno, uvjereni u neumitnost zakonitosti naše kaubojske bajke.

Koja nam nije potrajala. Glečte, ja sam znala da je to bila bajka, i uopće ne volim kaubojce, i naravno da uvijek mislim svoju paralelku, to koliko-toliko objektivno procjenjivanje gledišta sukobljenih strana, a na svakoj vidim sebičnost, otimačinu, zadrtost, nepotrebnu okrutnost, strah, licemjerje i tu nevjerojatnu sklonost omatanju gole istine ukrasnim papirom koji ne služi ničemu osim da izgleda ljepše, a valjda to trebamo, svi mi, bez obzira na šešire, boju kože ili ograde.

I sad se opet vraćam u prvo lice i prisjećam se sastanka na poslu neki dan, podjela satnice: neke grupe otpadaju za nas, jezičare, zato neki ostaju bez norme, a ja furam višak, sve moje grupe nastavljaju, i premda sam na sastanak došla odlučna ne promijeniti ništa u svojem statusu, sjetim se kak je meni bilo kad mi je falilo, sjetim se svojih financijskih neizvjesnosti i sjetim se kak je grozno krpati normu povremenim poslovima, pa zaustim reći nešto, ali prije nego što sam rekla, jedna odvratna, zavidna, vječno nabrijana, ali kronično lijena (sve joj kod mene smeta: i stan blizu posla, i vrsta posla koju radim, i plaća koju ne zna, jer ne smije znati, ali vjerojatno zamišlja nešto što joj smeta) grakne na mene da sram me bilo i kak je tek njoj, a ja velim, daj se smiri, evo, ja dajem svoja četiri sata, ali hoću dva natrag, tako da sam točno u normi, a ta četiri će nekome sasvim lijepo sjesti do pune norme, zar ne? I moj prijedlog je sasvim izvediv; alternativa je da i ja padnem ispod norme, ili da nastavim raditi preko norme. Što će biti tak i tak ne odlučujem ja, niti taj sastanak, niti mi na sastanku, sve je to samo ukrasni papir, odlučit će onaj koji drži blagajnu prema onome što mu je oportuno s obzirom na trenutno stanje kase, dakle, naši međusobni sukobi su poput pijane tučnjave u bordelu smeđe ograde, a meni je, zapraf, krivo što to znam i zato se nemrem zaistač razljutiti... I ja bih se voljela potući. I zadovoljno si kasnije vidati rane.

A onda opet odlebdim u to neko "mi" i sasvim lijepo kužim zašto babe s varikoznom venama preferiraju cjelovečernje čage, ili sasvim funkcionalno inteligentne osobe bulazne o "energijama" i "duhovima" (!), zašto ja čvaknem normabel svaki put kad sjednem srediti svoje financije, zato jer tu nema neke pozitivne projekcije u budućnost, zato jer ljudski um to nemre podnijeti, kao što nemre podnijeti niti tuđe objektivne iskaze o dojmu (ajd, sad sam i ja velikodušnu, htjela sam napisati "istini") koji ostavlja, i nema veze što pri tome kažeš "ali ja vas svejedno volim/cijenim/uvažavam", jock majci, ima da ih volimo iz razloga zbog kojih bi oni sebe htjeli voljeti, ne zato jer se junački drže na tim varikoznim venama, nego zato jer su "seksi" UNATOČ njima, u stvari, najbolje bi bilo da varikoze ni ne vidimo... Ma.

Htjedoh reći: kaubojac je gotov. A bilo bi dobro da sad ne pustimo neki horror. Ja sam za dokumentarac. Jer ni ti nisu sasvim objektivni.

I sasvim mi je dost blogarenja za danas.

Hvala na primjećivanju! :-))

Da, blogarenja mi je dosta, ali mi se ne da upogoniti. Imam masu toga za srediti, a niš nije zanosno, pa čak ni zanimljivo.

Srećom, sve se da odgoditi. Hoću li odgoditi ili neću ovisi isključivo o obzirima koje moje sadašnje ja ima prema budućem, tj. o projekciji u budućnost.

Moje sadašnje ja trenutno procjenjuje da bi moje buduće ja moglo biti odmornije nego ovo i zato mu prepušta nezanimljive zadaće.

Iako će ih sadašnje djelomično odraditi, iz obzira prema studentariji, koja nije imala obzira ni prema meni, ni prema sebi, pa sad mora nadoknađivati propušteno - evo, moram im odrediti zadatke kako bi se imali izgleda izjednačiti s boljima od sebe (marljivijima, obzirnijima...) i pristupiti ispitu u prvom roku. (Da se mene pita, a ne pita me se, ne bi uopće trebale postojati takve mogućnosti; no, kad postoje, meni osobno je pametnije procesirati što više njih sada, nego dopustiti da mi se kao gliste vuku u beskonačnost.)

Strašno sam umorna. I to ne partikularno, od onoga što sama radim, od onoga što meni trenutno rade, nego od svega, od tih generalija na koje nemam utjecaja, od prešućivanja, od mirenja sa sudbinom, od prihvaćanja... Ja bih rigala vatru, kao što sam nekoć mogla, ali nema više kresiva, jebiga, suho grlo, i voljela bih biti alkoholičarka pa ga kvasiti do zaborava ili neke bezvezne bitke na blogu, a nemrem ni to, pozli mi prije zadovoljenja.

Eh, da, kak to da uopće nitko ne raspravlja o učlanjenju u neku političku stranku zbog probitka onih koje, kakti, ne smijem spominjati, jer sam usred talačke krize, a taoci su ljudi koje nitko ne poznaje???

Iskreno, nemam nekih racionalnih razloga za ljevičarenje, ali ono uvijek prevagne iz sljedećih razloga: ljevičarima još uvijek može biti neugodno kad zabrljaju; još uvijek se znaju sramiti (vidi moje zapiše i komentare o susjedima koji se srame jer sam mogla pomisliti da su glasali za novu glasnogovornicu predsjednika Ugrabarovićku).

Desničari, čini mi se, jer evo, ja kao ljevičarka nemrem tvrditi da je moje osobn iskustvo reprezentativno, uvijek nekak uspiju svoje podvojenosti čvrsto omotati ukrasnim papirom tak da ispadne da je sasvim OK biti članicom stranke čiji program uopće ne poznaješ, a da ga poznaješ, ne bi se slagala niti s jednom jedinom stavkom, jer tvoji su stavovi dijametralno suprotni, u skladu s holivodskom famom da je za familiju (koju ja ne smijem spominjati) moralno i ispravno biti nemoralan i neispravan, tj. sve je dozvoljeno.

Eh, da, da se nadovežem na zapiš funkcionalno inteligentne kokoši, ja sam ambideksterica, tj. služim se i lijevom i desnom rukom, na psihotestovima mi je rezultat iz svih inteligencija osim kinestetičke i spacijalne podjednak... Ove dvije štekaju, iako sam npr. kinestetički tip učenika, tj. nemrem dugo sjediti, ali sam trapava kad ustanem. Pa ja sve to svedem na to bih li znala projektirati most ili ne bih. I zadovoljna sam kad zaključim da bih. Možda ne za tenkove, ali pješaci bi uspjeli prijeći na drugu stranu.

Joooooooj, koliko tipfelera! Fakat sam umorna... Da je kasnije, da sam počela kuhati i da pijuckam bijelu bevandu, sad bih i sama povjerovala da sam pijana. Ali nisam. Mozak jednostavno ne uspostavlja vezu između motorike i misli.

Ovak sam i prošle subote: uopće nisam izašla van do popodne. Duška svoje obavi na prostirku, sve što trebam imam, ako nemam, u dućan mogu i kasnije, ja u pidžami drljam mrzovolju dok se ne umorim, onda odspavam još jednu rundu i onda opet mogu malo i za druge...

TO nije poželjan život. I ja to jako bolno osjećam, jer mi se posrećilo da živim poželjan život: posla onoliko koliko zaista kvalitetno možeš odraditi, plaća dovoljna da ne brineš za svaku sitnicu... Jesam li bila sretnija? Jock. Upala u duboku depresiju. Jer sam si ju KONAČNO mogla priuštiti. I zato sad brinem - što bi bilo da si MOGU priuštiti depru? Koliko je ovo moje stanje plutanja iluzorno?

ŠTO je poželjan život? Hm. Bezbroj puta sam se to zapitala, a odgovori nisu uvijek bili isti. Ponekad bih ga ostvarila, u skladu s aktualnim odgovorom, i onda bih uvijek bila sretna, ali nikad zauvijek, nikad trajno... Ili je OVO ta trajna sreća? Ta spoznaja o mješavini nemoći i odluka, ostvarivosti i maštarija...?

Lova i izgledi za lovu su uvijek bitni. Zato mi je sad žao što davno prije nisam otišla u neku zemlju stabilnije ekonomije. Onda bi zagonetka bila jednostavnija, to bi se jednostavno uklonilo iz nje.

I sad bih ja mogla otići, srećom imam takvu struku, ali štos je u tome što ne znam imam li energije za to, imam li snage, meni se ne da dokazivati, a to uvijek moraš kad krećeš od nule, i sad te novotarije gube na primamljivosti, jer ZNAŠ da ti se ne da, a prije nisi znala i onda si nekak iz pete izvukla što treba da ta novotarija profunkcionira, pa si onda mirne savjesti čekala da te razočara.

Je, i ovakvo razmišljanje je ljevičarenje: desničari od drugih očekuju rješenja. Mi ljevičari prihvaćamo ili odbijamo prihvatiti postojeće konstelacije, a uvijek sebi pripisujemo odgovornost, ali i zasluge, za njihovo mijenjanje ili uklapanje u njih.

Zapravo sam htjela napisati nešto pametnije i s više uvida, ali mi je misao pobjegla.

No, ajmo se mi zapitati nekaj sasvim konkretno: koliko nama neHrvati štete? Koliko nas koštaju? Ugrožavaju li mainstream svjetonazor?

Ja zbilja ne znam, a da jako štete i ugrožavaju, vjerojatno bih znala, jer nisam sasvim apolitična, a nisam niti sasvim ekonomski naivna i neupućena.

Ajmo sad preformulirati pitanje: koliko nam naše hrvatstvo, shvaćeno kao nacionalni purizam, ilitiga otpor prema drugim nacionalnostima, drugim nacionalnim kulturama, uvjerenjima i običajima, koristi? Koliko se možemo osloniti na isključivo hrvatsku proizvodnju, produktivnost, potrošnju, tj. na isključivo hrvatsko generiranje sredstava za održavanje potrebnih službi (npr. odvoz smeće, opskrbu plinom i strujom, otplaćivanje inozemnih kredita, sudove, diplomatska/inozemna zastupništva..), te ostaje li nam išta za socijalu, tj. interese zakinutih skupina stanovništva (neproduktivno stanovništvo općenito uzevši, od djece, preko invalida, do staraca)?

Na mojoj omiljenoj FB stranici "Lobotomizator" netko je napisao da je sreća što je u RH natalitet u drastičnom padu, jer za 25 godina više neće biti debila koji će glasati za "Zna se", a niš ne znaju... Hehe. Pozitivna projekcija u budućnost suicidalnog očajnika ;-))

Ja sam u 54 godine svojeg života već 4 puta bila suočena s mogućim dijagnozama koje podrazumijevaju moje ukinuće u roku od pola godine ili manje; zato sam jako jasno artikulirala svoje prioritete: iskrena ugoda. Dakle, zadovoljstvo bez šmiranja. Da imam potomaka, možda bi mi šmira bila manje antipatična. Ali nemam.

Znate kaj "iskrena ugoda" podrazumijeva? Odjebavanje svega po spisku. ODRICANJE. NESEBIČNOST. ODGOVORNOST prema drugima, čak i prema onima do kojih nam nije stalo.

NE skokovi padobranom ili plivanje s delfinima, kako to prikazuju holivudski filmovi.

Niti žderanje, molitvu i jebanje.

Samotan je to posao.

Hm. Jebga, upravo sam shvatila da JA TO MOGU.

I DA SAM SRETNA.

Zato.

ima jedna kvaka ;))
.. a kad se zaljubiš
pa na blog svratiš
tad ćeš da odlučiš
otići il ostati ..

Eternis dovršio inspekciju uspješno. Ima još snage jedino za slabašni pozdrav...:)

Vegice...vauu...
P.S...Prvi glas da smo mi zmajevi mutirali...
vuuššš...pfuu..