Pendulum

U mojim venama teče,
krv rijetka,ružičasta sva.
U očima još ja imam san,
kroz njeg gledam noć i dan.

Na ruci još mi prsti svi,
čvrsti,stisnuti u šaci.
Sva sila mi na leđima,
svo breme životna zla.

I kada dobro promislim,
ja nemam žaliti za čim.
Jer ja sam vjetar s planina
i tiha rijeka niskih dolina.

Moči su beskrajne u mene,
iz tamne sile,svjetlosti daleke.
U duši mi nemir ne prebiva,
dok u srcu trajno sunce sija.

I dalje ja samo san svoj vidim,
u prostranstvima tim beskrajnim.
Ni jednoga puta sada više nema
do našega povratka skorašnjega.

Odavno sam htio sve prekinuti
i u dubine te beskrajne krenuti.
Što je od svega toga sada ostalo?
Zašto se krvarilo i toliko plakalo?

Nadam se da ništa bilo uzalud nije,
sve bilo je određeno već odavno prije.
Još uvijek me u toj dubokoj tami čeka,
vječna sila,puna svjetlosti i daleka.

Još mi u duši je skrivena tajna,
sjećanja onakva,tako djela sjajna.
Još mi se znade lice srećom ozarit,
za onime zbog čega nećemo žalit!

Link