Ručkić krčkić

Prije desetak godina u mojoj zgradi od ukupno 9 stanova njih 6 je promijenilo vlasnike; a pride i kafić iza ugla, s kojim dijelim jedan zid, jer moj je stan na kutnom spoju dviju zgrada i ulica. Logično, svi započeli burgijati, čekićati, razvaljivati, strugati, gurati... I tak otprilike tri godine. Od jutra do povečerja. A ja radim dobrim dijelom od doma, i zapraf sam jako puno doma.

Pošizih načisto: Ne mogu spavati, ne mogu se koncentrirati, ne mogu čuti vlastite misli. A nemreš ovima reći nek prestanu, moš se samo nadati da će što prije završiti. I tako ja ošla na autogeni trening, ciljano, samo za jednu vježbu - podnošenje buke.

Vježba je vrlo jednostavna: opustiš se koliko možeš i umjesto da se fokusiraš baš na onaj najiritantniji zvuk koji ti para uši, živce, utrobu i cijelo biće, potrudiš se čuti što više zvukova, obuhvatiti što veće udaljenosti čujnosti. Nastojiš kroz burgijanje čuti zvuk tramvaja ulicu dalje, cvrkut vrabaca u dvorištu, svađu susjeda, nečiju vešmašinu, brujanje prometa dva bloka dalje... I čuješ ih. I onda se svi zvukovi ujednače i više niti jedan ne strši. Sve postane jedan zapravo umirujući bruj i ti zaspiš. Ili se usredotočiš na svoje misli.

Pokušat ću ovu tehniku primijeniti i na bloške zapiše. Jer mi njihova kakofonija zapraf uglavnom paše kao background noise mojim drugim djelatnostima na računalu, jer volim svoje bloške predahe, ali u zadnje vrijeme mi neprestano svrdlanje ocvalih, ružnih, iskompleksiranih, nametljivih, blesavih, uistinu glupih, klerikalno-fašističkih, repetitivnih, šlagerističko-narodnjačkih, zombijskih, kičastih, plastično-umjetnih i trapavo razmahanih uistinu para živce. A sumnjam da će prestati, čak i ako najusrdnije i najponiznije zamolim.

U stvari, sanjala sam upečatljiv san: vani sam s Duškom i dođemo do nekog plitkog potočića, ona ugaca i ugleda ribice, lovi ih kroz vodu, ja uživam u prizoru i baš se veselim njezinom veselju; ali, kad zaključim da bismo trebale poći, ustanovim da je napadao snijeg, da je sve sklisko i zaleđeno, što nju opet podjednako veseli, skakuće ona po tome, a ja napikavam po nekakvim strmim i skliskim štengama koje vode nadolje. Na njima susretnem debelu, postariju, očito dobrostojeću gospođu, koja prokomentira kako je Duška slatka, počnemo pričati o pesekima, ali onda dođe neka druga debela, dobrostojeća postarija gospođa i ove dvije se zagrle, pozdrave, naš razgovor zamre, ali se nekak skupa spuštamo tim stepenicama. Stignem do svojeg stana, to mi je novi stan, vrata su nepouzdano tanka, Duška je uskakutala, još joj držim lajnu u ruci, ja taman zatvaram, kad shvatim da vrata netko gura, nasilno želi ući, svom silinom se oslonim na njih i jedva ih zatvorim, ali još ne stignem zaključati jednom slobodnom rukom, guram u panici, istovremeno dovikujem "Tko je?", a odgovara muški glas "Čovjek koji kuha ručak". I u djeliću sekunde mi se ukaže pitanje je li moja panika opravdana, čovjek koji kuha ručak ne bi trebao biti zlonamjeran, ali zaključim da dobronamjerni ljudi ne ulaze nasilu u tuđe domove pa gurnem vrata svom silinom i zaključam.

Ključ za razumijevanje: voda = osjećaji; svi likovi u snu smo mi sami.

..bitno da si uspjela zaključati vrata
i da te ne dira(mo) :)

Eh, sleeping, čim ja moram nekaj u panici, to ni dobro!

Hehe, izgleda da je ovaj zapiš toliko nerazumljiv da ga nije čak ni prijavilo ;-))

Tebi se Čovjek koji kuha ručak učinio nasilnim jer nisi posložila da je taj Čovjek ulazio u vaš stan, ne tvoj stan, ne njegov stan, već vaš stan. Koji, kako si rekla, nije stan u kojem trenutno živiš. Ustrašena si radi mogućnosti da negdje postoji netko tko bi mogao razbucati kontrolu (naravno, prividnu) koju imaš nad svojim životom i tvoju malu, privatnu, intimnu oazicu u kojoj si napravila mjesta samo za Dušku. To bi mogla biti i svojevrsna refleksija odluke, da li svjesne, da li nesvjesne koju si donijela, a koja ne uključuje Čovjeka u tvom životu niti pod razno.

A iz lepeze gore navedenih komplimenata, ja ću si izabrati neki za koji smatram da mi najbolje odgovara :D

..kako nerazumljiv?
čak ni sanjarica nije potrebna :)

Jebote, upravo mi naslovnicu okitilo nekim balavcem u boksačkim gaćama i rukavicama!

Eto, mlad, podatan, poslušan... :D

Ivo, na tragu si tumačenja kojem sam i sama sklona. Ali, taj Čovjek koji kuha ručak sam JA SAMA. Štoćereć, moje bloško utjelovljenje "Ručkić krčkić" nije persona koju bih pripustila u svoju intimu, nego je nametljivi produkt koji želim zadržati izvan nje.

E, da: stan nije privremen, nego NOV. I istina je da me trta, kako u snu, tako i na javi, da bi netko ili nešto moglo poremetiti sklad koji ondje vlada. A vrata tanka i nepouzdana!

Nadalje, psi u mojim snovima (jer Duška nije moj prvi i jedini pas) predstavljaju moje spontano, razigrano, voleće, veselo ja (mačke su žudnja, npr.). Dakle, ja sam u svojoj oazici našla/napravila mjesta za takvu sebe i samu sebe neprestano iznenađujem svime što me može razveseliti. U tom smislu taj novi stan jest NAŠ stan, ali nije stan Čovjeka koji kuha ručak; a debele dobrostojeće gospođe stanuju negdje u blizini, ne ONDJE.

Može i tako. I to je zasigurno najtočnije tumačenje sna. Jer naš unutarnji svijet građen od najranijeg djetinjstva pa sve do sada dobro je poznat samo nama.

Taj "produkt" koji si spomenula, koji "glasno razmišlja", koji kritizira, koji ima potrebu replicirati, to je ego. Tako da s te strane tvoj san vidim izuzetno pozitivnim.

Stvar je u tome da bih ja voljela kad ne bih trebala jaka, neprobojna vrata; voljela bih da ih nitko ne otvara NASILNO. Jer to je ta "buka" iz prvog dijela zapisa, ta poveznica koja me potaknula da ovo napišem. Stvar je u tome da kad sanjam blog, zapravo imam noćnu moru, jer ovo je bila noćna mora, probudila sam se uz lupanje srca, preznojena, i desetak minuta nisam mogla doći k sebi.

Kada sanjam u simbolima, onda znam ponekada zaviriti u sanjaricu. Ali kada san ima konkretnu radnju sa početkom i krajem, onda se prepustim vlastitom tumačenju. Najčešće su to onda snovi koji mi na neki način raščišćavaju dvojbe na dnevnoj bazi.

Je, ivo. I one gospođe, one su mi simpa, malo me povrijedilo što me baš ne šljive čim su se sastale, ali idu one sa mnom... I to sam ja. Još nemrem prigrliti tu ostarjelu, punašnu sebe, ali gledam kak to izgleda kad se desi, i simpa mi je :-))

A potok, snijeg, zaleđenost... To su osjećaji u svojim raznoraznim aspektima. Još ima onih živih, plodnih (ribice), razigranih, nesputanih, ali ima i onih kojima je prošao vijek trajanja, kao "snijeg" su uspomena, kao "led" opasnost. I da, "silazak" je bitan: podrum su uvijek osjećaji, potkrovlje intelekt, balkon/terasa (kojeg u ovom snu nije bilo) ego.

Na blogu me uglavnom iritiraju žene, jer se s njima mogu poistovjetiti; ali, onda to poisovjećivanje probudi moj muški princip (Čovjeka koji kuha ručak), tu pojavu koja bi trebala biti dobronamjerna, ali nije, intruzivna je i nesimpatična, meni samoj prije svega. Ali, onaj djelić sekunde u kojoj se pitam je zapravo jako, jako bitan: krenem ja dobronamjerno; ali na kraju zaista prevlada nasilnost. NE prema osobama/nickovima koji me iritiraju, nego prema mojim vlastitim tragovima i repićima njihovih gluposti. Što se njih tiče, zar bi me trebalo biti briga? NIJE me briga. Ali brinem zbog sebe. Jer nisam bistra kao potok iz sna, ili bijela kao snijeg. I ja bih se mogla poskliznuti.

Ljude u ovim godinama nemoguće je preodgajati, a kamoli preodgojiti. I školu u kojoj se svi odreda školujemo sami plaćamo, i to vlastitim iskustvima. A iskustva koja pokupimo na ovakvim medijima samo su blijeda sjena životnih iskustava. Tako da ne vidim tu neki benefit niti za onog koji "primjećuje", niti za onog koji je "primjećen".

Znaš što? Niti ne trebamo mi ta jaka vrata. Ako žele čak i pucati na nas, ma, neka pucaju, vrata tu ionako ne igraju nikakvu ulogu. Možda bismo ih mogli i otvoriti, pa neka jasnije vide metu :)

Imaš veliki kompliment od mene. Jer kažeš da se prepoznaješ u drugima.

Idem raditi ručak. Fiiiino varivo od slanutka. Njamiiii :))) Pozdrav!

Viš, ivo, tu si otškrinula nešto što ni ja sama u sebi ne vidim jasno, a stalno si mislim da su u strahu velike oči; dočim mi je neprihvatljivo jednostavno odbaciti oprez. Činjenica je da je moj svijet svijet ispod povećala, i činjenica je da sam ga ja na ovome blogu uistinu iskreno pokušala prikazati onakvim kako meni izgleda, pri punoj svijesti da drugi vjerojatno vide isto, ali drugačije, iz drugačije vizure. Iskreno, nisam očekivala da će netko ispaliti tromblon u milimikronska bića. Ali, trombloni su bili ispaljeni. Možda većina drugih svijet gleda teleskopom pa im se moj mikrosvjetić učinio jako prijetećim? I možda su u pravu: virusić ili bakterija mogu biti ubojitiji od atomskih bombi.

Uslast ti bilo, ivo! Ja imam sarmu od prekjučer. I niš ne moram. Aleluja! :-)))))))

Memory Lane: ja kao novakinja na blogu/Iskrici

Odgovaram na svaku poruku, jer svakome dajem kredit bez kamata, tj. nadam se da je mutav samo napismeno, ne nausmeno.

Sebe smatram jako progresivnom u usporedbi s intelektualnom elitom s kojom se inače družim, a koja nikad ne bi pribjegla ovakvom načinu upoznavanja, ograničena svojim umišljenim elitizmom (kasnije, naravno, ustanovim da je SVATKO iz te moje "elite" bio ili jest na Iskrici).

Moj body image zaostaje pola desetljeća za aktualnošću: kupujem odjeću br. 44-46, ali iz zrcala me gleda žena koja nosi broj 38 (ajd, bar nije 34-36, koji sam nosila u svojim 30-ima).

Ustanovljavam da prepreka mojim digitalno započetim odnosima NIJE moj izgled, nego moja narav/osobnost, ali zanemarujem svoju stranu prosudbe: meni se, naime, nitko ZAISTA ne sviđa, ali svima još uvijek dajem beskamatne kredite, i baš ZATO mi smeta što ih ne uzimaju; kad skužim o čemu je riječ, postajem ZAHVALNA što su odbili, jer, još uvijek im dajem beskamatne kredite, pa mislim da nisu imali srca uzeti nešto što im je ponuđeno iz zablude. Možda je ponekad zaista bilo tako; ali, sve si mislim da nije - ljudi voli sebi slične i one koje je lako voljeti, bili ti u zabludi ili ne. A kredite nitko ne voli. Bez obzira na kamate ili ne.

(U međuvremenu, moj nedigitalni život ide dalje, događaju se dobre i loše stvari, zrcalo postaje realnije, banke postaju zahtjevnije, tijelo mijenja prioritete, ugoda je sve češće odsustvo neugode, a ne ekstaza, trodimenzionalne ljude odmjeravam i kroz dvodimenzionalno-digitalnu simulaciju, a što vidim, nemrem prihvatiti, a znam da to vidim i skužim da je 90% mojih nedigitalnih prihvaćanja zasnovano na zabludama, potrebitosti, autoerotizmu, i zapravo nepotrebno, jer mi ta prihvaćanja nikada niš nisu pružila osim daljnjih zabluda koje omogućavaju ponavljanje obrazaca na koje sam navikla.)

Jasnoća je uvijek redukcija. I uvijek neugodna. I nemreš to uvijek preživjeti, ponekad se zadnjim snagama vratiš u omaglicu zabluda. Ali, u mojem nedigitalnom životu, jasnoća je bila neumitna i neprijeporna, sve je otišlo, sve osnove mojih zabluda, a JA SAM PREŽIVJELA.

I sama sam. Posve sama, posve izložena. Štiti me tanki sloj radosti koje si mogu priuštiti bez rizika, jer za rizike više nemam rezervi. Nemam više rodbinski motiviranih, niti ljubavno motiviranih, niti materijalno motiviranih, jer i materijalno je otišlo na otplatu zabluda, ima malo narušenog zdravlja, jako umanjenih snaga, glomazna nekretnina s perspektivom, maleni pas bez opterećenja i trauma, postarija mačka koja već jedva skoči na prozor i ptica za koju mislim da je žensko, ali nisam sigurna.

Digitalni svijet mi ukazuje da je oko mene sušta glupost, zaluđenost, površnost, sebičnost, samosažaljenje, ukratko, da sam okružena deriščadi koja mi kroji političku i ekonomsku budućnost. I niš od toga ne bih jebala, a blogme im ni pelene ne bih mijenjala. Zapravo mi se gadi.

I onda to GAĐENJE ispadne MOJ problem, kakti, ja bih to trebala prigrliti, zavoljeti, njegovati... Ili čvrsto zalupiti vratima i ostati u svojem svijetu, a deriščad će mi bezobrazno lupetati po vratima, ili će to činiti moj vlastiti cinizam, koji mi je neprihvatljiv, jer je apsolutan i ne ostavlja prostora igri na otvorenom.

Hm.

Gadno je to.

Ali ne tako gadno kao maini žuti zubi i otromboljena trbušina u preuskoj suknji, ili juicine nožice promjera 4 cm na koje se navalila trupina s 30 kila sisurdi.

(Ovo tek tolko da niste čitali zabadave.)

:D

ojla :)

samo bi se na nešt referirala..
"ja bih to trebala prigrliti, zavoljeti, njegovati... Ili čvrsto zalupiti vratima i ostati u svojem svijetu.."

kajaznam..možda bi mogla jednostavno ne obraćati pažnju na ono kaj te smeta kod drugih..

opalit autogeni trening :)

kao onda kad ti je bilo prebučno

Ojla, Ane! Je, evo, zapiš je baš o tome, pokušat ću tako. Jer nemrem sve kontrolirati, i ne želim. Ali puno toga mi je jednostavno nepodnošljivo.

ne trebaš ni prihvaćati ono kaj te smeta, jer na koncu ni nemreš

možda samo prihvatiti konačno ono kaj si već zakjučila.

Ti si ovakva, a mi smo onakvi, svakakvi

Evo, ja bih, kad bih mogla sve kontrolirati, da se mai odjene u nešto udobno i onda i dalje čaga u second-handu, gdje bu si našla nekog second-handovca s kojim će iskoristiti svoje second chances, pa tako smoći snage da zaista zavoli svoje kćeri, da ih ne treba, nego da se veseli unuku, da bude sretna baka, da s veseljem čeka onu iz Češke i da joj priušti sva zadovoljstva djetinjstva i mladosti kad joj ova dođe u goste, a kad ona ode k njoj, da joj skine kapu na tome kako se snašla...

kad mi je nekaj iritantno i nepodnošljivo do pucanja, najčešće prespavam noć.

sutradan mi je jednako nepodnošljivo, al mi više nije važno.

Ja bih da juicy ne nosi kaubojske čizmice na uske traperice, nego da prigrli široke hlače, ja bih da prigrli svoje kćeri bez obzira na ove ili one orijentacije, ja bih da bude baka svojem unuku i da nam bar jednom tjedno ovdje nešto napiše o njemu, a ne o svojoj vagini, mlađim frajerima koji je salijeću, jer su svi ti roba s greškom, od kojih su neke više, a neke manje uočljive, a kad je već tako jako vesele, onda bih da im ona alali te greške i veseli im se unatoč njima i skup s njima...

Ja bih rekla slijedeće, obzirom se moj egić našao u deriščadi, a kako i ne bi kad sam brat bratu minimalno dvadesetak godina mlađa: ne krojim ja nikome sudbinu, pogotovo ne gospodarsku i političku. I još nešto: objava na javnom mediju inkludira otvorena vrata, jedno bez drugog ne ide, da ga jebeš :). Poštovanje dame, hvala na pažnji i pozdrav!

:)

ti bi da netko nešto kak bi ti to zbehandlala :)

a znaš da nemreš :))

čemu onda žifciranje ?

prihvati da nekaj nemreš :))

Ane, joooooj... nažalost, u mojem životu, kao i u tvojem, ima toliko nedigitalnih važnosti da ove ovdašnje zaista nemaju neko počasno mjesto. Ali, kad dođem ovamo, a dođem, jer trebam odmak i odmor od ovih drugih, poželim si neki malo "uređeniji" svijet.

ivančici je do šege, men se čini :))

Pa je, valjda sam control-freak. Često je to bilo dobro, u mojem poslu, npr. Evo, nedavno sam nešto diskutirala sa studentima s ciljem uvježbavanja vokabulara i struktura, a naletih na stvarne, rješive probleme. I znam kako ih riješiti! Gle, ja sam TROJICI studenata STVARNO i KONKRETNO pomogla! To me usrećuje.

Jock, nije, Ane. Iva bi da ju zagrlim. I to mi nije teško, iva je od moje vrste, samo u nekoj drugoj fazi razvoja. Grl-grl, ivo! :-)))

Vega, ti si ga sama uređuješ, baš onak kak ti paše :)

kad bi ovaj digitalni svijet bio drugačiji, i da je baš onakav kak bi ga ti posložila, dosadilo bi ti ziher :))

Meni su svi digitalni svjetovi prespori, Ane :-((

Ali, slutim demenciju, tak da ima nade :-))

nesebično davati znanje je najbolja pomoć svakome.

najviše smo cijenili profesore kojima nije bilo teško pojasniti, pokazati, ukazati ne ex katedra, nego u kolegijalnom razgovoru.

još se buš do ostvarenja slutnji napatila..ak uopće dobro slutiš :))

moram off

pozdravček ti


(i trenkaj, curo, trenkaj ;)

Ma, joj, kolegijalni razgovor između neznalice i stručnjaka? I ti si voljela zabludu. Nema toga. Profesor razgovara iz perspektive teorije, prakse, iskustva, ideala, razočaranja i nekog mjesta koje si je našao/la u svemu tome; student iz perspektive svojih aspiracija i strahova. To je sve samo ne ravnopravan razgovor. Loš čovjek (ne nužno profesor!) takav će razgovor usmjeriti onamo gdje je njegova osobna gratifikacija; a dobar čovjek (ne nužno profesor!) onamo gdje bi se studentu mogle ukazati još neke perspektive.

I to je ono što kanim "trenkati". Čak i ako je grdo za gledat.

S puno nade da ću naletjeti na dobrog čovjeka kad nešto gledam iz perspektive svojih osobnih aspiracija i strahova.

Možda ti se samo piškilo.